Da se Glas Crnogorca, početkom XX vijeka, služio današnjim jezikom političke elite, sigurno bi bilo navedeno da je 1904. godine, Crna Gora "zauzela poziciju lidera u regionu" jer je tada, prije tačno 110 godina, baš sa brda Volujica kod Bara, prvi put na Balkanu emitovan radio signal. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo - i za Crnu Goru i za radio.
"Već u ranu zoru, okupilo se na Volujici, na kojoj je štacija podignuta, hiljadama naroda, kako iz mjesta i okoline mu, tako i iz susjednih pograničnih krajeva. U 9:00 iz jutra, stigao je tamo njegovo kraljevstvo veličanstvo, Gospodar s pratnjom i dočekan je od okupljenog naroda najburnijim ovacijama. Nakon izvršenog crkvenog obreda, vojvoda Gavro Vuković održao je govor na koji mu je odgovorio markiz Kuzani, a na kraju se Markoni zahvalio knjazu Nikoli na lijepom dočeku i ukazanim počastima. Na kraju su pročitane depeše koje je knjaz Nikola tom prilikom uputio italijanskom kralju, austrijskom caru, ruskom caru i kralju Srbije Petru Prvom", ovako je Glas Crnogorca opisao okolnosti pod kojim je, prvi put na Balkanu, emitovan radio signal iz Crne Gore, sa brda Volujica kod Bara 1904. godine.
"Crnogorcima to na određeni način laska, čini nam čast, ali se dogodio zahvaljujući Markoniju i zahvaljujući dobrim vezama između Italije i Crne Gore. Dogodilo se da prvi mi na Balkanu emitujemo vijesti sa radio-telegrafske stanice. Poslije tog događaja, radio se ni iz daleka nije tako brzo razvijao, kako bi bilo logično poslije Volujice, ali je ipak zauzeo svoj prostor, prije dolaska televizije i novine. Sve je bilo presporo i neefikasno u odnosu na radio", kaže Rajko Cerović, književnik i nekadašnji urednik Radio Televizije Crne Gore.
Inače, radio kao medij, pravu ekspanziju je doživio nakon Drugog svjetskog rata. Njegovu zlatnu epohu je okončalo omasovljenje televizije, a do drastičnog kvalitativnog pada dolazi sa tranzicionim devedesetim godinama.
"Ima nevjerovatan broj radio-stanica na ovako malom prostoru, za ovako malo ljudi i ovako mali finansijski potencijal. To dobrim dijelom opredjeljuje sadržaj tih emitera. Ide se sa onim što je najjeftinije, a to je puno loše muzike, puno amaterizma u vođenju određenih govornih sadržaja. Sve skupa, to stvara jednu jako lošu sliku", ističe Darko Šuković, direktor i glavni urednik podgoričkog radija Antena M.
Nakon prvog, televizijskog udara, radio se, s početka ovog vijeka, suočio i sa pojavom Interneta, ali je i to preživio.
"Preživio je zbog toga što je jednostavan, jeftin, što nije neki potrošač struje. Okrenete radio i on vam čitavog dana zvoni, govori. Televiziju mnogi upale tek s početkom drugog televizijskog dnevnika. Radio je i sadržajniji u smislu brzog i pravog informisanja", navodi Cerović.
Radio slušaju domaćice dok rade kućne poslove, birokrate u kancelarijama, vozači u automobilima, a u novije vrijeme mladići i djevojke, preko slušalica prikopčanih na mobilni telefon, neprestano i na svakom mjestu. Dio šarma i jednu od glavnih prednosti radija predstavlja upravo njegova osobina da od slušalaca ne zahtijeva da mu se stoprocentno posveti.
Međutim, vjerovatno su najveći zaljubljenici u radio upravo ljudi koji žive od radija i za radio.
Darko Šuković, iako već godinama direktor i glavni urednik radija Antena M i autor televizijskog talk-show-a, Živa istina, i dalje ima svoju radijsku emisiju u kojoj uživo komunicira sa slušaocima.
"Volim radio i on mi je daleko najdraži mediji. Mislim da je radio daleko najlepši mediji, pogotovo sada, kada vidite kako sve klizi u jednu tešku tabloidizaciju, u žutilo, u jednu nevjerovatnu lakoću srozavanja svih kriterija. Čini mi se da je radio ipak najotporniji na to. Po karakteru medija je najteže radiju da uleti u te prljave vode, čak i generalno, kada na medijskoj sceni nije bilo tako loše, radio je bio moj izbor. Na njemu sam počeo da se bavim novinarstvom. Ako bih morao da razmišljam o tome šta da prestanem da radim, a da kriterije egzistencionalne isključim, bez dileme bih ukinuo Živu istinu, emisiju na televiziji, i ostavio radio vezu", zaključuje Šuković.
