Branje smilja je sve rašireniji sporedni posao u kraškim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na tom poslu našli su se ovih dana u selu Macure u šibenskoj Zagori hrvatski ratni veterani i domaći Srbi. Prvi ljudi općine Kistanje, kamo spadaju i Macure, u smilju vide veliku perspektivu.
Branje smilja sve je masovnija pojava u krškim predjelima od Dalmatinske zagore do Istre i jadranskih otoka. Tako je i u selu Macure u općini Kistanje, u šibenskoj Zagori.
„Tu bi moglo biti jedno 50 kila, možda i više ako je teren – ako ga baš ima! Znači – četiri sata, jedno 50 kila bi trebalo“, kaže berač Nikola Macura, koji će po kili smilja zaraditi devet kuna – nešto manje od jedan i po euro. Smilje se sakuplja dva ljetna mjeseca, za to je potrebno izvaditi posebnu dozvolu, a interes za branje je i više nego velik. Beru domaći, ali sezonski beru i drugi.
„Po dozvolu još nisu došli samo liječnici, inače sve strukture i profili ljudi su došli i beru smilje“, kaže Milivoj Macura, najveći otkupljivač u kraju i jedan od najvećih u Hrvatskoj, ali i najveći poslodavac u ovom kraju.
Macure su većinski srpsko selo u većinski srpskoj općini Kistanje. Općina ne izumire - od popisa 2001. do popisa 2011. narasla je sa tri na gotovo tri i po tisuće stanovnika, a ovaj petnaestpostotni porast u najvećoj je mjeri rezultat povratka Srba izbjeglih pred „Olujom“.
I dok domaći ljudi donose smilje i trpaju ga u kotao za destilaciju – jer ulje od smilja je najbolje kada ubrane biljke odmah idu u kotao – kotlom upravlja Mladen Rešetić, Samoborac i upravitelj braniteljske zadruge SB, dakle zadruge hrvatskih ratnih veterana. On kaže kako kao upravitelj donosi poslovne odluke, a poslovna odluka bila je – osigurati dovoljno sirovine.
„Kako i na koji način, ispalo je – suradnjom sa lokalnim Srbima. Uopće ne vidim razloga zašto bi to bilo čudno ili upitno. Konačno, živimo u istoj državi, u istoj zemlji. Građani smo Hrvatske i jedni i drugi. Što je bilo, bilo je – pred 20 godina“, kaže Rešetić.
Rešetić je u ratu bio zapovjednik voda u 151. samoborskoj brigadi Hrvatske vojske, a aktivan je i u veteranskim udrugama.
„Neke stvari ja osobno opraštam, iako neću nikada zaboraviti. Mi smo se branili, onak' ruku na srce, ali toga su svi svjesni. Rat je jedna nevolja koji je – po meni – čista glupost. Povijest kaže da je i loš mir bolji od dobrog rata, u konačnici. A što se dogodilo, dogodilo se“, kaže Rešetić.
Načelnik općine Kistanje Goran Reljić izabran na listi Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) nije za razgovor o ratnim temama, tek ističe da – dok se drugi krajevi Hrvatske razvijaju, u Kistanju nije gotova ni obnova. Ljudi žive od stočarstva i poljoprivrede, kreće se sa voćarstvom, a smilje je posebna priča.
„Smilju odgovaraju lako propusna tla s mnogo vapnenca, a mi smo tu – da kažem – bogom dani! Ali isto tako, kako se već par godina bere samoniklo smilje, mi ulijećemo u crvenu zonu – ja bi je tako nazvao – dakle, beremo je toliko da ona ne može sama da se obnavlja. I zbog toga će i sama lokalna samouprava, dakle općina Kistanje, pokušati da subvencionira sadnju novih nasada, i na taj način ići u pravcu da brendiramo regiju kroz uzgoj aromatičnog bilja, odnosno smilja."
Pedesetak domaćih zainteresirano je za sadnju smilja, a to se mora, kaže Reljić, jer za dvije godine - uz ovakav tempo branja - smilja više neće ni biti.
„Pomoć općine i trebala bi biti da organiziramo obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG), i da im formiramo zadrugu koja bi mogla izaći sa proizvodom. Dakle da OPG proizvode sirovinu, a zadruge da naprave proizvod koji ćemo pokušati tržiti u turizmu. To nam je cilj.“
Na području općine su dva ulaza u Nacionalni park Krka, pored manastira Krka i pored rimskog vojnog logora Burnum, koje je prošle godine posjetilo četrdesetak tisuća ljudi.
„Mi nismo uspjeli iskoristiti mogućnost da im prodamo bar žvaku, a ne nešto drugo. A ovakvom vrstom organiziranja poljoprivredne proizvodnje mislim da bi mogli prodati ulja u maćim bočicama upravo na ova dva ulaza.“
