Raspad Jugoslavije kao opomena onima koji odlučuju o bezbjednosti Evrope

Postoji ne mala veza između današnje krize u Ukrajini i sukoba na Balkanu tokom devedesetih godina. To se prije svega odnosi na etničku podjeljenost, koji su na prostoru bivše Jugoslavije okončani sukobom, ali i težnje najmoćnije države regiona da koristi slabosti susjednih država kako bi ih kontrolisala. Prema riječima istoričara Šerba Rastodera, u oba slučaja sukobi su posljedica života u zajedničkoj državi i podjeljenost društva po pitanju identiteta.

"Bilo bi previše nasilno, da ne kažem pretjerano, praviti direktne analogije između uloge Rusije u sadašnjoj ukrajinskoj krizi i uloge Srbije u raspadu Jugoslavije devedesetih godina. Ali, ne može se ni apstrahovati jedna bitna činjenica da Rusija, kao i Srbija, koristi ježa u stomaku drugih država, koje žele zadržati pod svojom kontrolom", kaže Rastoder i naglašava:

"Pokazalo se da je taj jež u stomaku drugih država onaj dio stanovništva koji se nacionalno, kulturno, ili na neki drugi način, osjeća blisko Rusiji, odnosno Srbiji u jugoslovenskom slučaju. U tom kontekstu, Crna Gora se našla na jednoj vjetrometini koja je od nje iznuđivala različite korake, od savezništva sa Srbijom i Miloševića, do kasnije borbe za nezavisnost. To je posljedica, kako života u zajedničkoj državi, tako i podjeljenog društva."

"Na prostoru Sovjetskog Saveza je ostalo dosta nerješenih pitanja, koja u korijenu imaju etnički i nacionalni problem, gdje je i sličnost sa SFRJ", kaže istoričar Dragutin Papović, koji ističe da su etnički problemi prisutni u čitavoj Evropi, navodeći najsvježije primjere - referendum u Škotskoj, tendencije odvajanja Katalonije od Španije i nefunkcionalnost Belgije zbog nacionalne podjeljenosti.

Međutim, u odnosu na istočne zemlje, na zapadu se problemi rješavaju dijalogom, kaže Papović:

"Ono što se dešava u Ukrajini i što se dešavalo u Jugoslaviji, prije dvadesetak godina, nije ekskluzivitet i karakteristika istočnih i jugoistočnih dijelova Evrope, već je to karakteristika čitave Evrope, gdje postoje izrazito nacionalne i etničke suprostavljenosti. Specifičnost Ukrajine ili bivše Jugoslavije je u tome što se ti sukobi rješavaju konfliktom i oružanim putem. U Ukrajini to još nije, na svu sreću, kao što je to bilo u bivšoj SFRJ, već je na pragu građanskog rata, kako svi ocjenjuju."

"Poenta je da u istočnoj i jugoistočnoj Evropi ne postoje demokratske tradicije rješavanja takvih problema. U Belgiji, Velikoj Britaniji ili Španiji to se rješava kroz institucije sistema. Etnički sukobi, nacionalna suprotstavljanja, nefunkcionalnost državne političke elite, rješavaju pregovorima i dogovorima. To ide dosta teško, ali u tome je poenta – način na koji se to rješava", ocijenjuje Papović.

Način na koji se rješavaju problemi u Ukrajini u mnogome podsjećaju na događaje s početka devedesetih na prostoru Jugoslavije.

"Vidimo da se to u Ukrajini rješava, prije svega, kroz jednu van-institucionalnu formu. Formiraju se samo-proglašene republike, formiraju se paralelne institucije vlasti i paralelne snage bezbjednosti. To je ono u čemu se čine najsličniji ukrajinski i jugoslovenski scenarijo. Ako ne može da se riješi problem, onda se pokušava riješiti van-institucionalno. Obično su vođe iz nekog političkog centra iz susjedstva koji je zainteresovan za budućnost te zemlje. U ovom slučaju to je Rusija", tvrdi Dragutin Papović.

Ključna sličnost između Crne Gore i Ukrajine je identitetska podjeljenost, što sa sobom nosi posljedice.

"Veza između Ukrajine i Crne Gore je u činjenici u kojem je ukrajinsko društvo očigledno podjeljeno društvo, kao i crnogorsko, u kojem također postoji neko spolja koji tu podijeljenost pojačava i pokušava politički kapitalizovati u svoju korist", kaže Šerbo Rastoder.

U odnosu na krizu Balkana iz devedesetih godina, ukrajinska kriza ima dodatnu dimenziju jer se vodi sukob oko najznačajnijih strateških punktova u istoriji diplomatije i ratova, a to je Krim. Zbog toga ukrajinska kriza ima daleko veći i globalniji značaj.

I u jugoslovenskom slučaju, kao i u današnjem slučaju Ukrajine, međunarodna zajednica se ponašala na istovjetan način, prije svega ne razumjevajući suštinu, karakter i dinamiku promjena, ističe Rastoder, navodeći konkretne primjere:

"U jugoslovenskom slučaju, Badinterova komisija, koja je garantovala suverenitet bivšim jugoslovenskim republikama, kasnije je relativizirala taj stav i nije čvrsto stala iza tog stava, što je dovelo do katastrofalnog i veoma bolnog raspada jugoslovenske federacije. U ukrajinskom slučaju, energetski resursi Rusima služe kao odlično oružje u ublažavanju negativnog stava prema onome što je ukrajinsko pitanje. U krajnjem slučaju se čitava međunarodna politika svela na to kako da amortizuje negativne posljedice ukrajinske krize po njen status i njenu ekonomiju."

Najbolje rješenje za zemlju u konfliktu je da se problemi riješe dijalogom unutar zemlje, a najgore rješenje je međunarodna arbitraža.

"Podjele u zemlji postaju toliko duboke da se bez arbitraže jednostavno ne može. Nadam se, da ovo što se desilo na području bivše Jugoslavije, jeste opomena za sve one koji odlučuju o pitanju bezbjednosti na evropskom kontinentu i da bi svakako, ako su izvukli neke pouke iz raspada Jugoslavije, to trebalo na najbolji mogući način primjeniti na Ukrajinu, kako ne bi došlo do nekog većeg sukoba", zaključuje Dragutin Papović.