Priča porodice Beriša: Život bez djetinjstva

Nedaleko od od centra Nikšića šestoro djece Beriša, dva brata i četiri maloljetne sestre sami brinu o sebi jer su ih roditelji napustili. Godinama ova djeca, koja nemaju djetinjstvo, žive u baraci od kartona i dasaka, ukinuta im je socijalna pomoć pa su prekinuli školovanje jer novca često nemaju ni za hranu.

Preko šest godina šestoro djece Berišaj žive sami bez roditelja, staratelja ili nekog ko bi vodio brigu o njima. Majka ih je napustila i živi u Beogradu, preudala se. Otac ih je takođe napustio i ne znaju gdje se trenutno nalazi.

Kod rođaka su živjeli dok su primali socijalnu pomoć, priča 18-godišnji Sultan Beriša koji svakodnevno radi najteže fizičke poslove sa svojim dvije godine starijim bratom i hrani četiri maloljetne sestre. Ovako nam priča svoju životnu priču:


Dok im je djed bio živ djeca su imala dom i išla su u školu, bio je radnik Onogošta.

Sada njih šest živi u trošnoj baraci, sklepanoj od dasaka. Umjesto prozora je najlon. Unutar barake nešto polomljenog namještaja i improvizovani kreveti na betonskom podu.

Zurafeta je imala samo 10 godina kada je počela da kuva, pere i vodi brigu o domaćinstvu i mlađim sestrama:



Iz lokalne samouprave su nedavno saopštili da traže smještaj za djecu dok Centar za socijalni rad provodi procedure oko dodjeljivanja starateljstva.

Djeca porodice Beriša u Nikšiću imaju stariju sestru Sultaniju koja je udata i sa porodicom živi sa 60 eura socijalne pomoći.

Pomaže braći i sestrama koliko može i traži starateljstvo nad maloljetnim sestrama.

Sultan i Zurafeta kažu da jedinu pomoć dobijaju od Crvenog krsta. Nekada su oboje išli u školu ali su školovanje morali da prekinu da bi radili.

I najmlađe sestre blizankinje su nekada išle u školu ali braća nijesu imali dovoljno novca za njihovo školovanje.

Devetogodišnja Fatima je išla u prvi razred:



Sultan Beriša, od skoro punoljetan, nema crnogorsko državljanstvo, što mu otežava i komplikuje život. On traži državljanstvo po ocu da ne bi radio na crno.

Imaju samo još jednu želju - da imaju normalan dom gdje mogu da žive.

“Ne znam, ne znam.Neka mi daju dokumenta da bih mogao da se zaposlim. Nijesmo valjda životinje da živimo ovdje i ovako. Muka mi je više od svega”, kaže kroz suze Sultan.