Nakon Drugog svjetskog rata i pada monarhističkog uređenja, Crna Gora je imala poluvjekovnu vladavinu komunista, a potom još četvrt vijeka neprekidne vladavine konvertovanih komunista.
Iako je višestranački sistem uspostavljen još početkom 90-ih, još uvijek nije došlo do smjene vlasti što je, po relevantnim ocjenama, razlog za stagnaciju mnogih demokratskih procesa među kojima je i prelazak iz podaničkog mentaliteta u stanje razvijene građanske svijesti.
Tu se, vjerovatno, nalazi i jedan od razloga zbog kojih i strani analitičari, posmatrajući region, samo u Crnoj Gori ne vide mogućnost građanske pobune.
Ugledni britanski magazin The Economist je nedavno objavio spisak zemalja u kojima su mogući socijalni nemiri. Iako se, kao"crvene zone" ili bar zone srednjeg rizika pominju sve zemlje regiona: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Albanija, Crne Gore na tom spisku - nema.
Ako se zna da je domaća ekonomija u teškom stanju, a životni standard većine stanovništva veoma nizak, postavlja se pitanje - kako je moguće da u Crnoj Gori ne postoji mogućnost socijalnih nemira.
Odgovor nudi funkcioner opozicionog Demokratskog fronta, Slaven Radunović.
"Očigledno je da su gospoda iz Britanije, mislim da je Tim Džuda u pitanju, veoma dobro informisani o Crnoj Gori i znaju da se potencijalni socijalni nemiri kontrolišu od strane vlade pa se potencijalnim nosiocima te pobune izlazi u susret na razne načine, to su stare policijske metode, a na ruku im ide i to da do te mjere osiromašen narod čuva ljubomorno ono nešto od socijalne pomoći i bijednih penzija koje dobijaju od države Crne Gore. Primijećen je jednostavno strah kod ljudi da će da ostanu i bez toga ukoliko se pobune. Mislim da gospodin Đukanović, pored ostalih znanja koja ima i koja su specifična za diktatore, ima i to da poznaje dosta dobro svoj narod i da pretpostavljam koristi i usluge psihologa i fantastično koristi sadašnju letargiju u Crnoj Gori, odnosno stanje među ljudima koji više nemaju volje da se bore za bilo šta", smatra Radunović.
Podaci državnog Monstat-a govore da se ispod linije siromaštva trenutno nalazi 70 hiljada građana Crne Gore što je skoro duplo više nego 2010. Stopa siromaštva za 2012. je iznosila 11,3 odsto, a to znači da je taj dio stanovništva mjesečno na raspolaganju imao manje od 182 eura. Pored pojave da je socijalno raslojavanje postalo još oštrije, odnosno, da su najbogatiji još bogatiji, a najsiromašniji još siromašniji, državni Zavod za statistiku je, na osnovu podataka, zaključio i da je stopa siromaštva značajno povećana jer je 2010. bila skoro upola manja, svega šest i po odsto.
Srđa Keković
Generalni sekretar Unije slobodnih sindikata, Srđa Keković ne isključuje socijalne nemire, pa čak najavljuje mogućnost da ih upravo njegova sindikalna organizacija povede.
"Ta latentna opasnost od eventualnih socijalnih buntova sigurno je da postoji. Naravno da smo i mi u Uniji slobodnih sindikata svjesni da bi bilo kakav stihijski izlazak ili bilo kakva vrsta socijalnog nemira dodatno usložnila tu ekonomsku situaciju u Crnoj Gori. Ali ako se stvari u ekonomskom smislu ne pokrenu na bolje, mi smo kao organizacija prozvani i pozvani da u tom pravcu razmišljamo i eventualno tim vidovima protesta ekonomsku politiku usmjerimo u interesu zaposlenih i naših članova", kaže Keković.
Kratkoj istoriji protesta u Crnoj Gori doprinijeli su građanski protesti 2012. Nakon antibirokratske revolucije januara '89. kada tadašnje rukovodstvo crnogorske Komunističke partije zamijenjeno novim koje su predvodili bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović i aktuelni premijer Milo Đukanović, a koje postaje marionetska vlast u rukama Slobodana Miloševića i njegovog koncepta"odbrane srpskih interesa", potom antiratnih protesta koje je uglavnom organizovao Liberalni savez i nekoliko prosrpskih protesta, uglavnom protiv aktuelne Đukanovićeve vlasti, ali i nezadovoljstva zbog priznanja nezavisnosti Kosova, konačno su se desili, i svojim nazivom - građanski protesti koji su se jednom nedjeljno održavali više mjeseci, ali bez konkretnog rezultata.
"Uprkos svemu, ne bih sasvim isključio mogućnost socijalnih nemira", kaže urednik ekonomske rubrike nedjeljnika Monitor, Zoran Radulović.
"Iskreno vjerujem da što je kriza dublja i što je siromaštvo veće mogućnost nečega što bi nazvali socijalnim nemirima sve manja. Možda na prvi pogled zvuči kontradiktorno, ali ljudi u Crnoj Gori su sve gladniji, sve bespomoćniji, sve manje vjeruju da se na bilo koji način, izuzev baš nekim radikalnim metodama uslovi života mogu mijenjati na bolje. Dođe li do kakvih protesta mislim da će to više ličiti na ono što smo imali 1989, što se zvalo AB revolucija, ili ono što smo nakon rušenja Berlinskog zida vidjeli u nekim tranzicionim evropskim zemljama, nego na socijalne nemire tipa ovoga što imamo u Grčkoj, Španiji i Italiji", smatra Radulović.
