Ne znam ništa o fudbalu/nogometu. Kad bi me neko na prepad pitao koliko igrača je u jednom timu, nisam 100% sigurna da bih iz prve odgovorila - 11. Znam da je “aut” ono kad lopta iziđe izvan terena i da je jedanaesterac jako teška kazna jer je neko od igrača napravio baš neki jači prekršaj. I tu se otprilike završava svo moje poznavanje igre koja mnogima znači više od života.
Posljednje decenije naših života napravile su mnoge od nas, cinicima. Htjeli mi to priznati ili ne?! Na mnoge stvari i pojave gledamo, ne toliko s visine, koliko sa strane. Nekako se čini da je iz te pozicije lakše podnijeti brojke i slova koji ti domovinu svrstavaju na začelje dobrih ili u vrh loših, zavisi od ispitivanja.
Osobito kad već dugo živiš vani, u svijetu u kojem funkcionira sve ono što se zove normalna država, od gradskog saobraćaja do izbora na kojima ti se čini da upravo ti odlučuješ o tome kako će ti biti u narednih četiri ili pet godina. Sam sebi protumačiš kako na svijet gledaš iz neke druge perpsektive. Ovaj te ovdje ne zanima, iako živiš u njemu. A onaj iz kojeg si potekao ostao je tamo, negdje dolje, dovoljno daleko da možeš potpuno mirno reći da te ne zanima i da ne možeš pomoći.
Ali u utorak veče, 15. oktobra, upravo me fudbal nagnao da se prepustim emociji, poznatoj kao ponos. A povod je bio upravo fudbal. Reprezentacija BiH plasirala se za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Direktno, bez razigravanja, rame uz rame s Njemačkom, Engleskom, Holandijom, Belgijom... kako je lijepo vidjeti to ime uz imena država koje su simbolima “normalnosti”.
Utakmicu, da budem poštena, sigurno ne bih ni gledala da moja prijateljica (usput budi rečeno Crnogorka) nije insistirala na tome. Momci, od kojih gotovo niko ne zarađuje kruh u Bosni i Hercegovini, nego širom planete od Atlantika do Kine, stanovnicima BiH vratili su osjećaj respekta prema sebi samom, osjećaj da te i drugi zasluženo poštuju. Ponos, čist, jednostavan, temeljen na sreći i zadovoljstvu. Ne na preziru ili mržnji prema drugom. Ne na lažno naučenoj lekciji da si bolji od drugih, a niko ne zna za šta!
I zato bi ovaj osjećaj zadovoljstva trebalo zadržati što je duže moguće, na istoj matrici na kojoj su ga proizveli momci iz fudbalske reprezentacije - zajedno, radom, upornošću i osjećajem da se može! Jer može.
Posljednje decenije naših života napravile su mnoge od nas, cinicima. Htjeli mi to priznati ili ne?! Na mnoge stvari i pojave gledamo, ne toliko s visine, koliko sa strane. Nekako se čini da je iz te pozicije lakše podnijeti brojke i slova koji ti domovinu svrstavaju na začelje dobrih ili u vrh loših, zavisi od ispitivanja.
Osobito kad već dugo živiš vani, u svijetu u kojem funkcionira sve ono što se zove normalna država, od gradskog saobraćaja do izbora na kojima ti se čini da upravo ti odlučuješ o tome kako će ti biti u narednih četiri ili pet godina. Sam sebi protumačiš kako na svijet gledaš iz neke druge perpsektive. Ovaj te ovdje ne zanima, iako živiš u njemu. A onaj iz kojeg si potekao ostao je tamo, negdje dolje, dovoljno daleko da možeš potpuno mirno reći da te ne zanima i da ne možeš pomoći.
Ali u utorak veče, 15. oktobra, upravo me fudbal nagnao da se prepustim emociji, poznatoj kao ponos. A povod je bio upravo fudbal. Reprezentacija BiH plasirala se za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Direktno, bez razigravanja, rame uz rame s Njemačkom, Engleskom, Holandijom, Belgijom... kako je lijepo vidjeti to ime uz imena država koje su simbolima “normalnosti”.
Utakmicu, da budem poštena, sigurno ne bih ni gledala da moja prijateljica (usput budi rečeno Crnogorka) nije insistirala na tome. Momci, od kojih gotovo niko ne zarađuje kruh u Bosni i Hercegovini, nego širom planete od Atlantika do Kine, stanovnicima BiH vratili su osjećaj respekta prema sebi samom, osjećaj da te i drugi zasluženo poštuju. Ponos, čist, jednostavan, temeljen na sreći i zadovoljstvu. Ne na preziru ili mržnji prema drugom. Ne na lažno naučenoj lekciji da si bolji od drugih, a niko ne zna za šta!
I zato bi ovaj osjećaj zadovoljstva trebalo zadržati što je duže moguće, na istoj matrici na kojoj su ga proizveli momci iz fudbalske reprezentacije - zajedno, radom, upornošću i osjećajem da se može! Jer može.
