Ovih dana navršava se 20 godina od ratnog zločina deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, koji su 1992. godine nezakonito uhapšeni i zatim deportovani iz Crne Gore. Pored obećanja iz vrha vlasti da će spomenik žrtvama deportacije biti podignut u krugu policijske stanice u Herceg Novom, kao i da će 27. maj biti proglašen Danom sjećanja na deportovane, to se do danas nije dogodilo. U međuvremenu, u Višem sudu u Podgorici 29. maja bi trebalo da počne novo suđenje devetorici bivših policijskih službenika koji su optuženi za taj ratni zločin.
Tačno prije godinu iz Vlade obećali su da će podržati gradnju spomenika žrtvama deportacija, a predstavnici NVO sektora pozdravili takvu inicijativu iz kabineta premijera Igora Lukšića.
Tih dana je iz Ministarstva kulture stigla potvrda da su u vrhu vlasti voljni da podrže gradnju biste u znak sjećanja na 66 izbjeglica bošnjačke nacionalnosti koji su 1992. predati vojsci bosanskih Srba. Tadašnja portparolka Ministarstva kulture Danica Nikolić rekla je za RSE:
,,To je još jedan korak ka onome na čemu insistira i NVO sektor, na čemu država i državni organi predano rade, a to je suočavanje sa prošlošću i sa nekim ružnim stvarima koje se jesu desile i zaista sam sigurna, i kada je Ministarstvo kulture u pitanju kao i kolege iz drugih resora, da će učinite sve da se to spomen obilježje što prije završi“.
Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić je, takođe, javno podržao inicijativu da 27. maj bude Dan sjećanja na deportovane.
Ni nakon godinu, međutim, nije podignut spomenik, a nije uspostavljen ni Dan sjećanja.
Istraživač slučajeva kršenja ljudskih prava, Aleksandar Zeković, za RSE kaže da Crna Gora za 20 godina, izuzev deklarativnih izvinjenja, nije mnogo učinila kada je riječ o pravdi za žrtve ratnih zločina. To pokazuje, kaže Zeković, i odnosom prema inicijativi NVO za gradnju spomen obilježja za deportovane.
„Crna Gora, odnosno Vlada Crne Gore je prošle godine otvorila jedno posebno spomen obilježje u glavnom gradu koje je posvetila svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugsolavije. No, sa aspekta onih koji su inicijatori, ja sam među njima, podizanja spomenika u Herceg Novom, smatram da to nije adekvatan čin i, nažalost, radi se o jednoj novoj vrsti izigravanja, ne samo žrtava i njihovih porodica deportovanih, nego ukupno civilnog društva i demokratske javnosti. Zaista zabrinjava podatak da Crna Gora za 20 godina nije uspjela da napravi jedan ozbiljniji otklon od onog činjenja iz devedesetih godina i da napravi neku konkretniju akciju od izvinjenja koje su uputili nekoliko visokih državnika“, smatra Zeković.
Prema prijedlogu NVO, spomenik bi trebalo da bude sagrađen na prostoru područne jedinice policije u Herceg Novom.
Novljanin Miodrag Mališa Marović kaže nam da još dugo neće biti podignut spomenik onima koji su prije 20 godina u Herceg Novom i u Crnoj Gori potražili spas od rata da bi potom bili izručeni dželatu na ruke. Navodi prvi razlog:
„Zato što u državnom i političkim vrhovima Crne Gore ne postoji politička volja da se nešto tako učini iz prostog razloga što se taj zločin ne priznaje kao zločin tadašnje vlasti nego kao državna greška ili kao nešto što je počinila policija, odnosno njeni službenici nižeg ranga, dok su oni u policijskom vrhu ispunjavali zadatke dodijeljene im u, još uvijek tada zajedničkoj državi“.
Marović navodi i drugi razlog zbog kojeg , kako kaže, još neće biti podignut spomenik deportovanim bosanskim izbjeglicama.
„Drugi razlog je sam Herceg Novi. U vrijeme zločina to je bio grad u kojem je provođeno etničko čišćenje i kada se taj grad nazivao najjužnijom srpskom karaulom. Ko je danas spreman u ovom gradu da prizna da je u toj politici počinjen zločin kada su na vlasti oni koji su bili ideolozi i izvršioci etničkog čišćenja , provođenog u to vrijeme“.
Početkom devedesetih oko 150 bosanskih izbjeglica, koji su u ratnom vihoru potražili utočište u Crnoj Gori, policija je deportovala u RS i izručila vojsci haškog optuženika Radovana Karadžića. Od tog broja 83 ljudi nikada se nije vratilo porodicama, već su ubijeni u improvizovanim logorima. Niko od tadašnjih visokih zvaničnika u Crnoj Gori nije izveden pred sud niti je pozvan da svjedoči o tom zločinu.
Vlada Crne Gore je 25. decembra 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije 1992. godine. Na taj način, Crna Gora je prihvatila činjenicu da se zločin dogodio.
U utorak, 29. maja bi u Višem sudu trebalo da počne glavni pretres na novom suđenju devetorici bivših policijskih i bezbjednosnih službenika koji su optuženi za zločin deportacije. Novo suđenje je zakazano nakon što je Apelacioni sud Crne Gore ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda kojom su devetorica pripadnika MUP-a Crne Gore oslobođeni optužbe da su preseljenjem izbjeglica BiH iz Crne Gore vlastima Republike Srpske, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Pred sudiju bi ponovo trebalo da izađu Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Milorad Šljivančanin, Božidar Stojović, Sreten Glendža, Duško Bakrač i Branko Bujić.
Tačno prije godinu iz Vlade obećali su da će podržati gradnju spomenika žrtvama deportacija, a predstavnici NVO sektora pozdravili takvu inicijativu iz kabineta premijera Igora Lukšića.
Tih dana je iz Ministarstva kulture stigla potvrda da su u vrhu vlasti voljni da podrže gradnju biste u znak sjećanja na 66 izbjeglica bošnjačke nacionalnosti koji su 1992. predati vojsci bosanskih Srba. Tadašnja portparolka Ministarstva kulture Danica Nikolić rekla je za RSE:
,,To je još jedan korak ka onome na čemu insistira i NVO sektor, na čemu država i državni organi predano rade, a to je suočavanje sa prošlošću i sa nekim ružnim stvarima koje se jesu desile i zaista sam sigurna, i kada je Ministarstvo kulture u pitanju kao i kolege iz drugih resora, da će učinite sve da se to spomen obilježje što prije završi“.
Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić je, takođe, javno podržao inicijativu da 27. maj bude Dan sjećanja na deportovane.
Ni nakon godinu, međutim, nije podignut spomenik, a nije uspostavljen ni Dan sjećanja.
Istraživač slučajeva kršenja ljudskih prava, Aleksandar Zeković, za RSE kaže da Crna Gora za 20 godina, izuzev deklarativnih izvinjenja, nije mnogo učinila kada je riječ o pravdi za žrtve ratnih zločina. To pokazuje, kaže Zeković, i odnosom prema inicijativi NVO za gradnju spomen obilježja za deportovane.
„Crna Gora, odnosno Vlada Crne Gore je prošle godine otvorila jedno posebno spomen obilježje u glavnom gradu koje je posvetila svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugsolavije. No, sa aspekta onih koji su inicijatori, ja sam među njima, podizanja spomenika u Herceg Novom, smatram da to nije adekvatan čin i, nažalost, radi se o jednoj novoj vrsti izigravanja, ne samo žrtava i njihovih porodica deportovanih, nego ukupno civilnog društva i demokratske javnosti. Zaista zabrinjava podatak da Crna Gora za 20 godina nije uspjela da napravi jedan ozbiljniji otklon od onog činjenja iz devedesetih godina i da napravi neku konkretniju akciju od izvinjenja koje su uputili nekoliko visokih državnika“, smatra Zeković.
Prema prijedlogu NVO, spomenik bi trebalo da bude sagrađen na prostoru područne jedinice policije u Herceg Novom.
Novljanin Miodrag Mališa Marović kaže nam da još dugo neće biti podignut spomenik onima koji su prije 20 godina u Herceg Novom i u Crnoj Gori potražili spas od rata da bi potom bili izručeni dželatu na ruke. Navodi prvi razlog:
„Zato što u državnom i političkim vrhovima Crne Gore ne postoji politička volja da se nešto tako učini iz prostog razloga što se taj zločin ne priznaje kao zločin tadašnje vlasti nego kao državna greška ili kao nešto što je počinila policija, odnosno njeni službenici nižeg ranga, dok su oni u policijskom vrhu ispunjavali zadatke dodijeljene im u, još uvijek tada zajedničkoj državi“.
Marović navodi i drugi razlog zbog kojeg , kako kaže, još neće biti podignut spomenik deportovanim bosanskim izbjeglicama.
„Drugi razlog je sam Herceg Novi. U vrijeme zločina to je bio grad u kojem je provođeno etničko čišćenje i kada se taj grad nazivao najjužnijom srpskom karaulom. Ko je danas spreman u ovom gradu da prizna da je u toj politici počinjen zločin kada su na vlasti oni koji su bili ideolozi i izvršioci etničkog čišćenja , provođenog u to vrijeme“.
Početkom devedesetih oko 150 bosanskih izbjeglica, koji su u ratnom vihoru potražili utočište u Crnoj Gori, policija je deportovala u RS i izručila vojsci haškog optuženika Radovana Karadžića. Od tog broja 83 ljudi nikada se nije vratilo porodicama, već su ubijeni u improvizovanim logorima. Niko od tadašnjih visokih zvaničnika u Crnoj Gori nije izveden pred sud niti je pozvan da svjedoči o tom zločinu.
Vlada Crne Gore je 25. decembra 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije 1992. godine. Na taj način, Crna Gora je prihvatila činjenicu da se zločin dogodio.
U utorak, 29. maja bi u Višem sudu trebalo da počne glavni pretres na novom suđenju devetorici bivših policijskih i bezbjednosnih službenika koji su optuženi za zločin deportacije. Novo suđenje je zakazano nakon što je Apelacioni sud Crne Gore ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda kojom su devetorica pripadnika MUP-a Crne Gore oslobođeni optužbe da su preseljenjem izbjeglica BiH iz Crne Gore vlastima Republike Srpske, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Pred sudiju bi ponovo trebalo da izađu Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Milorad Šljivančanin, Božidar Stojović, Sreten Glendža, Duško Bakrač i Branko Bujić.