Dostupni linkovi

Godišnjica opsade: Sarajevo će biti, sve drugo će proći


Djeca Samire Arnautović - Lejla , prva s desna, sa sestrama i bratom
Djeca Samire Arnautović - Lejla , prva s desna, sa sestrama i bratom
Građani Sarajeva, a s njima i cijeli svijet - jer se mnoge lekcije za očuvanje mira mogu ovdje naučiti, obilježili su 20. godišnjicu opsade grada. Bila je najduža u istoriji modernog čovječanstva, trajala je 44 mjeseca, ili 1.425 dana. U tom vremenu na Sarajevo je sa okolnih brda ispaljeno pola miliona projektila. Najteži dan je bio 22. juli 1993. godine, sa čak 3.777 granata.

Građani Sarajeva kažu da ih april 2012., u kojem se smjenjuju kiša i sunce, podsjeća na april od prije 29 godina. Ili je to želja da drage ljude kojih više nema, ožive u svojim sjećanjima:

„Prošle godine bio je nakakav drugačiji, ali ovaj, ove godine je baš poseban i tako asocira na taj rat. I znate, ima mjesta na kojim očekujem da ću vidjeti neke drage ljude kojih više nema, a vezani su za to mjesto.“

Tokom četvorogodišnje opsade Sarajeva prekinut je život 1.601-og djeteta. Ratnoj nemani pokušavali su se, bez razlike, suprotstaviti i mali i veliki. Djeca su pjevala pjesme, crtala crteže:

„Ne dam kamen,
kamen zemlje moje,
rodnu grudu,
bivstvovanje svoje...“

Odrasli, odnosno oni koji su shvatili šta se dešava, organizovali su šetnje, apele i koncerte za mir - svenarodni parlament u želji da se formira vlada spasa.

„Živimo strah od maskiranih budala, živimo od preko noći oformljenih bogataša“, tada je rekao profesor Zdravko Grebo.

Riječi Josipa Pejakovića i danas nisu zaboravljene: „Građani Sarajeva, građani BiH, izađimo na ulice i rukama zaustavimo ovo što nas u noći može dočekati i da se više nikad ne probudimo.“

Glumac Rade Šerbedžija je upozoravao: „Ovaj narod brani vlastiti život, građanski život.“

Pale su prve žrtve - Suada Dilberović i Olga Sučić. Ubijene su pucnjima iz snajpera tokom marša za mir.

Ljeto je, godina 1992.:

„Zovem se Jasna Memić, imam 17,5 godina. Svakodnevno padaju granate. Gotovo da nema dana kada ne bude ranjenih, a u najgorem slučaju poginulih. To sam doživjela već nekoliko puta. I moja 10-ogodišnja sestra je to doživjela, ali nije preživjela. Poginula je od gelera samo zato jer je par minuta provela sjedeći ispred ulaza - i to u najvećem miru.“

RSE: Jasna Memić - a danas?

Jasna: Danas Đozo, udata, majka dvoje djece, starija sam 20 godina. Nažalost, kad je taj intervju rađen, to je bio sami početak rata, a nakon toga su se još neke stvari u mojoj porodici izdešavale, lično meni. Rodila sam dijete u ratu početkom 1995. godine, i desila se ponovo porodična tragedija - to mi je dijete poginulo isto od granate. Ponovo jedna velika tragedija. Nekad kažem, valjda je bog pogledao na nas i opet mi je dao dvoje divne djece, dva sina. Zovu se Damir, koji je osmi razred devetogodišnje škole, i Danis, koji je prvačić.“

Sarajka Samira Katica Arnautović svoje treće dijete rodila je početkom druge ratne godine:

„Moja Lejla je rođena 25. februara 1993. godine – najsvjetliji trenutak u tom tužnom periodu, koji smo, evo, preživjeli. I mogu reći da sam zaista prezadovoljna i prezahvalna na tom djetetu jer je ona izrasla u jednu zdravu, mladu, pametnu osobu, sposobnu da se nosi sa svim problemima. Danas je ona student Pravnog fakulteta, uspješno je završila školovanje kroz osnovno školu i kroz gimnaziju i na moju velikui sreću ne nosi traume iz rata, za razliku od starije sestre koja je ipak tada bila pet šest godina i zapamtila je te neke ružne i tužne momente.“

„Što više mislim,
Sve manje shvatam,
Pećina tuge u meni zijeva,
Sve teže rimama ja baratam
Pune mi oči
Sarajeva...“

„Desilo se nešto fantastično - taj naš revolt prouzročio je da je zaista mašta što se tiče kuhanja proradila. Ja se sjećam da sam bila jako iznenađena kada je moja tetka Rasema napravila bozu - bozu u ratu, i hurmašice. To su bile hurmašice u kojima jbi, rekao bi čovjek, ima i kokosa i oraha, a ništa od toga. Još jedna stvar: sve su žene bile dotjerane, jako dotjerane. Instinkt da se borimo i da preživimo zaista je čuda činio“, kaže Samira Katica Arnautović.

„I kada šuti
Sarajevo pjeva
I kada žmiri
svjetlucaju mu oči...“



Sarajevo je pjevalo, Sarajevo je imalo pozorišne predstave, koncerte, pa čak i “Mis opkoljenog Sarajeva”. Rinko Golubović je bio voditelj programa.

„Sjećam se da je to trajalo i trajalo u smislu organizacije, pa je jedno četiri, pet, pa možda i više puta je to odgađano. Prejako granaitiranje i slično si odgađali taj odgađaj, dok se nije najzad nije desio u prepunoj sali tada RU ’Đuro Đaković’, danas Bosanskog kulturnog centra, i ogromnog, ogromnog interesovanja medija. Pošto sam bio voditelj te priredbe i dosta učestvovao u pripremama, zajedno sa Gordanom Magaš koja je radila sa djevojkama na koreografiji, ja na scenariju, ja sam bio iznenađen - CNN već tada, BBC, francuska, italijanska televizija i slično. Naravno, u centru je bila nositeljica lente.“

Inela Nogić, lentu najljepše je ponijela 1993. godine.

„Koliko god da je to suludo zvučalo da se to dešava u tom, ratnom periodu, opet nekako i nije toliko blesavo zvučalo – jer svi smo mi pokušavali da živimo nekim normalnim životom, pa se iz tog možda vapaja i na taj način pokušala skrenuti pažnja da se ipak nešto poduzme.“

Najljepšoj djevojci opkoljenog Sarajeva, poznata grupa U2 je posvetila pjesmu - „Mis Sarajeva“:

“Is there a time for keeping your distance
A time to turn your eyes away
Is there a time for keeping your head down
For getting on with your day

Is there a time for kohl and lipstick
A time for curling hair
Is there a time for high street shopping
Is there a time for high street shopping
To find the right dress to wear …."

VIDEO: U2 & Pavarotti: Miss Sarajevo
XS
SM
MD
LG