Sudbine BiH i Crne Gore su u mnogo čemu slične, kaže Ranko Krivokapić, socijaldemokrata i predsjednik Skupštine Crne Gore.
Krivokapić: I Bosna i Hercegovina i Crna Gora su pod pretenzijom nekih svojih susjeda. U Beogradu je skoro izašla publikacija Evropskog pokret. Za nas, koji smo bili više upućeni, Evropski pokret je bio simbol najviše građanske svijesti u Srbiji tokom najtežih vremena. Izašla je knjiga koja jasno govori da treba učiniti sve da se umanji uticaj novonastale nacije u Crnoj Gori, Crnogoraca. Kada se to štampa u građanskom dijelu Srbije, onda vam je jasno da ta politika nije u povlačenju, nego da samo mijenja na modalitetu, ali sa istim stepenom namjere i destruktivnosti.
Izvorište je u nesposobnosti da se u svojim državama napravi demokratija. Kada nemate demokratiju u svojoj državi, morate da se bavite nacijom. Onda se izvoze ideje iz XVIII i XIX vijeka, kao i ideje četničkog pokreta.
Krivokapić: To je ono što je čak pisalo i u referendumskom pitanju. Tada je ta ideja stajala iza tog pitanja. Crna Gora je bila satelitska država, formalno nezavisna država. Tada je pisalo u pitanju da li Crna Gora želi da ostane u zajednici sa Srbijom i sa drugim državama koje to budu htjele. To je ta logika - stvorit će se centralna država i sateliti oko nje, sa dominantnim uticajem Beograda. Nema tu ništa novo. Tu partituru mi u Crnoj Gori slušamo već 150 godina. U istorijskom iskustvu nema promjene.
Posljednji preminuli predsjednik crnogorskog Parlamenta, prvoborac i antifašista, mi je rekao da je vazda to bilo tako, pa i poslije II svjetskog rata. Pokrenuta ta politika prema Crnoj Gori – što će vam široke ulice, što će vam veliki most, što će vam fakultet, što će vam novina. Zato je Crna Gora dobila posljednja univerzitet na Balkanu, poslije Prištine. Zemlja u kojoj je štampana prva knjiga Južnih Slovena je posljednja dobila visokoškolske institucije. Nema ništa novo u elitama koje se bave okruženjem. Zato je takva politika pogubna. Destrukcija i mržnja se uvijek vraćaju, a na tvorca možda čak i po najjače.
Krivokapić: Nama je u mnogo čemu lakše. Crna Gora ima milenijum dugu državnost, koja sama po sebi ima neke logike. Ta podjela u Crnoj Gori je nama iz vana nametnuta. Podjela na Srbe i Crnogorce je politička podjela. Kada padne krv, sve je teže. Tada povjerenje brzo ne raste. Crna Gora ima jaku posvećenost svojih manjinskih naroda državi. Sve to čini korpus veće obrambene snage prema bilo kojoj agresiji, posebno prema velikosrpskoj agresiji, koja je kontinuirana. Mislim da imamo i duže državničko iskustvo u Crnoj Gori. Kroz četiri dinastije, svako je uspio da sačuva malu zemlju, zato što se prenosila tradicija dobrog upravljanja u velikim i složenim situacijama. Mi smo usvojili Ustav, nakon osam mjeseci rada poslije referenduma, dvo-trećinskom većinom, što je bilo nepojmljivo da se može desiti u zemlji podijeljenom referendumom. I kada su naša unutrašnja neslaganja najveća, mi podržimo konsenzus u trenutcima kada je to bitno.
Iz čemera nastao gubitak vremena
Krivokapić: Nije bilo te duge tradicije državnosti.
Krivokapić: Ali ne u kontinuitetu. Te proporcije i uticaj susjeda su jaki. Trebali ste posjetiti da je Banja Luka prije rata bila mnogo bliže Zagrebu. Danas više nije. Da se premostio taj momentum 90-tih godina, sve bi bilo drugačije. Intregrativna moć Bosne bi jačala. Poslije je Dejton ozakonio ratne podjele. Kada stavite i najbolje stvari u loše posude, rezultat se zna. Kažu da se i najbolja vina kvare u lošim posudama. Još je gore kada se poslije svega nađe model koji ne integriše, nego dezintegriše.
Krivokapić: Ne usuđujem se mom drugu, Zlatku Lagumdžiji, davati brze i lake odgovore. Brzi i laki odgovori ne postoje u tako komplikovanim situacijama. Međunarodna zajednica je tu olako propustila svoje trenutke kada je mogla da pomogne. Bosna i Hercegovina se presporo liječila od ratnih rana. Nepravda je toliko boljela one koji su najviše stradali, Bošnjake, da su i oni propustili trenutke ili vrijeme kada se ta žrtva vidjela u svijetu. Mogu da nabrajam mnoge razloge.
Sada dolaze računi koji su veliki. I nama će stizati neki drugi računi za propuštene odluke u nekim boljim vremenima. To je model koji se najmanje vidi dok traje, ali kada dođu računi, onda stvari postaju očigledne. Sposobnost za dogovaranje u realnosti je nešto što čuva supstancu, a to je građanin.
To pokušava SDP BiH da radi na svoj, jedini mogući način. Ali u cjelini, to je najteži zadatak u Evropi. Sa više optimizma sam dolazio u ratnu i poratnu Bosnu, gdje se osjećala vjera u budućnost, bez obzira na najteže muke. Poslije rata nije došlo ono što je najblagotvornije za svaku zemlju, a to je pravda. Nije došla pravda kakvu su zaslužili i očekivali. Iz tog čemera je nastao gubitak vremena i svega ostalog što je trebalo da se iskoristi u ovom trenutku za brže integracione procese u BiH. Nije sve izgubljeno, ali najbolji periodi su iza nas. Treba mnogo strpljenja, mnogo kraćih koraka i sviranja na mnogo tanjim žicama, što je teško da bi se stvari pomjerale.
Kada govorim o Bosni, uvijek me tuga uhvati. Možda je to i tema ovog razgovora. Možda je to i najveći grijeh svih nas na Balkanu. Bosna je simbol naše grješnosti, naše nesposobnosti da budemo dostojni onoga što jeste obaveza javnih ličnosti - da šire i vrijeme i prostor dobra. Bosna je grijeh južnoslovenskih naroda.
Krivokapić: I Bosna i Hercegovina i Crna Gora su pod pretenzijom nekih svojih susjeda. U Beogradu je skoro izašla publikacija Evropskog pokret. Za nas, koji smo bili više upućeni, Evropski pokret je bio simbol najviše građanske svijesti u Srbiji tokom najtežih vremena. Izašla je knjiga koja jasno govori da treba učiniti sve da se umanji uticaj novonastale nacije u Crnoj Gori, Crnogoraca. Kada se to štampa u građanskom dijelu Srbije, onda vam je jasno da ta politika nije u povlačenju, nego da samo mijenja na modalitetu, ali sa istim stepenom namjere i destruktivnosti.
Izvorište je u nesposobnosti da se u svojim državama napravi demokratija. Kada nemate demokratiju u svojoj državi, morate da se bavite nacijom. Onda se izvoze ideje iz XVIII i XIX vijeka, kao i ideje četničkog pokreta.
RSE: Ako Srbiji u ovom slučaju nije cilj teritorija, jer sumnjam da mogu računati na to da će uzeti dio Crne Gore ili BiH, što je onda?
Krivokapić: To je ono što je čak pisalo i u referendumskom pitanju. Tada je ta ideja stajala iza tog pitanja. Crna Gora je bila satelitska država, formalno nezavisna država. Tada je pisalo u pitanju da li Crna Gora želi da ostane u zajednici sa Srbijom i sa drugim državama koje to budu htjele. To je ta logika - stvorit će se centralna država i sateliti oko nje, sa dominantnim uticajem Beograda. Nema tu ništa novo. Tu partituru mi u Crnoj Gori slušamo već 150 godina. U istorijskom iskustvu nema promjene.
Posljednji preminuli predsjednik crnogorskog Parlamenta, prvoborac i antifašista, mi je rekao da je vazda to bilo tako, pa i poslije II svjetskog rata. Pokrenuta ta politika prema Crnoj Gori – što će vam široke ulice, što će vam veliki most, što će vam fakultet, što će vam novina. Zato je Crna Gora dobila posljednja univerzitet na Balkanu, poslije Prištine. Zemlja u kojoj je štampana prva knjiga Južnih Slovena je posljednja dobila visokoškolske institucije. Nema ništa novo u elitama koje se bave okruženjem. Zato je takva politika pogubna. Destrukcija i mržnja se uvijek vraćaju, a na tvorca možda čak i po najjače.
RSE: Postoji razlika između BiH i Crne Gore kada je uticaj Beograda u pitanju. Crna Gora to sve uspijeva odbiti. Kolika je zasluga bosansko-hercegovačkog političkog rukovodstva za slabost te države, koja se ne može oduprijeti?
Krivokapić: Nama je u mnogo čemu lakše. Crna Gora ima milenijum dugu državnost, koja sama po sebi ima neke logike. Ta podjela u Crnoj Gori je nama iz vana nametnuta. Podjela na Srbe i Crnogorce je politička podjela. Kada padne krv, sve je teže. Tada povjerenje brzo ne raste. Crna Gora ima jaku posvećenost svojih manjinskih naroda državi. Sve to čini korpus veće obrambene snage prema bilo kojoj agresiji, posebno prema velikosrpskoj agresiji, koja je kontinuirana. Mislim da imamo i duže državničko iskustvo u Crnoj Gori. Kroz četiri dinastije, svako je uspio da sačuva malu zemlju, zato što se prenosila tradicija dobrog upravljanja u velikim i složenim situacijama. Mi smo usvojili Ustav, nakon osam mjeseci rada poslije referenduma, dvo-trećinskom većinom, što je bilo nepojmljivo da se može desiti u zemlji podijeljenom referendumom. I kada su naša unutrašnja neslaganja najveća, mi podržimo konsenzus u trenutcima kada je to bitno.
Iz čemera nastao gubitak vremena
RSE: Zašto je sve to nemoguće u Bosni?
Krivokapić: Nije bilo te duge tradicije državnosti.
RSE: Ali poslije Crne Gore, BiH ima najdužu državnost na Balkanu.
Krivokapić: Ali ne u kontinuitetu. Te proporcije i uticaj susjeda su jaki. Trebali ste posjetiti da je Banja Luka prije rata bila mnogo bliže Zagrebu. Danas više nije. Da se premostio taj momentum 90-tih godina, sve bi bilo drugačije. Intregrativna moć Bosne bi jačala. Poslije je Dejton ozakonio ratne podjele. Kada stavite i najbolje stvari u loše posude, rezultat se zna. Kažu da se i najbolja vina kvare u lošim posudama. Još je gore kada se poslije svega nađe model koji ne integriše, nego dezintegriše.
RSE: Ima li rješenja za bosansko-hercegovačku zavrzlamu? Da ste predsjednik bosansko-hercegovačkog SDP-a i da ste dobili izbore, šta bi ste učinili sada i danas?
BiH se presporo liječila od ratnih rana. Nepravda je toliko boljela one koji su najviše stradali, Bošnjake, da su i oni propustili trenutke ili vrijeme kada se ta žrtva vidjela u svijetu.
Sada dolaze računi koji su veliki. I nama će stizati neki drugi računi za propuštene odluke u nekim boljim vremenima. To je model koji se najmanje vidi dok traje, ali kada dođu računi, onda stvari postaju očigledne. Sposobnost za dogovaranje u realnosti je nešto što čuva supstancu, a to je građanin.
To pokušava SDP BiH da radi na svoj, jedini mogući način. Ali u cjelini, to je najteži zadatak u Evropi. Sa više optimizma sam dolazio u ratnu i poratnu Bosnu, gdje se osjećala vjera u budućnost, bez obzira na najteže muke. Poslije rata nije došlo ono što je najblagotvornije za svaku zemlju, a to je pravda. Nije došla pravda kakvu su zaslužili i očekivali. Iz tog čemera je nastao gubitak vremena i svega ostalog što je trebalo da se iskoristi u ovom trenutku za brže integracione procese u BiH. Nije sve izgubljeno, ali najbolji periodi su iza nas. Treba mnogo strpljenja, mnogo kraćih koraka i sviranja na mnogo tanjim žicama, što je teško da bi se stvari pomjerale.
Kada govorim o Bosni, uvijek me tuga uhvati. Možda je to i tema ovog razgovora. Možda je to i najveći grijeh svih nas na Balkanu. Bosna je simbol naše grješnosti, naše nesposobnosti da budemo dostojni onoga što jeste obaveza javnih ličnosti - da šire i vrijeme i prostor dobra. Bosna je grijeh južnoslovenskih naroda.