Rezultati Dejtona: Nedovršena država

Kada je prije petnaest godina potpisan, niko od tadašnjih političkih lidera, građana i međunarodne zajednice nije ni slutio da će Dejtonski sporazum podijeliti Bosnu i Hercegovinu u pravom smislu te riječi.

Brojni aneksi sadržani u Sporazumu nisu provedeni, najveći broj izbjeglica i raseljenih lica nije se vratio u prijeratna mjesta boravka, zbog čega je većina gradova u zemlji jednonacionalna.

Mnogi tvrde kako je jedini značaj Dejtonskog sporazuma taj što je zaustavio ratne sukobe u Bosni i Hercegovini, no, kako objasniti činjenicu da je on i danas Ustav ove države?

Svi pokušaji da se makar i razgovara o njegovoj promjeni, u posljednjih nekoliko godina rezultovali su samo svađama jer su politički stavovi različiti o tome kako treba izgledati budući unutrašnji ustroj.

Dok jedni smatraju kako Dejtonski sporazum treba mijenjati u dijelu koji bi jačao državne institucije, drugi kažu da ne treba zadirati u entitetska prava, a u posljednje vrijeme sve su glasniji oni koji zagovaraju još jedan entitet.

Najveći broj univerzitetskih profesora u Sarajevu za nastalu situaciju krivi međunarodnu zajednicu, prvenstveno Evropsku uniju i SAD. Takvo mišljenje ima i Nerzuk Ćurak, profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.

„To znači da su SAD i Evropska unija organizovano upali u zamku kohabitacije entiteta i države. Bosnu i Hercegovinu od raspada

"BiH od raspada čuva samo to što je iznutra raspadnuta. Jedino Vašington može uvjeriti EU da je BiH trajno nedovršena država ako ostaje prosti zbir dva entiteta", ocjenjuje Nerzuk Ćurak.

čuva samo to što je iznutra raspadnuta. Jedino Vašington može uvjeriti EU da je BiH trajno nedovršena država ako ostaje prosti zbir dva entiteta, a budući da će godinama ostati baš to, nedorečenost države koja zahtijeva vanjski pritisak ostaje možda jedina naša nada. I bez obzira na različite intenzitete podrške američke administracije našoj zemlji, od iznimno podsticajnih do minimalnih, od krucijalne važnosti je da i BiH, i EU, i SAD shvate da sve dok je BiH organizirana kao mehanički zbir dva entiteta, Evropska unija u BiH ne može imati nezavisnu politiku od Vašingtona, što znači da mora biti Evropska unija Sjedinjenih Američkih Država“, ocjenjuje Ćurak.

Presedan 'nepostojećih'

Te 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski sporazum, vodilo se računa samo o tome da Ustav poznaje samo Bošnjake, Srbe i Hrvate. Oni koji se izjašnjavaju kao nacionalne manjine, ali i oni koji žele da budu Bosanci ili Hercegovci, ustavno ne postoje.

Ovakva formulacija nastala u Dejtonu presedan je u svijetu, kaže Zarije Seizović, profesor međunarodnog prava na sarajevskom Univerzitetu.

„Naravno da 'konstitutivni narod' znači 'državotvoran narod', onaj koji tvori jednu državu, ali ja se pitam šta je sa onih 300 ili 400 hiljada ljudi koji su potomci mješovitih brakova, ili su odlučili da egzerciraju svoje legitimno pravo da ne pripadaju nijednom od konstitutivnih naroda, iako su imali tu sreću, ili nesreću, da budu potomci roditelja koji su jedne nacije, odnosno vjere. Presuda u predmetu Sejdić i Finci je još jedna packa na ionako ranjenom državnopravnom biću BiH, koja valorizira, afirmira ono što u Bosni i danas postoji, a to je da imamo institucionalnu, ponavljam, diskriminaciju onih koji nisu bili sretni da pripadaju konstitutivnim narodima. Šta znači biti nekonstitutivan u BiH? Neko može doći iz susjednih država i zbog svog imena, vjeroispovjesti ili nacionalnog opredjeljenja izjaviti da je Bošnjak, Hrvat ili Srbin, jedno vrijeme živjeti u Bosni i biće mu dozvoljeno da učestvuje u predsjedničkim izborima, odnosno da danas-sutra bude član Predsjedništva ili čak u jednom mandatnom periodu predsjednik BiH. Onaj ko je rođen na Koševu, a pripada u 300 ili 400 hiljada Bosanaca i Hercegovaca, iako je rođen usred Sarajeva, zato što je „ostali“, ne može biti član Predsjedništva“, smatra Seizović.

Alija Izetbegović po potpisivanju Dejtona poručio je:

„A mom narodu ja kažem: ovo možda nije pravičan mir, ali je pravičniji nego nastavak rata. U situaciji kakva jeste i u svijetu kakav jeste, bolji mir nije mogao biti postignut. Bog je naš svjedok da smo učinili sve u našoj moći da smanjimo nepravdu po našu zemlju i naš narod. Hvala vam.“

Aplauz kakav je dobio u Dejtonu, Aliju Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva Republike BiH, dočekao je i u Sarajevu, nakon povratka iz Amerike. Sarajlije, koje su bile 44 mjeseca u blokadi, zahvalile su mu se tako zato što je grad ponovo integrisao u jednu cjelinu.

Ali, najveći broj građana Bosne i Hercegovine, prvenstveno oni koji su napustili prijeratna mjesta boravka, nije bio sretan. Već tada većina njih je znala da podjela zemlje na dva entiteta znači da se nikada neće vratiti svojim domovima. plaudirali nisu ni tadašnji članovi ratnog bh. Predsjedništva.

RS je legalizirana u Ženevi

Među njima i Ivo Komšić, koji kaže da u Dejtonu nije ništa dogovoreno, već da je taj grad poslužio samo za legalizaciju postojećeg, već dogovorenog nekoliko godina ranije:

„Bitno je to da je Milošević na Plenarnoj sjednici u Dejtonu, odmah na početku objelodanio da ima dogovor sa Tuđmanom i da će se držati tog dogovora u Dejtonu. To je pred svima, kao što ja sad ovo pred vama govorim, tamo tako kazano. Nije Republika Srpska dogovorena u Dejtonu, kao što se misli. RS je legalizirana 8. septembra u Ženevi i paraf je stavio gospodin Muhamed Šaćirbegović, tadašnji ministar vanjskih poslova BiH. Oko čega su se vodili pregovori? Samo oko toga da li će onaj imati 45 posto teritorije ili 49 posto teritorije. Ona nema 49 posto teritorije, i to da kažem za našu javnost, ona ima 48,5 posto teritorije, a Federacija ima 51,5 posto“, navodi Komšić.

Sa Alijom Izetbegovićem nije se slagao ni akademik Muhamed Filipović, koji prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine smatra odgovornim za potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma:

„Ja sam Izetbegoviću rekao da je to za nas jako loše jer će to biti američki sporazum koji odgovara američkoj politici, a ne nama, da je svaki sporazum koji mi međusobno postignemo mnogo kvalitetniji i bolji, nego sporazum koji će nam neko drugi nametnuti, jer obje strane će smatrati da im je nametnut i neće ga se držati – što je na kraju potvrđeno. Mi, ako ne budemo u stanju da osudimo sve one koji su kreirali ovdje rat, i da ih maknemo sa scene, mi nećemo naći izlaza. Budite uvjereni da bismo mi međusobno našli izlaz da nije onih koji imaju prste u cijeloj ovoj našoj tragediji i u kolosalnoj pljački koja je u toj stvorenoj magli nastala“, navodi Filipović.

„Punih petnaest godina očekivalo se da će se odmah po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma izvršiti ustavne promjene radi usklađivanja Ustava BiH sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava jer je rečeno da ona ima prioritet nad svakim drugim pravom u ovoj državi, i ustavnim, i porodičnim, i imovinskim, i svakim drugim pravom. Međutim, za petnaest godina nije izmijenjen nijedan zarez u postojećem Ustavu. Punih petnaest godina se čeka na to da se izvrše one promjene koje su naložene državi BiH. To je obaveza koju je država BiH potpisala i u Dejtonu, potpisala je i ratifikacijom 2002. godine, dakle, svi subjekti, sve strane, svi činioci, svi entiteti, svi kantoni, svi građani, svi su prihvatili putem Parlamentarne skupštine jednoglasno ovaj dokument, ali niko ništa nije poduzeo da se taj dokument ovdje, u našoj državi i primijeni, te da se izvrši promjena Ustava, koja je, kažem, obavezna, i koja je međunarodna propisana norma. Ima samo tri partikularna tzv. konstitutivna naroda, ali mi nemamo naroda i nemamo građana. Onda, šta imamo?! Nemamo ništa. Dakle, ta konstrukcija, taj Ustav i nije zapravo ustav, nego jedno rješenje koje postaje Ustav tek sa odredbom člana 2, tačke 2, gdje se kaže da se u BiH primjenjuje Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i ima prednost nad svakim drugim pravom. E, kad je tako, gdje smo sada? Sada smo ondje gdje smo bili 14. decembra 1995. godine“, navodi profesor međunarodnog prava Ćazim Sadiković.

Dejton više nije kao nekad

Kako je bosanskohercegovačko društvo duboko podijeljeno, tako se u razmišljanjima, gotovo u pravilu, razmimoilaze i univerzitetski profesori.

Miroslav Mikeš, profesor na banjalučkom Pravnom fakultetu kaže kako Dejtonski sporazum nije prepreka za normalno funkcionisanje Bosne i Hercegovine.

„Ja se ne slažem sa tom tezom da je Dejtonski mirovni sporazum samo zaustavio rat. On je, naravno, najveće dostignuće, jer svaki čovjek koji je ostao živ, a možda ne bi nakon tog datuma, Dejtonski sporazum je svoju svrhu ostvario. U takvoj konstelaciji odnosa koja je bila, to je sigurno maksimum prava koji se mogao ostvariti novim ustavom i novom strukturom.

"Dejtonski mirovni sporazum u političko-pravnom životu BiH nije onakav kakav je bio 1995. godine zato što su mnoge stvari promijenjene", navodi Miroslav Mikeš.

Svakako da Sporazum nije savršen, nije idealan, ponegdje ga je život i prevazišao što se tiče nekih detalja i elemenata, ali se mora reći da Dejtonski mirovni sporazum u političko-pravnom životu BiH nije onakav kakav je bio 1995. godine zato što su mnoge stvari promijenjene. Vi danas imate Tužilaštvo BiH, imate Sud BiH, imate Upravu za indirektno oporezivanje BiH, imali ste samo pet ministarstava, sada mislim da ih ima devet, u hodu su uvedene mnoge agencije, mnogi organi, itd. Prema tome, struktura BiH nije onakva kakva je bila 1995. godine. Mislim da je potrebna politička volja za ono što je potrebno da se promijeni da bi svim građanima bilo bolje, a naturanje svojih stavova da oni treba da budu konačni i da svi treba da žive na način kako taj jedan dio ljudi u BiH smatra da treba, bez tolerancije, bez kompromisa, sigurno nije dobro rješenje“, ocjenjuje Mikeš.

Dejtonski sporazum nije samo politički podijelio Bosnu i Hercegovinu, već i ekonomski. Geografska karta BiH do 1992. i ona koja je nastala potpisivanjem sporazuma, dijametralno su različite. Do početka rata, zemlja je bila podijeljena na regije, između kojih je postojala prirodna i ekonomska usklađenost.

Vještačka podjela, nastala u Dejtonu, uzrokovala je da uprava preduzeća, primjerice, ostane u jednom, a fabrike u drugom entitetu.

„Pošto sam cijeli rat bio predsjednik Upravnog odbora Famosa, ja sam među prvima ušao u onaj dio prostora gdje je Famos lociran, a koji je za vrijeme rata pripadao srpskom dijelu. Kad smo ušli u najveću fabričku

Petnaest godina dejtonske podjele BiH

halu Famosa, naravno, nije bilo ništa unutra, ali smo u uglu vidjeli onu traku koju obično koristi policija kada se desi neki zločin ili neka saobraćajna nesreća. Došli smo do tamo i vidjeli jednog čovjeka koji sjedi. Pitali smo ga zašto je ta traka, šta se desilo. On kaže: 'Ovo je dejtonska granica, ja sjedim i čuvam Republiku Srpsku'. Sve ono što je od strateške važnosti, oba entiteta žele da imaju na svojoj teritoriji, da ne bi bila zavisna od ovog drugog. Ako imate, na primjer, izuzetno skup medicinski aparat koji je dovoljan za četiri miliona stanovnika, i racionalno je da bude toliko, mi ćemo kupiti dva. I sve ostalo je tako. Fakulteti, univerziteti – od jednog univerziteta formiraju se dva – evo vam primjer Sarajeva. Sve ostalo je tako“, profesor na sarajevskom Ekonomskom fakultetu Boris Tihi.

Spor tempo reformi

Neki bazični ekonomski indikatori za BiH kao cjelinu i njena dva entiteta, pokazuju da su poslijeratni rezultati lošiji nego u većini zemalja u tranziciji koje nisu imale vještačke podjele svojih regija. Istovremeno, ekonomija Bosne i Hercegovine najveći razvoj zabilježila je odmah nakon što je potpisan Dejtonski sporazum, i to samo zbog toga što je u tom periodu imala veliku pomoć međunarodne zajednice.

Ono što je urađeno od 1996. do 1998., anulirano je u narednim godinama, pa su strane investicije sa 701 milion dolara pale na 177 miliona, koliko iznose u prošloj godini.

Jedan od razloga ovakvih pokazatelja je i taj što vlasti niti jednom do sada nisu angažovale naučne radnike, a vlade na svim nivoima u posljednjih 15 godina nisu od univerziteta naručile niti jednu studiju, navodi Hasan Muratović, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.

„Rezultate svi znamo – od političke, moralne i ekonomske krize, preko nepovjerenja u Vladu i vladine institucije, nedostatka pravne i socijalne države, apatije, nuđenja mjera sa strane, koje ne odgovaraju našem sistemu od polukvalificiranih ljudi koji se tu nalaze u raznim međunarodnim institucijama i koji predlažu potpuno pogrešna rješenja. Iščekivanje nekih integralnih strategija – pa svako mora imati strategiju, svako poduzeće, svaka općina, svaki čovjek mora imati neku strategiju! Mi imamo i napisanih nekih integralnih strategija – koje se ne provode. Mi imamo i velike rezerve u Centralnoj banci, s kojima se ja moram stalno susretati u ovoj mojoj analizi. Sporo prestrukturiranje, slaba konkurentnost, visoka opća potrošnja, zaduživanje za budžet. Čekaju k'o ozebo sunce da li će MMF uplatiti kredit da budžet izmiri svoje obaveze. To je apsurdno u zemlji koja je u posljeratnoj obnovi. A istovremeno u njihovim državnim preduzećima leži mnogo veći iznos od tog kojeg oni očekuju“, kaže Muratović.

Privreda BiH, zbog ratnih dejstava ali i kriminalne privatizacije je uništena i nije konkurentna ekonomijama u regiji. Zbog toga će, smatra profesorica na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, Azra Hadžiahmetović, biti teško doći do novih izvora finansiranja iz Evropske unije:

„Od unutrašnjih izazova spomenimo spor tempo reformi, ekonomija je nedovoljno dinamična i fleksibilna da iskoristi nove prilike za rast, velik neformalni sektor, a posebno ono što predstavlja najveći rizik – fiskalna ranjivost. Pomenimo samo visoke rashode vlada u odnosu na veličinu ekonomije, koji su oko 50 posto GDP-a, od čega 80 posto vladine potrošnje odlazi na finansiranje administracije, odnosno transfere“, navodi Azra Hadžiahmetović.

„Ovo parče planete je, umjesto u XX vijek, gurnuto u XIX stoljeće. Ovdje je na djelu svekoliko feudaliziranje ovog društva i države - i teritorijalno, i političko, i ekonomsko, i znanstveno, i edukacijsko, i zdravstveno,

"Ovdje se ide na osvajanje određenih dijelova ovog teritorija kao samo svojih, pa se onda, naravno, shodno tome RS umišlja kao feud isključivo srpskog naroda, Federacija kao feud Bošnjaka i Hrvata", kaže Jusuf Žiga.

i kulturno, i sportsko, i svako drugo. Kada vi sada pokušate kazati da je ova zemlja od ranije normalno funkcionirala kao regionalna, ima svoje prirodne regije, vi ćete iste sekunde biti dočekani na nož i kazat će vam da ste unitarista, da ste neprijatelj tog i tog naroda itd. Zapravo, apsolutno se ne želi čuti činjenica, argument, jer se iza toga krije nešto drugo, a to je ovo o čemu govorim – feudaliziranje. Ovdje se ide na osvajanje određenih dijelova ovog teritorija kao samo svojih, pa se onda, naravno, shodno tome Republika Srpska umišlja kao feud isključivo srpskog naroda, Federacija kao feud Bošnjaka i Hrvata, s tim što je dodatno treba podijeliti na nekoliko kantona koji su ekskluzivno samo bošnjački i nekoliko onih koji su ekskluzivno samo hrvatski. A to što gube i jedni i drugi, i svaki drugi, to što je XIX stoljeće, što to ne vodi nikuda - e, bože moj“, ocjenjuje sociolog Jusuf Žiga.

Brojne studije raznih međunarodnih organizacija koje govore o statusu Bosne i Hercegovine ukazuju na činjenicu da se bh. društvo nalazi u određenoj opasnosti.

Čarls Taker, profesor na Univerzitetu u Čikagu kaže kako je i to jedan od razloga zbog kojeg bosanskohercegovačke vlade treba natjerati da imaju neki plan ekonomskog razvoja.

„Želimo da vidimo da Bosna i Hercegovina postaje konkurentna i respektabilna, što je, čak, važnije. Da se stvara sistem vlasti koji traže od lidera da rade više za narod“, navodi Taker.

Vladaju samo političkim procesima

I dok strani univerzitetski profesori smatraju da je ključ uspjeha u rukama domaćih predstavnika vlasti, bosanskohercegovački univerzitetski radnici kažu i kako je međunarodna zajednica u BiH mogla pomoći da se nešto promijeni, ali nije.

Svi dosadašnji visoki predstavnici parcijalno su pristupali provođenju Dejtonskog sporazuma i uz njihovu pomoć ratni ciljevi su i ostvareni.

OHR nema jasnu strategiju razvoja BiH, a prognoze su pesimističnije za 2020. nego što je to bio slučaj 1996., kaže Salih Fočo, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

„Međunarodna zajednica je naturila koncept: treba razrušiti privrednu strukturu BiH, velike kompanije, pa onda razrušene prodati u dijelovima, umjesto da je bio obrnut pristup - da se osposobe kompanije da bi se mogle prodati. Time su svi građani izvlašteni, obespravljeni, osiromašeni, političke elite ili pojedinci dobili ekskluzivan prostor. Interesantno je - etnonacionalne političke grupacije koje daju pravo za predstavljanje naroda nisu se sporile u procesu privatizacije. Proces privatizacije u oba entiteta proveden je bez ikakvog konflikta ili povišenog nivoa temperamenta suprotnosti političkih elita. Kako je moguće da se, recimo, privatizira Rafinerija nafte, u koju je čitava BiH uložila, i mnogi drugi, a da ne bude političkog sukoba. Vidite, mi smo zarobljeno društvo sa političkom monopolizacijom i politiziranjem svega. Čak ni visoki predstavnik nije reagirao. Mi niti jednu banku nemamo svoju. Čime će Vlada vladati? Ničim. Vladaju samo političkim procesima. Već su stvorili takav koncept. Znate, zemlja koja ne prohoda za petnaest godina, ne treba joj više tutor. Mislim da je on sam učinio da je njegova funkcija bespredmetna, bez obzira što različito etničke grupacije imaju različita stajališta o tom pitanju. Ni narednih pet godina neće visoki predstavnik više ništa napraviti“, navodi Fočo.

Iako bosanskohercegovački univerzitetski profesori ne kriju razočarenje odnosom međunarodne zajednice prema BiH, američki ambasador u BiH Patrik Mun, tvrdi suprotno.

„Dajemo snažnu podršku BiH na njenom putu prema Evropskoj uniji i NATO savezu. Mora se nastaviti dijalog i naći kompromisno rješenje. Alternative nema“, kaže Mun.

Međunarodna uloga nije završena

Kliford Bond, bivši ambasador SAD-a u BiH kaže da se uloga međunarodne zajednice ne smije završiti stvaranjem Dejtonskog sporazuma, već da ima obavezu da odbaci bilo kakvo osporavanje integriteta i suvereniteta BiH.
Isto tako, navodi Bond, međunarodna zajednica ima obavezu da pomogne u korekciji nedostataka Dejtonskog ustava.

"Jer ti nedostaci stvaraju barijere za integraciju BiH u Evropu. Međutim, ta obaveza ne uključuje i to da međunarodna zajednica nameće ustavne promjene, već da podržava autohtoni proces reforme. Mislim i da nova vlast ne bi trebala prvo da se bavi ustavnim reformama, već da radi na unapređenju poslovne klime, oporavku ekonomije, rješavanju pitanja vojne imovine. Tek kad riješi ove probleme, politički lideri se mogu okrenuti ustavnoj reformi, bez koje neće biti napretka u pregovorima o ulasku BiH u Evropsku uniju“, smatra Bond.

U unutrašnjepolitičko bosanskohercegovačko stanje već punih petnaest godina, nekad manje, a nekad više, uključene su Hrvatska i Srbija, koje su garanti Dejtonskog sporazuma.

Te dvije zemlje i danas pokušavaju da se upliću u bh. politiku, a kao posljednji primjer Enver Halilović, rektor tuzlanskog Univerziteta, navodi njihovo učešće u formiranju vlasti u BiH nakon oktobarskih izbora:

„To sigurno usložnjava sporazume unutar BiH, političke sporazume, pa čak i takvog karaktera kakvi su pragmatični i nužni svugdje prirodni procesi uspostavljanja političke vlasti u jednoj državi. Sporazumi bh. entiteta sa susjednim državama o specijalnim odnosima Federacije BiH sa Hrvatskom, odnosno Republike Srpske sa Srbijom, znače u suštini redukciju suvereniteta BiH i potencijalnu opasnost, posebno po treći konstitutivni

"Umjesto da se otvori i odvija proces nacionalne emancipacije i međunacionalne integracije, otvaraju se i jačaju obrnuti, kako nacionalni, tako i međunacionalni procesi, i to, da apsurd bude potpun – u višenacionalnoj državnoj zajednici", smatra Enver Halilović.

narod Bosne i Hercegovine – po Bošnjake. Bosansko pitanje utemeljeno na Dejtonskom sporazumu još je usložnilo političku situaciju u BiH, ali nije samo usložnilo političku situaciju u BiH, nego i u Evropi. Ovim mirovnim sporazumom Evropa nije postala, postigla ili pojačala svoje jedinstvo niti stabilnost. Filozofija političkog humanizma koja utemeljuje evropsku društvenu zajednicu u ideji Res publicae kao države, dejtonskom Bosnom dovedena je u pitanje, dobila je svoju praktičnu negaciju. Rusoovska, kantovska, hegelovska, racionalističko-prosvjetiteljska filozofija spoznala je čovjeka kao umno i djelatno biće koje se ugovorom sa drugim pojedincima konstituira u zajednicu – državu, doživljavaju je, nažalost, u ovakvom ustrojstvu kao svoju instituciju u punom i potpunom smislu, okreću se sebi, zatvaraju se, sa tendencijom da postanu samo kulturne zajednice ili etničke zajednice svojih pripadnika. Iz nacije kao političke zajednice nastaje nacija kao kulturna i etnička zajednica. Umjesto da se otvori i odvija proces nacionalne emancipacije i međunacionalne integracije, otvaraju se i jačaju obrnuti, kako nacionalni, tako i međunacionalni procesi, i to, da apsurd bude potpun – u višenacionalnoj državnoj zajednici. Ako se ovakva situacija po ovom modelu političkog zbivanja u BiH može posmatrati i prenijeti kao moguća paradigma i situacija zbivanja u svijetu u cjelini, onda je politička katastrofa budućnosti svijeta neizbježna, onda priča o sukobima civilizacija postaje jedina razložna, opravdana teorija, odnosno jedini politički stav utemeljen u tzv. praksi, ali je pitanje kakva je to praksa, valja li ta praksa, može li ona biti osnov utemeljenja nečemu u dugoročnom smislu, posebno u perspektivi budućnosti svijeta. Dejtonskim ustrojstvom nije ukinuta politička pretpostavka nacionalne, bolje kazano – etnopolitičke teritorijalizacije BiH, tako da politička pluralizacija ne rezultira međunacionalnom kooperacijom. Dolazi samo do nacionalne političke pluralizacije, tako da su lijeve političke partije u osnovnim političkim stavovima bliže desnim nacionalnim političkim partijama nego što su međusobno bliske. Na primjer, ni socijalisti, ni liberali jednog dijela BiH ne zalažu se za jednakopravnost svih naroda BiH na cijelom teritoriju“, ocjenjuje Halilović.

Niti jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma više nije živ. Petnaest godina od njegovog parafiranja entiteti jačaju, a sve što bi jačalo državu se opstruira. To potvrđuje i činjenica da su policija, obrazovanje i zdravstvo na entitetskom, odnosno kantonalnim nivoima. Bosna i Hercegovina je vjerovatno i jedina zemlja na svijetu čiji se političari ne mogu dogovoriti da makar oblast kulture, koja ne poznaje granice, bude na državnom nivou.

Jedine promjene koje su proizilazile iz Dejtonskog sporazuma nametali su visoki predstavnici, a od kako je njihova uloga prerasla u posmatračku, nije se pomaklo sa mrtve tačke. Tako su propali svi pokušaji promjene Ustava - od tzv. Aprilskog paketa, Prudskog sporazuma do posljednjih razgovora vođenih u Butmiru kod Sarajeva, kada su evropska i američka administracija pokušale da približe stavove bh. političara.

Apsurdi bi se mogli nabrajati i nabrajati, ali svakako najveći od njih je da je iz Arhiva BiH nestao original Dejtonskog sporazuma. Vlasti su to shvatile tek prije dvije godine, kada su tražile da bude preveden na službene jezike u BiH. Istraga je okončana, a da original Ustava nije nađen.