Više aktera suđenja optuženima za deportaciju bosanskih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine zatražilo je da bude oslobođeno obaveze čuvanja državne tajne.
Prvo je bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović zatražio od suda u Podgorici da bude oslobođen obaveze čuvanja državne tajne a zatim je to uradio i Boška Bojović, koji je bio načelnik Službe državne bezbjednosti 1992. godine.
Bulatović je u svojstvu svjedoka na suđenju optuženima za deportaciju muslimana Bošnjaka i Srba iz Crne Gore, 1992. godine, kazao da raspolaže obimnom dokumentacijom za čije objelodanjivanje mu je potrebna dozovola kako ne bi došao u sukob sa zakonom.
On je podsjetio da je pred Haškim tribunalom vec oslobođen obaveze čuvanja državne tajne, i kazao da očekuje da će crnogorski sud uvažiti tu okolnost, ističući da međunarodno pravo ima supremaciju nad domaćim.
"Imajući u vidu zahtjeve Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Republike Crne Gore i Boška Bojovića, koji je bio načelnik Službe državne bezbjednosti i njhovog zahtjeva da od strane Skupštine i Vlade Crne Gore budu oslobođeni čuvanja državne tajne, mogu pretpostaviti da ta lica imaju i imala su neka sazanja u vezi tzv. deportacije, akcije za koju su sljedstveno tome mogli znati lica koja su bila na vrhu vlasti u Republici Crnoj Gori. Mislim da je to glavni razlog zbog čega ti ljudi traže da budu oslobođeni čuvanja državne tajne, u protivnom, ako ne bi bilo nekih posebnih tajni, ta njihova molba i zahtjev bili bi apsurd," rekao je Zdravko Begović, jedan od zastupnika odbrane.
Na pitanje da li se ovo može doživjeti kao suptilna poruka vlastima u Crnoj Gori, Begović kaže:
"Ja mislim da su i takvi zahtjevi ove dvojice, negdje indirektno uputstvo da možda mogu reći nešto što bi nekome moglo i štetiti."
Božo Prelević, advokat Bojovića, kaže da su zahtjevi da se skine obaveza čuvanja službene tajne veoma interesantni i da su u funkciji namjere optuženih i svjedoka da dokažu da je deportacija bila akcija državnih organa Crne Gore, a ne individualna akcija ljudi koji su završili na optuženičkoj klupi:
"Da li je tačno da su okrivljeni pod imenom i prezimenom, ne znam, Boško Bojović, Milorad Ivanović ili drugi, da li je baš tačno da su oni to naredili i smislili, sa kojim motivom, sa kojim interesom. Potpuno je jasno iz svega da se radi o akciji državnih organa. Svi oni nakon izbora 1993. godine nastavljaju da obavljaju svoje funkcije a Skupština im odaje priznanje. U Crnoj Gori posebno, niko nije bio toliko slobodan da on određuje da će vratiti 30 Srba, 60 muslimana koje nikada u životu nije vidio i sa kojima nema nikakav odnos, po praksi i po odluci koja je tada postojala. Znači da se tu nešto ipak ne uklapa," kaže Prelević.
Potpredsjednik vlade Svetozar Marović juče je tokom skupštinskog zasjedanja kazao da će Vlada skinuti oznaku tajnosti sa svih dokumenata u vezi sa deportacijom, ali je nakon toga opozicioni poslanik Predrag Bulatović podsjetio da je Vlada odgovarajući na zahtjev Bojović optuženog uputila na sud.
"Mi ne ulazimo u unutrašnje političke stvari. Mene ne interesuje sa stanovišta odbrane šta kaže Svetozar Marović u Skupštini. Mene insteresuje šta kaže Svetozar Marović u sudu, kao svjedok. Šta kaže Milo Đukanović, šta kaže Momir Bulatović i šta kažu svi koji su relevantni u tom postupku, a ono što je do Svetozara Marovića ili do Vlade Crne Gore jeste da se definiše i da se postavi u odnosu na ovaj predmet i time što će osloboditi čuvanja državne tajne ili time što neće. Ako neće , ja mislim da tim ljudima nije onda omogućeno da iznose svoju odbranu," kaže Prelević.
U maju 1992. godine crnogorska vlast je deportovala u Republiku Srpsku 150 izbjeglica koje su početkom rata potražile utočište u Crnoj Gori.
Od tog broja 83 ljudi se nikada nije vratilo svojim porodicama već su ubijeni u improvizovanim logorima na području Foče, Srebrenice i Sokoca.
Nakon više godina ćutanja o tom zločinu, za deportaciju izbjeglica optuženo je devet policajaca među kojima trojica visokih službenika tadašnjeg MUP-a od kojih su trojica u pritvoru a šestorica u bjekstvu i nalaze se u Srbiji.
Tadašnja i sadašnja crnogorska vlast tvrdi da nije bila upoznata sa tom akcijom dok optuženi i dio kritičke javnosti tvrdi da se početkom devedesatih ništa nije dešavalo bez znanja vrha države.
Prvo je bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović zatražio od suda u Podgorici da bude oslobođen obaveze čuvanja državne tajne a zatim je to uradio i Boška Bojović, koji je bio načelnik Službe državne bezbjednosti 1992. godine.
Bulatović je u svojstvu svjedoka na suđenju optuženima za deportaciju muslimana Bošnjaka i Srba iz Crne Gore, 1992. godine, kazao da raspolaže obimnom dokumentacijom za čije objelodanjivanje mu je potrebna dozovola kako ne bi došao u sukob sa zakonom.
On je podsjetio da je pred Haškim tribunalom vec oslobođen obaveze čuvanja državne tajne, i kazao da očekuje da će crnogorski sud uvažiti tu okolnost, ističući da međunarodno pravo ima supremaciju nad domaćim.
"Imajući u vidu zahtjeve Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Republike Crne Gore i Boška Bojovića, koji je bio načelnik Službe državne bezbjednosti i njhovog zahtjeva da od strane Skupštine i Vlade Crne Gore budu oslobođeni čuvanja državne tajne, mogu pretpostaviti da ta lica imaju i imala su neka sazanja u vezi tzv. deportacije, akcije za koju su sljedstveno tome mogli znati lica koja su bila na vrhu vlasti u Republici Crnoj Gori. Mislim da je to glavni razlog zbog čega ti ljudi traže da budu oslobođeni čuvanja državne tajne, u protivnom, ako ne bi bilo nekih posebnih tajni, ta njihova molba i zahtjev bili bi apsurd," rekao je Zdravko Begović, jedan od zastupnika odbrane.
(Zahtjevi su) indirektno uputstvo da možda mogu reći nešto što bi nekome moglo i štetiti, kaže advokat Begović
Na pitanje da li se ovo može doživjeti kao suptilna poruka vlastima u Crnoj Gori, Begović kaže:
"Ja mislim da su i takvi zahtjevi ove dvojice, negdje indirektno uputstvo da možda mogu reći nešto što bi nekome moglo i štetiti."
Božo Prelević, advokat Bojovića, kaže da su zahtjevi da se skine obaveza čuvanja službene tajne veoma interesantni i da su u funkciji namjere optuženih i svjedoka da dokažu da je deportacija bila akcija državnih organa Crne Gore, a ne individualna akcija ljudi koji su završili na optuženičkoj klupi:
"Da li je tačno da su okrivljeni pod imenom i prezimenom, ne znam, Boško Bojović, Milorad Ivanović ili drugi, da li je baš tačno da su oni to naredili i smislili, sa kojim motivom, sa kojim interesom. Potpuno je jasno iz svega da se radi o akciji državnih organa. Svi oni nakon izbora 1993. godine nastavljaju da obavljaju svoje funkcije a Skupština im odaje priznanje. U Crnoj Gori posebno, niko nije bio toliko slobodan da on određuje da će vratiti 30 Srba, 60 muslimana koje nikada u životu nije vidio i sa kojima nema nikakav odnos, po praksi i po odluci koja je tada postojala. Znači da se tu nešto ipak ne uklapa," kaže Prelević.
Potpredsjednik vlade Svetozar Marović juče je tokom skupštinskog zasjedanja kazao da će Vlada skinuti oznaku tajnosti sa svih dokumenata u vezi sa deportacijom, ali je nakon toga opozicioni poslanik Predrag Bulatović podsjetio da je Vlada odgovarajući na zahtjev Bojović optuženog uputila na sud.
"Mi ne ulazimo u unutrašnje političke stvari. Mene ne interesuje sa stanovišta odbrane šta kaže Svetozar Marović u Skupštini. Mene insteresuje šta kaže Svetozar Marović u sudu, kao svjedok. Šta kaže Milo Đukanović, šta kaže Momir Bulatović i šta kažu svi koji su relevantni u tom postupku, a ono što je do Svetozara Marovića ili do Vlade Crne Gore jeste da se definiše i da se postavi u odnosu na ovaj predmet i time što će osloboditi čuvanja državne tajne ili time što neće. Ako neće , ja mislim da tim ljudima nije onda omogućeno da iznose svoju odbranu," kaže Prelević.
U maju 1992. godine crnogorska vlast je deportovala u Republiku Srpsku 150 izbjeglica koje su početkom rata potražile utočište u Crnoj Gori.
Od tog broja 83 ljudi se nikada nije vratilo svojim porodicama već su ubijeni u improvizovanim logorima na području Foče, Srebrenice i Sokoca.
Nakon više godina ćutanja o tom zločinu, za deportaciju izbjeglica optuženo je devet policajaca među kojima trojica visokih službenika tadašnjeg MUP-a od kojih su trojica u pritvoru a šestorica u bjekstvu i nalaze se u Srbiji.
Tadašnja i sadašnja crnogorska vlast tvrdi da nije bila upoznata sa tom akcijom dok optuženi i dio kritičke javnosti tvrdi da se početkom devedesatih ništa nije dešavalo bez znanja vrha države.
