Bilo je to 2001-e. Na beogradskom Trgu Republike grupa mladih ljudi, kratko ošišane kose, u akciji protiv najavljene ¨Parade ponosa.¨ Istukli su, usput, jednog dugokosog vršnjaka. Sa huliganima je bio pravoslavni svećenik sa kandilom izgovarajući prolaznicima slijedeću rečenicu: ¨Ne mrzimo mi njih nego njihov grijeh!¨ Dvojica gradjana su gotovo na smrt pretučena, ¨Parada ponosa¨ je otkazana.
Osma godina kasnije, 2009-e, policija je procjenila da je rizik preveliki pa je skup ponovo otkazan. Konačno, 10-10-2010 parada je održana.
Povrijedjeno je 140 gradjana, medju njima najviše policajaca, napadnuta sjedišta DS-a i SPS-a, zgrada RTV Srbije, nizozemska, austrijska i francuska ambasada, unistena pokretna jedinica (kamion) za mamografiju dok su pacijentice bile unutra, 200 ljudi privedeno u policiju, a oko 100 zadržano.Desničarske grupe su bile odlično organizovane i sinhronizovane, sve su vrijeme pratile komunikaciju policije.
Njihovi koordinatori su koristili crkvu Svetog Marka što govori da dio sveštenstva SPC ima veze sa ekstremistima.
¨Smrt pederima¨ vikali su! Protivnici izražavanja slobode homoseksualizma su našem reporteru za učesnike parade rekli da ih “treba tući ko konje¨, i da ¨njih sve na jedno ostrvo treba povesti pa neka uživaju u toj njihovoj prirodi.¨
Vlasti su najavile da će se obračunati sa huliganima, insistirajući na pravu slobode okupljanja i na pravu svakoga na svoja opredjeljenja. Predsjednik Boris Tadić najoštrije je osudio rušilačko nasilje, potvrdio odlučnost države u zaštiti prava svih građana Srbije – ali se nije oglašavao prije parade. Bilo je upadljivo odsustvo predstavnika vlasti na paradi. Predsjednica Skupštine Srbije Slavica Đukić-Dejanović u intervjuu za RSE kaže da se zalaže za ukidanje krajnje desničarskih organizacija. Ali, već odavno se traži zabrana neonacističkih i desničarskih organizacija, Ustavni sud uporno ćuti.
Ali, ako vlasti Srbije private tezu da je huliganizam tek sporedna pojava biće to vjetar u ledja još ozbiljnijim oblicima nasilja. Nasilje nije bilo slučajno.
Srbija je, naime, iznjedrila čitavu jednu poslijeratnu generaciju koja je odrasla u atmosferi bacanja cvijeća na tenkove koji su uništavali Vukovar, u školama koje friziraju istoriju, na udžbenicima koji ćute o započetim i izgubljenim ratovima. Laže se o Srebrenici, Vukovaru, granatiranju Sarajeva, kriju se zločini na Kosovu. Godinama su, za mnoge, srpski heroji ljudi poput Mladića, Karadžića, Arkana. Godinama se osvajačka politika Miloševića i njegovih nasljednika tretira kao odbrana srpskog interesa, godinama Srpska pravoslavna crkva blagosilja parking prostore izgradjene na zgarištima džamija (naprimjer u Banjaluci), godinama su politički heroji ljudi koji poput Dodika psuju, galame, vrijedjaju – kako druge tako i pripadnike svog naroda.
Takvim ponašanjem agresivnost jedne generacije negdje mora eksplodirati. Istraživanja kažu da su mladi u Srbiji konzervativniji od svojih roditelja. Obično je obratno.
Kada su u prethodna dva pokušaja organiziranja ¨Parade ponosa¨ huligani zaprijetili, vlasti su se povukle i manifestaciju otkazale!
Kada se general Mladić tretira kao heroj iako je organizirao ubijanje 8000 ljudi u Srebrenici zašto se onda čuditi onima kojima je normalno premlatiti nekoga samo zato što ima dugu kosu?
Ako možeš naoružati vojsku, dati joj sve od oružja do plaća, zatim je jednostavno preimenovati iz JNA u Vojska RS, ako ti ta prevara uspije kod sopstvenog naroda, zašto se onda čuditi kad neki mladi ljudi nasilje tretiraju kao legitiman izraz ponašanja?
Ako konzulat Srbije u New Yorku na brzinu izda još jedan pasoš Miladin Kovačeviću, jer je svoj morao predati policiji, pa ga odmah pošalje kući da ne bi odgovarao za kriminal, zašto onda ne očekivati da huligani ubiju francuskog navijača u Beogradu? Ako je huliganima dozvoljeno, i ako su čak i ohrabreni, da jurišaju na ambasadu SAD za vrijeme protesta o Kosovu, zašto oni ne bi napali francusku ili nizozemsku u nedjelju?
Ako ti isti mladi ljudi pretuku Teofila Pančića i dobiju kaznu manju od minimalne, zašto bi se suzdržavali od fizičkog obračuna sa neistomišljenicima?
Zato mislim da uzrok najnovijem nasilju u Beogradu nije u nevaspitanoj mladosti nego u politici koju Srbija vodi još od devedesetih i koja se još nije obračunala sa svojim promašajima. Za vrijeme Miloševića u Srbiji nije bilo neonacističkih skupina, danas su one u Srbiji i legalne i utjecajne i povezane sa crkvenim i političkim krugovima!
Srbija legitimizira nasilje već godinama, od nasilnika svake vrste pravi heroje i posve logično da se nasilje vratilo na njene ulice.
Srbija svojom popustljivošću prema nasilnicima i svojom nespremnošću da se obračuna sa njegovim uzrocima pravu najveću štetu - samoj sebi. Jedna od organizatorki “Parade ponosa” Majda Puača, koja je pre dvije godine i sama bila žrtva fizičkog napada, poručila je u nedjelju, desetog dana desetog mjeseca desete godine slijedeće: ¨Država nas brani od produkata njihove politike nekažnjavanja nasilnika. Nekažnjavanja fašista.”
Zato želim osobno sve najbolje predsjedniku Tadiću i vladi Srbije da urade ono što obećavaju – da nasilje dobije svoje ime i prezime. Ali, ako na kraju priče nastrada nekoliko N.N. osamnaestogodišnjaka sa beogradskih ulica - bojim se da će Srbija ostati tamo gdje je sada: čekajući novi val nasilja.
Sa ili bez blagoslova crkve, sa ili bez blagoslova politike.