Crnogorska opozicija već godinama, makar deklarativno, pokušava da objedini djelovanje i usmjeri svu snagu na rušenje vlasti i pozicije višestrukog premijera Mila Đukanovića.
Do sada joj to nije polazilo za rukom, a najava da je ponovo u toku priprema takozvanog demokratskog fronta, kome bi se pored opozicionih stranaka priključili i vanstranački oponenti vlasti, bila je dobar povod da analiziramo razloge dosadašnje nemogućnosti opozicionog umrežavanja.
Nije mnogo prošlo od kako su opozicione stranke razmijenile oštre optužbe nakon što je propala ideja o opštem bojkotu lokalnih izbornih ciklusa, sa namjerom da se delegitimiše vlast vladajuće koalicije, a ponovo je pokrenuta priča o stvaranju zajedničkog demokratskog fronta u kome bi se, doduše, kako je najavljeno, pored partija aktivirali i drugi vanstranački kritičari vlasti koji žele da vide leđa ovoj vladajućoj garnituri i premijeru Milu Đukanoviću.
Pokret za promjene i Nova srpska demokratija bezrezervno daju podršku tom projektu, a iz Socijalističke narodne partije poručuju da ne zatvaraju vrata nijednoj inicijativi koja vodi ka smjeni vlasti. Budimir Aleksić iz Nove srpske demokratije kaže da je uprkos dosadašnjim neuspjesima opozicije da postigne sinergetski efekat ovoga puta optimista.
"Iskreno vjerujem da će se u najskorije vrijeme već na proljeće konstituisati najširi opozicioni front i da će on dati rezultate. I liderske sujete i razna lutanja i nesporazumi i neozbiljnost u pogledu shvatanja neophodnosti opozicionog udruživanja da je to stvar prošlosti i da društveni trenutak, politička situacija, teška ekonomska kriza i socijalna bijeda će neminovno pokazati mogućnost najšireg udruživanja svih onih kojima je demokratija na srcu i kojima je stalo do smjene režima", predviđa Aleksić.
OPOZICIJA NE ZNA ŠTA HOĆE
Univerzitetski profesor i politički analitičar Svetozar Jovićević ne želi da bilo šta prejudicira, ali napominje da su brojni razlozi koji stoje na putu zajedničkog opozicionog djelovanja.
"Opozicija od početka ne zna šta hoće niti je spremna da utvrdi neku minimalnu platformu na kojoj može doći do zajedničkog djelovanja. Sve se vrti oko toga, hoćemo da smijenimo vlasti, ali sve neke druge teme oko kojih bi se mogli drastično razlikovati se te teme ostavljaju za kasnije i to onda stvara nedoumicu kod većine građana i onda su sve te njihove akcije neubjedljive. Jedan najveći dio opozicije konstantno luta ili lavira između tog građanskog i nacionalnog opredjeljenja da bi u svim značajnijim momentima ipak to nacionalno prevagnulo nad građanskim", tvrdi Jovićević.
I Budimir Aleksić je svjestan dosadašnjih razloga za neuspjeh, a na pitanje šta je ovoga puta drugačije i na koji način će se prevazići svi očigledni preblemi i lične liderske sujete Aleksić kaže da vrijeme čini svoje.
"Mislim da smo svi politički zreli u odnosu na prethodne godine kada se mislilo da se može pojedinačnim izlaženjem na izbore i nakon toga konstituisanja, sabiranjem nakon izbora, konstatovati dovoljan broj glasova u odnosu na vlasti. Mislim da sada imamo više iskustva i da znamo da je dobitna kombinacija udruživanje svih onih opozicionih struktura i snaga, ne samo što se tiče političkih stranaka, nego i intelektualaca, nevladinih organizacija i svih koji opoziciono razmišljaju u jedan front za rušenje režima", ocjenjuje Aleksić.
Jovićević smatra da i način na koji opozicionari javno usaglašavaju stavove u toku pripreme saveza koji se do sada nijesu realizovali djeluje dosta neozbiljno.
"Ne vjerujem da se takve drastične razlike mogu usaglašavati na javnoj sceni. Zadnje dvije stvari koje su još više pogoršale situacije jeste taj potpuni fijasko oko lokalnih izbora u Kotoru, Mojkovcu i sjutra na Cetinju. Tu je došlo do potpunog nesaglasja što je na javnoj sceni tu opoziciju još jedanput prikazalo i pokazalo kao ne baš ozbiljnog partnera ili ozbiljnu alternativu vlasti. Pravo alternative vlasti u Crnoj Gori ne može biti samo sa tim strankama. To mora biti čak vrlo naglašeno prisutan dio suverenistički orijentisanih partija i pojedinaca da bi se nekakav balans pred ukupnom javnošću mogao napraviti ili prikazati, kao što je to svojevremeno bilo sa Narodnom slogom", zaključuje Jovićević.
Do sada joj to nije polazilo za rukom, a najava da je ponovo u toku priprema takozvanog demokratskog fronta, kome bi se pored opozicionih stranaka priključili i vanstranački oponenti vlasti, bila je dobar povod da analiziramo razloge dosadašnje nemogućnosti opozicionog umrežavanja.
Nije mnogo prošlo od kako su opozicione stranke razmijenile oštre optužbe nakon što je propala ideja o opštem bojkotu lokalnih izbornih ciklusa, sa namjerom da se delegitimiše vlast vladajuće koalicije, a ponovo je pokrenuta priča o stvaranju zajedničkog demokratskog fronta u kome bi se, doduše, kako je najavljeno, pored partija aktivirali i drugi vanstranački kritičari vlasti koji žele da vide leđa ovoj vladajućoj garnituri i premijeru Milu Đukanoviću.
Pokret za promjene i Nova srpska demokratija bezrezervno daju podršku tom projektu, a iz Socijalističke narodne partije poručuju da ne zatvaraju vrata nijednoj inicijativi koja vodi ka smjeni vlasti. Budimir Aleksić iz Nove srpske demokratije kaže da je uprkos dosadašnjim neuspjesima opozicije da postigne sinergetski efekat ovoga puta optimista.
"Iskreno vjerujem da će se u najskorije vrijeme već na proljeće konstituisati najširi opozicioni front i da će on dati rezultate. I liderske sujete i razna lutanja i nesporazumi i neozbiljnost u pogledu shvatanja neophodnosti opozicionog udruživanja da je to stvar prošlosti i da društveni trenutak, politička situacija, teška ekonomska kriza i socijalna bijeda će neminovno pokazati mogućnost najšireg udruživanja svih onih kojima je demokratija na srcu i kojima je stalo do smjene režima", predviđa Aleksić.
OPOZICIJA NE ZNA ŠTA HOĆE
Univerzitetski profesor i politički analitičar Svetozar Jovićević ne želi da bilo šta prejudicira, ali napominje da su brojni razlozi koji stoje na putu zajedničkog opozicionog djelovanja.
"Opozicija od početka ne zna šta hoće niti je spremna da utvrdi neku minimalnu platformu na kojoj može doći do zajedničkog djelovanja. Sve se vrti oko toga, hoćemo da smijenimo vlasti, ali sve neke druge teme oko kojih bi se mogli drastično razlikovati se te teme ostavljaju za kasnije i to onda stvara nedoumicu kod većine građana i onda su sve te njihove akcije neubjedljive. Jedan najveći dio opozicije konstantno luta ili lavira između tog građanskog i nacionalnog opredjeljenja da bi u svim značajnijim momentima ipak to nacionalno prevagnulo nad građanskim", tvrdi Jovićević.
I Budimir Aleksić je svjestan dosadašnjih razloga za neuspjeh, a na pitanje šta je ovoga puta drugačije i na koji način će se prevazići svi očigledni preblemi i lične liderske sujete Aleksić kaže da vrijeme čini svoje.
"Mislim da smo svi politički zreli u odnosu na prethodne godine kada se mislilo da se može pojedinačnim izlaženjem na izbore i nakon toga konstituisanja, sabiranjem nakon izbora, konstatovati dovoljan broj glasova u odnosu na vlasti. Mislim da sada imamo više iskustva i da znamo da je dobitna kombinacija udruživanje svih onih opozicionih struktura i snaga, ne samo što se tiče političkih stranaka, nego i intelektualaca, nevladinih organizacija i svih koji opoziciono razmišljaju u jedan front za rušenje režima", ocjenjuje Aleksić.
Jovićević smatra da i način na koji opozicionari javno usaglašavaju stavove u toku pripreme saveza koji se do sada nijesu realizovali djeluje dosta neozbiljno.
"Ne vjerujem da se takve drastične razlike mogu usaglašavati na javnoj sceni. Zadnje dvije stvari koje su još više pogoršale situacije jeste taj potpuni fijasko oko lokalnih izbora u Kotoru, Mojkovcu i sjutra na Cetinju. Tu je došlo do potpunog nesaglasja što je na javnoj sceni tu opoziciju još jedanput prikazalo i pokazalo kao ne baš ozbiljnog partnera ili ozbiljnu alternativu vlasti. Pravo alternative vlasti u Crnoj Gori ne može biti samo sa tim strankama. To mora biti čak vrlo naglašeno prisutan dio suverenistički orijentisanih partija i pojedinaca da bi se nekakav balans pred ukupnom javnošću mogao napraviti ili prikazati, kao što je to svojevremeno bilo sa Narodnom slogom", zaključuje Jovićević.
