U Stocu, nažalost, još uvijek ima ljudi koji svoj grad mrze jer kako drugačije objasniti njihovo ponašanje, kaže nam tužno Ragib Dozdar, 53-godišnji profesor geografije iz Stoca, dok pokušava objasniti zbog čega je Stolac i danas, 13 godina nakon rata, grad - slučaj. Napretka ima, dodaje, ali zato je odgovorno vrijeme, ne politika:
„A sve one stvari koje su svjesno zapečačene, a koje imaju svoj direktan politički cilj, i mnogo dalje naravno - cilj u krajnjem slučaju Stolac ostaviti mrtvom sredinom - te stvari se ne mijenjau. Jedna od tih stvari je i podijeljena škola i pitanje zapošljavanja u javnim ustanovama nehrvata itd. Dakle, nije se puno maklo.“
Dizdar, koji je zadnji rat proveo kao zatočenik u logorima Herceg-Bosne, u Stolac se vratio 2001. godine. Dodaje kako ima mnogo prijatelja i među Srbima i Hrvatima koji, poput njega, smatraju da je u Stocu zajednički život moguć i događa se. Ipak, još uvijek presporo:
„Ja ću vam reći da ja imam dosta prijatelja Hrvata, velikih prijatelja. Među Srbima isto tako. Njihov zaključak je otprilike ovakav kao što kažem i ja.“
Dizdara smo danas zatekli na obalama rijeke Bregave. Došao je posjetiti svoje nekadašnje učenike, ali i ostale mlade ljude koji su u Stolac pristigli iz svih krajeva svijeta. Dio su međunarodnog kampa koji kroz različite aktivnosti, između ostalog i kroz rehabilitaciju prirodnog i kulturnog nasljeđa, uče o toleranciji i poštivanju drugog i drugačijeg, što je za budućnost Stoca od presudne važnosti.
Njihov današnji zadatak bio je čišćenje korita rijeke Bregave. Veseli i nasmijani spremno su odgovarali na naša pitanja Anel Šuko, stolački gimnazijalac, ali i Meglen Stortajm, student koji je u Stolac došao iz Danske:
„Ovo je treća godina da se kamp održava. Svake godine se radi. Čisti se po Stocu u dijelovima gdje se ne čisti, gdje je zapušteno. Lijepo je vidjeti da dođu ljudi iz Japana, Danske, iz Velike Britanije...“
„Ovdje sam jer je rad veoma intreresantan. Ljudi su veoma gostoljubivi. Zbilja lijepo mjesto - i ne mogu shvatiti zbog čega se političari tako teško mogu dogovoriti.“
Treći po redu međunarodni ljetni kamp „Mladi i nasljeđe“ organiziran je ove godine pod motom „Stolačko gostoprimstvo“. Okupio je oko 50 studenata i srednjoškolaca. Jedan od organizatora Nerin Dizdar za naš radio kaže:
„Pošto su naši gosti došli ovdje iz svijeta, oni bivaju ugošćeni kod svojih stolačkih domaćina. I time smo mi htjeli da pokažemo i sebi ali i svijetu da mi, unatoč svim problemima, podijeljenom društvu, još uvijek znamo čovjek ugostiti. I to je, ustvari, jedna od osnovnih humanih vrijednosti.“
Pa ipak iako su u kamp pristigli iz gotovo svuih krajeva svijeta, među mladim ljudima koji su danas čistili rijeku Bregavu nije bilo stolačkih srednjoškolaca hrvatske nacionalnosti. Interes postoji, naglašava Dizdar, ali jestrah roditelja čini se još veći:
„Imali smo jučer na poetskoj večeri posredno učešće, gdje su i mladi uglavnom srednjoškolci hrvatske nacionalnosti primali od strane nas organizatora nagrade kao mladi koji se bore protiv ovog stanja i za bolji Stolac. Dakle, i tu imamo napredak. A razlog zašto to nije bilo u nekoj većoj mjeri ustvari je ta politika, ja bih čak prije rekao strah roditelja nego strah te djece.“
Zbog čega u radu međunarodnog kampa ne sudjeluju stolački Hrvati nisu nam mogli odgovoriti ni Anel Šuko, ni 15-godišnji Behmen Bakir. Iako stolačke škole djeluju odvojeno, odlučno podvlače kako su prva prijateljstva davno sklopljena, ali se o tome rijetko čuje u medijima:
„Normalno sve, navečer izlazimo nekad.“
„Pa bilo je prije kad su se tek doselili. Sad smo se pomirili jedni s drugima, naučili smo živjeti jedni s drugima. Naprimjer, ima vijeće učenika u kojem rade zajedno, znači iz prve i druge smjene rade zajedno. Izlazimo zajedno navečer subotom, družimo se. Niko ne bi bio protiv da idemo zajedno u razred - prvo meni ne bi smetalo da idem sa njima u razred, isto kao i sa drugima.“
„Sve je politički, što god se priča - samo politika, politika...“
