Nekoliko dana ranije započet će festival sporta, zabave i druženja sa poznatim umjetnicima, sportskim i brojnim muzičkim zvijezdama, što će vrelo mostarsko ljeto učiniti, za brojne posjetioce, mnogo prijatnijim. Razgovaramo sa mostarskim legendama - skakačima u hladnu Neretvu.
Sa Starog mosta Mirsad Pašić, zvani Deda, prvi put je skočio sa devet godina. U zvaničnom takmičenju pojavio se sa 15. I najtrofejniji je mostarski skakač:
„Tri stvari trebaju: ljubav, hrabrost i želja. Ako imata ta tri elementa, strah se pobijedi. Ja sam sam sebi rekao kao dijete, ja sam uvijek bio po Neretvi:’Dedo, i ti ćeš jednog dana postati skakač.’ To sam rekao - i skočio sam.“
Tehnika skakača, priznaje Pašić, koji i danas podučava mlade naraštaje, nije se bitnije promijenila od kada datiraju prvi originalni zapisi o skokovima u vodu još iz doba turske vladavine:
„Imaju dvije vrste skokova, na glavu ili na noge sa više stilova. Recimo, skokovi na noge su bili let, polulet, ćupica i štanga; na glavu lasta, prevoj i avioni. Meni je jako žao, ja sam skakao štangu, otkada sam ja prestao da skačem, još niko nije skočio. E moram osposobiti jednog, dva skakača da nekog dana zamijeni Dedu Pašića.“
Ipak, najteža od svih je mostarska lasta koja se skače samo u Mostaru - tijelo izvijeno poput ptice, gdje se ocjenjuje let, a ne akrobacija. Novinar Zlatko Serdarević, koji skokove prati godinama, dodaje - čak su i svjetski skakači u figurativnim skokovima odali priznanje Mostarcima - lasta je ipak teža:
„Tamo imate tri salta, vijak, pa salto i vijak kombinacija, a lasta je stil koji ima i jedan fin let i vrlo je važno tu upasti, jer to su ta dva elementa najvažnija u ocjeni - da izazove što više štrapa, a štrap se izaziva jednim snažnim udarom prsa i glave u vodu. Znači, skakač zna da mora jednom svojom snagom, jednom energijom da udari jako u vodu, a to su veliki udari.“
Žiri ocjenjuje mnogo elemenata - od samog stava na skakaonici, odraza, mirnoće u letu do upada u vodu - ocjenama od pet do deset u dva kruga. Pobjednik je takmičar čiji je zbroj ocjena najveći. Tridesetogodišnji Haris Džemat priznaje kako za skok sa Starog nikada ne možeš biti savršeno pripremljen. Rigoroznija od žirija je mostarska publika koja voli, ali ne zaboravlja loš skok:
„Na neki način im se dive jer skok sa tolike visine može biti ili hrabrost ili neka blaga ludost. Mostraci vole skakače, na kraju-krajeva, vole nas, u stvari, i Sarajlije, vole nas i Tuzlaci, Zeničani. Ja to po svom primjeru mogu reći. Ali znate kakvi su Mostarci - napraviš li samo jedan mali kiks, ili ne osvojiš li prvo mjesto ako su navikli da osvajaš, onda odmah kao da nikada nisi osvojio prvo mjesto. To je tako.“
Vjetar u leđa, 27 metara visine, temeperatura zraka preko 40, dok Neretva ne prelazi 11stepeni celzijusa, sve to očekuje Harisa Džemata i 34 odvažna mladića koji se takmiče za titulu najboljeg. Mnogi od njih ostaće razočarani jer pobjednik može biti samo jedan. Ali, poput Dede Pašića, i Haris Džemat vratiće se Neretvi naredne godine - na radost mostarske publike koja zna da bez Mostara ni Stari ne bi bio mostarski, kao što Mostar ne bi bio isti bez Starog mosta.
