Promocijom publikacije "140 godina Alekse", u izdanju Muzeja Hercegovine, večeras će zvanično biti otvorene Šantićeve večeri poezije. Publikacija je posvećena pjesnikovom životu i djelu, a u njoj su originalne fotografije, rukopisi pjesama, korespondencija s europskim književnicima, te ostali sadržaji iz pjesnikova života.
O značaju publikacije, ali i Šantićevih večeri Alma Fazil - Obad, koordinator programa, kaže:
„Sva priča oko Šantića zapravo se dešava najviše kada su u pitanju Šantićeve večeri poezije. U obrazovnom sistemu mislim da ga ima malo, i ono što je napisano, recimo, o njegovom životu, znači ta njegova biografija, i ono je u svakom slučaju šturo. Ja kažem ovo nije vrijeme nimalo poetično, ovo nije vrijeme poezije.“
Šantićeve večeri i ove godine okupit će pjesnike iz BiH, Hrvatske i Srbije, ali i pjesnike gotovo svih generacija iz grada Mostara, koji će na završnoj manifestaciji drugog dana Večeri govoriti svoje stihove u spomen na Aleksu:
„Mi smo zaista ove godine ponosni jer imamo domaću produkciju. I to je veoma važno. Od tih 24 pjesnika najviše je mostarskih.“
Svojom poezijom predstavit će se i Veselin Gatalo, dobitnik prošlogodišnje nagrade "Aleksa Šantić" za zbirku poezije "Vrijeme mesinganih perli". O značaju Šantićevih večeri ovaj mladi pisac iz Mostara, jedan od najnagrađivanijih autora mlade generacije, za naš radio kaže:
„Što se tiče Šantićeve nagrade, ja sam shvatio njen značaj tek kasnije kada sam vidio u novinama i čuo ljubomorne izjave. Tek sam tada vidio koliko ta nagrada znači. Znam da su je dobili Mak Dizdar, Oskar Davičo... I drago mi je što sam je dobio.“
Gatalao dodaje kako mlađe generacije pjesnika koje se predstavljaju na Šantićevim večerima pokazuju kako nova, neopterećena snaga ne samo pjesničke misli dolazi, što garantira normalnu budućnost gradu Mostaru:
„Jer taj prostor je - moraću se izviniti i ispričati na izrazu - već zapišan, znači već su obilježili svoj prostor, već se zna o čemu se piše i još je uvijek, recimo, na snazi u jednom dijelu grada ta nacinalna - krš, kamen, križ i ostalo, a s druge strane tu je mostopaćenićka, neobeharska faza je još uvijek, koju još uvijek furaju Mišo Marić, recimo, i Pero Zubac, ali ipak postoji taj andergraund, to sam otkrio prošle godine na Šantićevim večerima poezije, koji izgleda polako isplivava sa Nedžadom Maksumićem, sa Ivom Krešićem.“
Prije 84 godine, kada je Aleksa Šantić, umro na njegovoj sahrani bili su predstavnici sva tri nacionalna društva, sa kompletnim članstvom. Orkestri su svirali njegove pjesme, koje su se prenosile mostarskim mahalama i sokacima. Danas njegova ulica nosi ime Mile Budaka.
Nekadašnji gradonačelnik Mostara Radmilo Andrić podsjeća kako je u vrijeme masovnog iseljavanja svojim pjesama Šantić preklinjao muslimane Bošnjake da ne napuštaju svoju rodnu grudu, a sve ostale upozoravao da zaborave mržnju jer jedna nas zemlja jednim hljebom hrani, dok pjesmu mirenja tuđin mrzi i kao sova sunca nje se plaši. Ili kako dodaje Braca Andrić, Aleksa Šantić bio je mnogo više od pjesnika koji je napisao „Eminu“:
„Ja sam imao prilike da pročitam skoro sva djela Alekse Šantića i dosta toga što je pisano o Aleksi Šantiću. Međutim, ja slobodno, bez pretjerivanja mogu reći da je to bio čovjek skoro kozmopolita. Pa sama činjenica da je on pjevao jednako i o srpskom i o hrvatskom i o bošnjačkom, onda muslimanskom, narodu to potvrđuje.“
Mnogi će večeras prisustvovati umjetničkom programu kojeg tradicionalno organiziraju „Prosvjeta“ i grad Mostar, ali ne i odgovoriti na pitanje koga to vrijeđa Šantićevo ime na mostarskoj gimnaziji, odnosno odgovoriti kada će se Šantić zaista vratiti Mostaru.
Ove godine Šantićeva nagrada neće biti dodijeljena. Zvanično objašnjenje je izostalo.
