Prodavci poljoprivrednih proizvoda koje smo anketirali na bjelopoljskoj gradskoj pijaci sjećaju se gladnih proljeća, svog djetinstva iz sredine prošlog vijeka. Seljak ogladnijeti neće, tvrde, mada ni bogatstvo ne prognoziraju, a sa skokom cijena neki građani bi se mogli podsjetiti na traume iz svog djetinjstva:
"Kupovna moć je, ne da je opala nego je totalno opala. Jedan krug ljudi ima što ima dosta, a mi obični siromasi nemamo. Gledaju đe im je jeftinije i uzmu pretežno sa područja Zete namirnice. Pare su kod ovih bogataša, kod nas to nema. Pare su kod Vlade. ’Pitali Brodarevca - Odakle si u jesen prodavao voće u Brodarevo?, a on kaže - Iz Brom Brodareva!’ A u proljeće kažu: odakle si - iz Jadareva, iz Brodareva. Mada je i ovdje golo proljeće, tako se kaže, kada stigne golo proljeće nema para, nema ništa".
Romski bračni par, dog gleda kasetu koju bi rado kupio ipak odlučuje:
«Euro i po, preskupo. Bolje tristo grama sira, bolje da se jede nego da čujem pjesmu. Imamo radio, pa ćemo čuti preko radija.“
Sve je više ljudi koji sa gradskih pijaca nose samo najnužnije stvari, pa iako to nije gladno proljeće, ono jeste siromaštvo.
«Para nema.Cijeli dan nijesam kilo prodao luka», prioča prodavac zdrave hrane. Bijeli luk kod njega je četiri eura za kilogram. Mnogi vjeruju preskupo. «Sve je skupo, pa je skupo i to», zaključuje.
Prodavac zeleniša, Suljo, siguran je da mnogi samo najnužnije stvari nabave na pijaci. «Gladno je proljeće. U proljeće sve hoće da se podmiri, a nema čovjek para. Ima, dođe na pijac, prođe i gleda đe će naći jeftinije da kupi.
"Dabogda imao, pa nemao", teška je jevrejska kletva zbog koje je stid da se prizna siromaštvo često generalno glasi.
"Slabo, slabo. Male su penzije, malo primanje", priča penziner vraćajući se sa polupraznim cegerom sa pijace.
Dragan Kuveljić, zabrinut, nasred pijaca prebrojava metalne novčanice. «Nikad nema dovoljno. Ne da se žalim, no nema para. Sve je poskupljalo. Kilo mladog sira četiri do četiri i po eura, a to pola vode, pola sira. Ja nemam protiv ništa protiv ovih poljoprivrednika, ali zaista je skupo. Što je skupo, skupo je», priča.
I on se sjeća izraza «gladno proljeće», iz svog djetinjstva sa sredine prošlog vijeka. «Kako da ne sjećam, pa ja sam stariji čovjek, 62. godina. Sjećam se ja svega i kada je bilo dobro i loše, a nekome je i sad dobro, a nekome loše.
Rajo zvani Daba, ipak, kupuje pršutu. Na nepristojno pitanje odakle mu novac odgovara sloganom predsjedničke kampanje Filipa Vujanovića. «Imam, bez dileme. Bez dileme. Ima se para, ima se. Biće to sve u redu», kaže.
«Pet kila mi pršute daj!», kaže Daba, i šali se, teatralno, «bez dileme».
«Pa, ipak, bez dileme, može jedno kilo – dva. Može», zaključuje Daba dilemu koju nije ni imao, i prekida zbunjenost prodavcu.
