Kako dosadašnji tok kampanje ocjenjuju građani kojima su kandidati obećali razne stvari?
Praćenje predsjedničke kampanje za nekoga je dobar provod. Za Moma Pešića i Haneta Halilovića to je posao. Oni su tu domaćini u bijelopoljskom Centru za kulturu u čijoj se sali priređuju promocije. Više - manje svi pričaju isto, tvrde, i kao pravi domaćini pokušavaju sačuvati neutralnost.
Praćenje predsjedničke kampanje za nekoga je dobar provod. Za Moma Pešića i Haneta Halilovića to je posao. Oni su tu domaćini u bijelopoljskom Centru za kulturu u čijoj se sali priređuju promocije. Više - manje svi pričaju isto, tvrde, i kao pravi domaćini pokušavaju sačuvati neutralnost.
"Svi istu priču pričaju. Od toga nema ništa. Ako hoće da skinu vlast što bi imali tri predstavnika, što nije samo jedan. Svi se, kao, bore za narod, a niko se za narod ne bori, niko. Samo za sebe. Ja za to nijesam ni za koga, zato što znam da meni bolje biti neće. Svi istu pričaju priču i isto viču", kaže Momo.
Hane glasati hoće, ali ne za nekoga čiji bi simpatizeri, eventualno, u njegovoj sali Centra za kulturu, o čijem se redu brine, polomili klupu ili nešto od inventara. «Onda za te ne bih glasao. Ako bi polomili nešto, a mi ovo stvaramo. Za takve glaso ne bih.»
Hane je primijetio da su glasači Srpske liste najviše zastavama mahali. «Mandićevi su se razmahali. I bili su najbučniji Napravili su toliku buku ođe,» tvrdi.
Galama ostalih kandidata nije mu smetala. «Medojevićeva je raja ipak mnogo mirnija, tiša. Najmirnija, ipak, i najbolja je gospodina iz SNP-a, Milića. To je bilo gospodski i došli i otišli su gospodski,» kaže Hane.
Momo primjećuje da svi dovode svoje simpatizere sa strane. «Skoro svima je isto bilo napunjeno u sali, samo što su ovi vladajući bili u sportskoj sali. Otprilike je, ipak, svakome iz opozicije bilo isto ili slično ljudi.»
Dutiju Đuričkoviću je kuća tik uz Centar za kulturu, odnosno pokraj gradskog trga. Odgledati promociju uživo njemu je kao upaliti televizor:
"Živim tu pedeset godina pored kina i vidim sva ta dešvanja. Svaka priča je divna, svi ti ljudi su pametni, kulturni. Mene, za čovjeka od pedeset godina, srežu me s nogu finom pričom, a čim prođu kampanje to više nije to,» kaže Duti.
Njega čudi najviše što većina ljudi ne vidi da su godinama varani istim pričama. «To je činjenica, mi to svi znamo, tu ne treba puno mozga. I što sam ja kao građanin primijetio je da se najmanje pominju radnici i seljaci, ljudi koji drže državu. Njima narod treba samo kada su kampanje, na žalost, poslije toga narod više ne postoji,» analizira Duti.
On vidi da je ova izborna kampanja mirnija nego bilo koja do sada u proteklih skoro dvadeset godina. «Mislim da je razlog razočaranost, da je razlog ekonomska kriza. Narod je potišten,» kaže.
Za posljednih dvadeset godina se Duti Đuričković se, praktično u svom dvorištu, nagledao politike, sada žali što promjene nije vidio:
«Svake godine ja to slušam i razočaran sam kao čovjek sa tom pričom. Samo u krugu se vrti jedna ista priča, ima tu premalo promjene. Čak i kada u priči vidim neke promjene, ja u stvarnosti ne vidim ništa. Mora se nešto mijenjat, jer ovako ne ide. Stvarno ne ide. Tonemo sve dublje i dublje.»
