Branko Balazo, čuvar u bijelopoljskom Vodovodu, za koju godinu odlazi u penziju, ponosan što za njegovog dežurstva nijesu nestajale stvari u njegovom preduzeću i zamišljen nad apsurdom kolega čuvara o brojnim društvenim firmama koje se razniješe na očigled njihovu bez šanse da utiču na to, a makar je vremena za razmišljanje tokom dugih noćnih smjena Branko Balazo imao:
"Ima dosta vremena za razmišljanje. Izađem tu, prošetam, vratim se. Onda, razmišljam da neko nešto je ponese, ne napravi mi neku štetu u firmu, ali ja dok sam u smjenu nije mi se to dešavalo. O životu, radu, neke planove i nešto razmišlja čovjek i o mukama, i o svemu pomalo se razmišlja», priča Balazo
Više od bilo čega drugoga za noćnoga čuvara svoj poseban značaj ima svitanje. «Znači mnogo. Pa, znaš kako, isto kao da se čovjek rađa nanovo kada sviće zora, pa lijepo je», priča.
Balazo, inače, Vodovod čuva bez oružja. «Što će nam oružje. Ne treba nam, vala, ništa. Ako dođe do toga, onda... Inače, češće prošetam da ne bi šta nepredviđeno iskrslo. Tu ima kompjutera, i auta su tu, alat majstorski..."
Čitava bjelopoljska industrijska zona je bila puna čuvara, pa opet je ne očuvaše. Firme se prosto razgrabiše, razniješe, primjećuje Balazo, pokušavajući da dokuči kako su se u tim firmama koje propadaju osjećale njegove kolegege? «To je druga stvar uradila, čuvari to nijesu. Nijesmo mogli mi to da propuštimo i da nestane. A u tim propalim firmama ljudi perspektive nemaju, ljudi koji su radili po 25, 30 godina otišli su sada su - ni tamo ni 'vamo. Na Zavodu su za zapošljavanje, a ko će njih da primi da rade», pita se Balazo
A i njemu je zanimljivo, poslednji su te firme u propadanju napuštali upravo čuvari. «Čuvari ostaju da čuvaju tu firmu, tobože, da bi se okrijepila. Rijetko se koja okrijepila», kaže, sa gorkim smiješkom odgovarajući na pitanje: Što je čuva kad je ne učuva? «Čuva to što je ostalo, što propada, eto to je», kaže.
Iz čuvarske perspektive crnogorsko društvo, da je bilo više čuvara, ali pravih, moglo je izgledati i dobro. «Pa, dobro, dobro društvo... Samo, eh, da je bilo malo više čuvara, ali onih pravih čuvara.»