Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Hrvatsko-srpski odnosi opet su na niskim granama. Po tko zna koji put u proteklih dvadeset i više godina. Padaju teške riječi, gomilaju se neprijateljske geste. Trenutačno se očekuje odgovor Srbije na zabranu ministru obrane Vulinu da uđe u Hrvatsku. Svatko pri tome vrti svoj film, odmotava priču na početak onako kako ga on vidi. Što je bilo prije, a što poslije, što je čemu uzrok, a što je posljedica. I tako unedogled.
Za hrvatsku politiku uzrok svemu je protekli rat, srpska agresija i odbijanje Srbije da se suoči sa svojom odgovornošću. Srpska politika uzrok sporova pomiče pola stoljeća ranije, u Drugi svjetski rat, genocid nad Srbima i kontinuitet hrvatske antisrpske politike.
Obje preskaču, ili namjerno pogrešno interpretiraju, razdoblje druge Jugoslavije.
Srbija ima evidentni problem nedovršenog srpskog nacionalnog pitanja. Nacionalno pitanje postavljeno je kao pitanje države i okupljanje svih, ili najvećeg dijela Srba u njoj. Od Kosova, preko Bosne i Hercegovine i Hrvatske, do Crne Gore i Makedonije – izjalovili su se ciljevi koji desetljećima oblikuju dominantnu nacionalnu svijest i politiku.
Osim u kratkom razdoblju Zorana Đinđića i donekle Borisa Tadića, ti su ciljevi podrazumijevali konfrontaciju, a kako smo svjedočili i rat. Taj je rat naprosto izgubljen i to se ne prihvaća. Hrvatska je u svoje nacionalne ciljeve također ugradila prije svega državu. U jednom dijelu ta se projicirana država protezala i na teritorij drugih (dio Bosne i Hercegovine), a svakako je zamišljena kao nacionalno homogena.
Odlazak Srba bio je poželjan i potican raznim sredstvima. Pri tome je agresija na Hrvatsku nesporna i na njoj je Hrvatska gradila svoju novu međunarodnu poziciju. Hrvatska je danas u EU i NATO-u, osjeća se zaštićenom, ali ima problem svoga neugasloga nacionalizma. Mnogi hrvatski političari, pa i neki reformski, smatraju da mogu zadržati kontrolu nad nacionalistima tako da povremeno ratuju ili barem zatežu konopac s ''najdražim neprijateljem''.
Dolazak na vlast u Srbiji stranaka, struktura i pojedinaca koji su izravno povezani s ratovima iz 1990-tih poremetio je krhke niti obnovljenih odnosa i suradnje. Naprosto je legitimno pitati Aleksandra Vučića o njegovom govoru u Glini iz 1995. godine. Tu nikakvo egzaltirano prenemaganje ne pomaže.
Vojislav Šešelj osuđeni je ratni zločinac, govori isto što i prije, prijeti ponavljanjem zločina, vrijeđa koga hoće i – sjedi u Skupštini Srbije. Zašto? Ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin govori da će o posjetu Hrvatskoj odlučiti njegov vrhovni komandant. Što taj čovjek planira? Ratni pohod?
S druge strane, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović upravo prisnažuje ideji osnivanja međunarodne komisije koja bi utvrdila ''pravu istinu'' o Jasenovcu, i to onu iz razdoblja 1941-1945 ali i poslije, a sve s ciljem da Jasenovac ne bude ''kamen spoticanja ali ni oružje u rukama bilo koga tko želi promicati bilo kakvu kampanju protiv Hrvatske''.
O kojoj to pravoj istini govori šefica države? Više od 80.000 tisuća žrtava je popisano, a popis je još nedovršen. Hrvatska se predsjednica pridružila odabranoj koloni povijesnih revizionista. Europarlamentarac Ivan Jakovčić ovaj je istup stavio u ravan negiranja holokausta.
U međuvremenu, ustaška parola ''Za dom spremni'' praktički je legalizirana kao dio grba paravojne jedinice.
Nikakvi Vučići, Vulini ili Šešelji i njihov bezobrazluk ne mogu biti izgovori. Hrvatska ima svoj autonomni problem sa zločinačkom baštinom NDH.
Ne pomaže ni to što je javnost svjesna da Andrej Plenković ne podržava ustaško nasljeđe, već da je kolebanje i izbjegavanje konfrontacije rezultat odnosa snaga unutar vladajuće stranke. Radikalna desnica, u kojoj je izvorno smješten ustaški resantiman, osnažena je. Nedavni događaji s Istanbulskom konvencijom pokazali su da Plenković ima respektabilnu opoziciju u stranci i da mu saborska većina ovisi o trgovini s unutarstranačkom desnicom.
Držati Srbiju na distanci čini se najlakšim putem za održavanje mira u kući.
Hrvatska i Srbija učinile su u proteklom razdoblju i korake prema normalizaciji koje ne treba zanemariti. Oni su sada ponovno na kušnji. Političari s obje strane najodgovorniji su za sadašnje pogoršanje. Vučić zbog poteza koje je primoran učiniti prema Kosovu odgovara zaoštravanjem s ''ustašama'', i tako u svojoj javnosti učvršćuje poziciju branitelja nacije. Plenković traži izgubljene poene na desnici čvrstoćom prema ''četnicima''.
To je najlakši, ali i najopasniji put stjecanja liderskih pozicija.
Ova opaka susjedska igra naslanja se na međunarodni faktor koji na ovom prostoru ponovno zaoštrava vlastite sukobe. Tu se interesi isprepliću, odnosi kompliciraju. Peterokut SAD-EU-Rusija-Turska-Kina zgusnuo je svoje različite interese na ovom prostoru.
A Zapadni Balkan i jugoistočna Evropa su jako, jako mali prostor.
Facebook Forum