Žrtve ratnog silovanja: Umjesto stigme, potrebna podrška

Autor: Amir Purić

U BiH živi više od 20 hiljada preživjelih žrtava ratnog silovanja, podaci su Amnesty Internationala. Stigmatizacija žrtava seksualnog nasilja je problem s kojim se one suočavaju svakodnevno, kažu naše sagovornice.

BiH čeka dug put da osigura neometano procesuiranje počinilaca zločina seksualnog nasilja u ratu, ali i pruži bolju zaštitu preživjelim žrtvama, poručili su povodom Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, zvaničnici Ujedinjenih naroda.

Pročitajte i ovo: Daleko od pravde za žrtve ratnog seksualnog nasilja u BiH

Šerifa je imala 27 godina kada je počeo rat u istočnoj Bosni i Hercegovini (BiH). Njena porodična kuća, u malom mjestu nedaleko od Zvornika, postala je mjesto u kojem su srpski vojnici zatočili i zlostavljali više stotina žena i djevojčica. „Tu smo mučene, tučene“, kroz suze se prisjeća ona, „i tu je bilo puno svijeta, žena, djece, gledali su silovanja, klanja, sve.“

Dvadeset i sedam godina kasnije, svako prisjećanje na ratni period za nju je traumatično. „Ja živim i borila sam se da živim za svoju djecu, ali tu traumu niko ne može izliječiti. Ta trajna trauma ide u grob sa mnom“, kaže Šerifa u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Prema podacima Amnesty Internationala, u BiH živi više od 20 hiljada preživjelih žrtava seksualnog silovanja. Mnoge od njih nikad nisu dobile potrebnu medicinsku, psihološku i finansijsku podršku

Ratni zločin - silovanje

Mirsada Tursunović, koja je kao osamnaestogodišnjakinja u proljeće 1992. bila žrtva silovanja u Zvorniku, kaže da je najveću podršku pronašla u porodici i doktorici Amri Delić. Ona je svojim volonterskim radom pomogla Mirsadi da se oslobodi prošlosti.

Nakon rata, Mirsada se udala i rodila dvije djevojčice koje su joj, kaže, dale snagu i volju za životom. Mislila je da su rane iz prošlosti zarasle, no nije bilo tako.

„Morala sam da zatražim ljekarsku pomoć“, objašnjava Mirsada, „svakog proljeća su se rane ponovo otvarale i počinjale da bole, gdje sam nervozu i traumu nesvjesno prenosila na djecu.“

Stigmatizacija žrtava seksualnog nasilja je problem s kojim se one suočavaju svakodnevno. Ponekad to ide tako daleko da žrtve bivaju osuđene od strane društva kao krivci za ono što im se desilo, rekle su tri žene iz BiH, prepričavajući na konferenciji u organizaciji Međureligijskog vijeća BiH svoja iskustva kao žrtava seksualnog nasilja u ratu. One su željele da ostanu anonimne.

Pročitajte i ovo: Silovane žene i muškarci žrtve i stigmi u društvu

Konferenciji je prisustvovala i Aynabat Annamuhamedova, predstavnica populacijskog fonda Ujedinjenih nacija.

„Žrtve su govorile o stigmi kao najvećoj prepreci za njihovu reintegraciju u društvo i ponovnu izgradnju njihovih života. To ne utiče samo na njihove porodice već takođe i na zajednicu i cjelokupno društvo. Isto tako, stigma sprječava preživjele da imaju pristup određenim uslugama i da traže pravdu“, naglašava Annamuhamedova.

Seksualno zlostavljanje je prvi put označeno kao ratni zločin od strane Haškog tribunala. Prvi put se to dogodilo na suđenju Dušku Tadiću, za zločine na području Prijedora. Pred ovim sudom je za zločine seksualnog nasilja osuđeno više od 30 ratnih zločinaca.

I moja bijela traka...

Na sudovima u BiH, od 2004. godine, za iste slučajeve osuđeno je više od 130 izvršitelja zločina, a u postupku je još oko 200 slučajeva koji se odnose na seksualno nasilje. Gotovo dvije trećine osuđenih dobilo je tri do pet godina zatvora, pokazuju podaci nevladinih organizacija.

Mirsada Tursunović je 2009. godine prvi put dala službenu izjavu istražnim organima u BiH o onom šta joj se desilo tokom rata. I to sasvim slučajno, kaže.

„Nisam znala da se o tome uopšte smije govoriti sve dok na moja vrata nije zakucala SIPA (Državna agencija za istrage i zaštitu), jer me neko naveo za svjedoka“, otkriva Mirsada. Tek nakon toga je saznala da može dobiti status civilne žrtve rata, a time i mjesečnu finansijsku naknadu i zdravstvenu zaštitu.

Ipak, zakoni o civilnim žrtvama rata razlikuju se u Federaciji BiH, Republici Srpskoj (RS) i Distriktu Brčko. Tako je tek nešto više od 800 žrtava seksualnog nasilja osiguralo status civilnih žrtava, najviše u Federaciji, dok Republika Srpska ne priznaje silovanje kao ratni zločin.

Pročitajte i ovo: 'U ratu sam izgubila muža i dom, ali se osjećam kao heroina'

Aynabat Annamuhamedova kaže da je pred Bosnom i Hercegovinom još uvijek dug put da osigura neometano procesuiranje počinioca zločina seksualnog nasilja u ratu, ali i pruži bolju zaštitu preživjelim žrtvama. Percepcija žrtava seksualnog nasilja je jedan od ključnih problema bosanskohercegovačkog društva, smatra ona.

„Moramo zaustaviti te otrovne narative koji nastaju, da se žrtve zapravo krive za to šta se desilo, da se krive zbog toga kako izgledaju, da se nisu našle na pravom mjestu u pravo vrijeme“, ističe Annamuhamedova.

Ulogu skidanja stigme sa žrtava seksualnog nasilja u ratu preuzimaju same žrtve. Mirsada Tursunović je prije sedam godina i sama osnovala udruženje koje se bavi ovom problematikom.

„Kroz rad udruženja sam prisustvovala mnogim radionicama i kroz priče preživjelih utvrdila činjenicu da je žensko tijelo bilo bojno polje kao oružje rata“, zaključuje Mirsada. Ona sada, pričajući svoje traumatično iskustvo, pomaže drugim žrtvama da se oslobode stigme i izbore za svoja prava.