Žrtve ratnih zločina nisu sredstvo za manipulaciju, poručeno je iz udruženja koja zastupaju ovu populaciju, a u povodu završetka rada Tribunala u Hagu i Međunarodnog dana ljudskih prava. Dok je Haški sud sudio i presudio najodgovornijima za zločine, ostalo je da se prava na istinu, reparaciju i slobodu primjene i u zemljama na koje se odnosio njegov rad. No, u aktuelnom političkom okruženju, u kojem se zločinci slave kao heroji, žrtve smatraju da će to biti gotovo nemoguće postići.
Imaju li žrtve pravo na strah, pita se Saja Ćorić, predsjednica logoraša "Vojno" iz Mostara. Dok Haški tribunal polako završava svoj rad, strah od onoga što ostaje iza njega, kaže, sve je veći.
"Nemojte molim vas manipulisati žrtvama i građanima Bosne i Hercegovine. Sklonimo iz svojih sredina sve ono što je fašističko i što nas približava onome što se desilo", poručuje.
Plakati podrške ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Čapljini
Njen apel proizvod je posljednjih političkih reakcija na presude Tribunala u Hagu. Stvara se, vjeruju žrtve, kult u kome je žrtva manje vrijedna od zločinca.
"Mi se opravdano pitamo kako da žrtve nastave da žive u takvoj državi, da li ima logike nastaviti s vođenjem postupaka i donošenjem presuda kada se te presude donose protiv žrtava, a ne da se sankcioniše zločin. Suočavamo se sa kontinuiranim negiranjem zločina čime se žrtve ponižavaju i omalovažavaju, a zločin nad njima nastavlja", kaže predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović.
Haški je tribunal uradio mnogo toga dobrog, stav je udruženja žrtava rata. Iza njega su ostale presude za najstrašnije zločine, ali i brojni dokazi i dokumentacija, te izjave žrtava koje ostaju kao trajni dokument i podsjetnik na stradanja u BiH. I dok je njegova uloga bila da procesuira najodgovornije, na domaćim je sudovima bilo da se pozabave nižerangiranima. Taj zadatak nije ispunjen.
Kao primjer predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva Fikret Grabovica navodi činjenicu da niko nije optužen za opsadu Sarajeva. U Tribunalu su za ovaj zločin odgovarali čelni ljudi tadašnjeg Sarajevsko - romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislav Galić i Dragomir Milošević, te Ratko Mladić i Radovan Karadžić, ali drugi izvršioci ne.
"Znamo koliko je pravda zadovoljena, da smo mi žrtve u drugom planu zbog političara zbog onih koji su na račun svega što se dešavalo, koji su na patnjama na kostima ubijenih izgradili svoje političke karijere i obogatili se", kaže Grabovica.
Čekajući pravdu za ubijenog sina: Munira Subašić
Zakazala je državna Strategija za procesuiranje ratnih zločina, smatraju žrtve. Hiljade onih za koje se sumnja da su počinili ratni zločin slobodno se kreću, iako su trebali biti procesuirani. Nakon Tribunala ostaje tek djelimična satisfakcija, jer od domaćih sudova teško da će je dobiti, tim prije što su mnogi počinioci utočište našli u susjednim zemljama, ocjenjuje predsjednica pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa Munira Subašić.
"Evo, sada u Beogradu počinje navodno 13. suđenje za Kravicu. Tamo je ubijen moj sin koji je odveden iz Potočara. Otet je meni iz ruku. Ukopala sam samo dvije kosti. Gavrić Milisav tamo je biznismen. Ima svoje pilane, radi, pjeva i poručuje kako nikada neće odgovarati", kaže Munira Subašić.
Bilo kakvu reparaciju do danas nijedna preživjela žrtva nije dobila.Bakira Hasečić
Još jedno nasljeđe Tribunala trebalo je biti i adekvatno obeštećenje žrtava, ali toga nema, niti država na tome ozbiljno radi, kaže predsjednica Udruženja Žene žrtve rata Bakira Hasečić.
"Bilo kakvu reparaciju, obeštećenje, do danas nijedna preživjela žrtva nije dobila. To je neshvatljivo kad znamo koliko se uloži u jednog ratnog zločinca prilikom njegovog suđenja, do konačne presude, njegovoj porodici, sa druge strane, koja se podržava, veliča, djeca se školuju, rješavaju se stambena pitanja, mnogo koječega. I ponovo ću danas ponoviti da je bolje biti ratni zločinac nego žrtva i član porodice ubijenih. Isto tako, preživjele žrtve i svjedoci trebali su Haškom tribunalu, kao i Sudu BiH, dok su na sudu, a kad napuste sudnicu, oni postaju ničija briga", konstatuje Nasečić.
Poruka žrtava nakon što Tribunal zatvori vrata je da se nastavi s procesuiranjem, ali još važnije - s prihvatanjem presuđenih činjenica. Bez međusobnih plašenja, širenja mržnje i korištenja žrtava za vlastitu dobrobit.