Spor na relaciji Hrvatska-Vatikan, te unutar same Katoličke crkve u Hrvatskoj oko sudbine samostanskog kompleksa Dajla na sjeverozapadu Istre otvorio je krupna pitanja odnosa crkve i države, pokazao dugogodišnju neodgovornost vlasti u obrani javnog dobra, a otškrinuo je i do sada javno nepoznate podjele u vrhu Katoličke crkve.
Spor je daleko od rješenja. Svaka olaka prognoza bila bi neozbiljna.
Postoje, međutim, evidentni gubitnici i dobitnici. U oba slučaja su isti – građani Hrvatske. Ako vatikanski pravorijek ostane - gotovo polovica enormno vrijednog zemljišta, ili proutvrijednost u novcu - nepovratno odlazi. Ako hrvatska država uspije u naumu da naknadno poništi svoju vlastitu odluku o povratu imovine, dio koji je već prodan raznim poduzetnicima – a opet je riječ o enormnom novcu – zasigurno neće biti vraćen. Ti su ga poduzetnici kupili i platili „u dobroj vjeri“. Građanima Hrvatske bit će vraćen samo onaj dio koji nije već prodan. Dakle, opet su gubitnici.
Ali, građani Hrvatske potencijalno su i najveći dobitnici u ovoj zavrzlami. Taj dobitak se ne iskazuje u novcu. On je nematerijalne naravi ali je ne manje važan. Na dobitku je demokratska svijest, ljudi o ovom problemu razmišljaju svojom glavom. Cijeli ovaj slučaj pridonio je munjevitom osvještavanju građana o tome što znači ustavna norma o laičkoj državi, o odvojenosti crkve i države, kakva je stvarna priroda dosadašnje čvrste sljubljenosti svih HDZ-eovih vlada s Crkvom i koji su nesagledivi dometi četiri međudržavna sporazuma Vatikana i Hrvatske, osobito onog posljednjeg, ekonomskog.
Vlast je pružila dokaz o svojoj nekompetenosti – bilo koncem 90-tih kada je Crkvi vratila/poklonila imanje i samostan u Dajli, bilo danas kada tu odluku pokušava poništiti. Tada je smatrala da napušteno imanje benediktinaca potpada pod Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, danas da je riječ o optanskoj imovini, riješenoj Osimskim ugovorom iz 1975. i odgovarajućim, provedbenim Rimskim sporazumom iz 1983. godine.
Ako je riječ o prvom, Vatikan je u pravu. Imovina je dodijeljena Crkvi, ona se uknjižila na imanja i dalje ih pravovaljano prodavala. Spor koji se pojavio još prije 5-6 godina između benediktinaca iz Praglie u Italiji i Porečko-pulske biskupije je unutarcrkveni spor, rješava se po kanonskom pravu i država više s time nema ništa. Ako je riječ o drugom, o optanskoj imovini, čija je sudbina regulirana Osimskim ugovorom, država je u pravu. Ali, grešku je upravo ona učinila, ona je prekršila Osimski sporazum i ta je greška rezultirala pravnim posljedicama. Imanje je zakonski prešlo u ruke Biskupije Porečko-pulske kojoj nikada ranije nije pripadalo. Kako Vlada tu odluku pravno može anulirati bez štete za sebe i državu, za svoj međunarodni ugled i za odnose s Vatikanom?
Površnost ustuknula
U oba slučaja vlasti su se ponašale manipulativno, koruptivno i kratkovidno. Prvi put su se dodvoravali Crkvi, želeći njezinu neupitnu podršku, drugi put su – u osvit novih, neizvjesnih izbora – odlučili se dodvoriti biračima. Jer, javno mnijenje je većinski opredijeljeno da je riječ o hrvatskoj a ne o imovini talijanskih benediktinaca.
Slična je priča i s Crkvom. Ponašala se feudalno i uskogrudno. Dala se korumpirati, nije se bunila kada je imanje dobila u posjed, stoljetni samostan nije obnavljala, ali je zemlju rasprodavala za veliki novac, a kada se pojavio spor, nije ga umjela razriješiti. Pri tome, nije smatrala potrebnim javnost ni o čemu obavijestiti. Vatikan je obavještavao hrvatsko Veleposlanstvo o toku pregovora, ali ni o tome javnost ništa ne zna. Vlada je, dakle, znala što se sprema, ali nije poduzela nikakvu diplomatsku akciju.
Papin pravorijek koji je dao za pravo talijanskim benediktincima Katolička crkva u Hrvatskoj dočekala je podijeljena. Otvoreno su mu se suprotstavili istarski svećenici, javno se usprotivio jedan biskup (gospićki) i jedan ugledni teolog (Adalbert Rebić). Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, član papinske komisije koji je supotpisao rješenje, s oltara uzima u obranu papu, odnosno sebe samoga, govori o provali mržnje prema papi, Bogu i tome slično, iako za to i nema baš argumenata. Pri tome nije smatrao potrebnim učiniti niti najobičniji civilizirani potez – objasniti spor i svoju ulogu njemu.
Ostali pripadnici visokog klera u Hrvatskoj šute.
Ali podjela visi u zraku. Materijalni interesi nadvladali su nabožnjačku slatkorječivost. Odjednom je mnogima u Crkvi Osimski sporazum postao alfa i omega, pri tome ih ne smeta što je i on komunistički, Titov. Ne smatraju niti da su benediktinski svećenici iz Dajle protjerani, već su „sami otišli“. Jedan rukavac ovih zbivanja usmjeren je i na slabljenje pozicije kardinala Bozanića u hrvatskom episkopatu. Tu je predvodnik najtiražniji dnevni list u Hrvatskoj, inače u vlasništvu – Katoličke crkve! Iz Austrije. Optužuju Bozanića za izdaju, dodovoravanje papi zbog osobnog probitka, zloupotrebu oltara.
I u široj javnosti povela se zanimljiva rasprava, pri čemu su za ovdašnje prilike uobičajene lijevo-desne pozicije ispremiješane. Desni pozivaju na protivljenje Vatikanu, supotpisuje se i posebna peticija. Kod mnogih je odjednom isparila tisućljetna vjernost Crkvi. Više uvažavanja realnosti iskazali su oni koje se obično svrstava u protivnike prevelikog utjecaja Crkve na javni život.
Sve u svemu, otrežnjujuća rasprava. Površnost koja inače dominira u javnom diskursu kao da je malo ustuknula pred ozbiljnošću problema.
Konačno rješavanje slučaja samostana Dajla može imati dalekosežne posljedice. Hoće li slijediti niz sličnih, hoće li se iz naftalina vaditi knjige iz feudalnog doba? Ili će prevadati zdrav razum, kontinuitet država, međunarodnih ugovora i realnost?
Je li došlo vrijeme i da se preispitaju ugovori s Vatikanom? Mirno, argumentirano i – pravedno. Crkva se voli pozivati na pravednost.
Sama je vatikanska diplomacija, kako je to ovih dana podsjetio talijanist, profesor Damir Grubiša, svojedobno sporazume s Hrvatskom ocijenila „najpovoljnijim sporazumom za Katoličku crkvu u svijetu“.
Postoje, međutim, evidentni gubitnici i dobitnici. U oba slučaja su isti – građani Hrvatske. Ako vatikanski pravorijek ostane - gotovo polovica enormno vrijednog zemljišta, ili proutvrijednost u novcu - nepovratno odlazi. Ako hrvatska država uspije u naumu da naknadno poništi svoju vlastitu odluku o povratu imovine, dio koji je već prodan raznim poduzetnicima – a opet je riječ o enormnom novcu – zasigurno neće biti vraćen. Ti su ga poduzetnici kupili i platili „u dobroj vjeri“. Građanima Hrvatske bit će vraćen samo onaj dio koji nije već prodan. Dakle, opet su gubitnici.
Ali, građani Hrvatske potencijalno su i najveći dobitnici u ovoj zavrzlami. Taj dobitak se ne iskazuje u novcu. On je nematerijalne naravi ali je ne manje važan. Na dobitku je demokratska svijest, ljudi o ovom problemu razmišljaju svojom glavom. Cijeli ovaj slučaj pridonio je munjevitom osvještavanju građana o tome što znači ustavna norma o laičkoj državi, o odvojenosti crkve i države, kakva je stvarna priroda dosadašnje čvrste sljubljenosti svih HDZ-eovih vlada s Crkvom i koji su nesagledivi dometi četiri međudržavna sporazuma Vatikana i Hrvatske, osobito onog posljednjeg, ekonomskog.
Vlast je pružila dokaz o svojoj nekompetenosti – bilo koncem 90-tih kada je Crkvi vratila/poklonila imanje i samostan u Dajli, bilo danas kada tu odluku pokušava poništiti.
Vlast je pružila dokaz o svojoj nekompetenosti – bilo koncem 90-tih kada je Crkvi vratila/poklonila imanje i samostan u Dajli, bilo danas kada tu odluku pokušava poništiti. Tada je smatrala da napušteno imanje benediktinaca potpada pod Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, danas da je riječ o optanskoj imovini, riješenoj Osimskim ugovorom iz 1975. i odgovarajućim, provedbenim Rimskim sporazumom iz 1983. godine.
Ako je riječ o prvom, Vatikan je u pravu. Imovina je dodijeljena Crkvi, ona se uknjižila na imanja i dalje ih pravovaljano prodavala. Spor koji se pojavio još prije 5-6 godina između benediktinaca iz Praglie u Italiji i Porečko-pulske biskupije je unutarcrkveni spor, rješava se po kanonskom pravu i država više s time nema ništa. Ako je riječ o drugom, o optanskoj imovini, čija je sudbina regulirana Osimskim ugovorom, država je u pravu. Ali, grešku je upravo ona učinila, ona je prekršila Osimski sporazum i ta je greška rezultirala pravnim posljedicama. Imanje je zakonski prešlo u ruke Biskupije Porečko-pulske kojoj nikada ranije nije pripadalo. Kako Vlada tu odluku pravno može anulirati bez štete za sebe i državu, za svoj međunarodni ugled i za odnose s Vatikanom?
Površnost ustuknula
U oba slučaja vlasti su se ponašale manipulativno, koruptivno i kratkovidno. Prvi put su se dodvoravali Crkvi, želeći njezinu neupitnu podršku, drugi put su – u osvit novih, neizvjesnih izbora – odlučili se dodvoriti biračima. Jer, javno mnijenje je većinski opredijeljeno da je riječ o hrvatskoj a ne o imovini talijanskih benediktinaca.
Slična je priča i s Crkvom. Ponašala se feudalno i uskogrudno. Dala se korumpirati, nije se bunila kada je imanje dobila u posjed, stoljetni samostan nije obnavljala, ali je zemlju rasprodavala za veliki novac, a kada se pojavio spor, nije ga umjela razriješiti. Pri tome, nije smatrala potrebnim javnost ni o čemu obavijestiti. Vatikan je obavještavao hrvatsko Veleposlanstvo o toku pregovora, ali ni o tome javnost ništa ne zna. Vlada je, dakle, znala što se sprema, ali nije poduzela nikakvu diplomatsku akciju.
Papin pravorijek koji je dao za pravo talijanskim benediktincima Katolička crkva u Hrvatskoj dočekala je podijeljena. Otvoreno su mu se suprotstavili istarski svećenici, javno se usprotivio jedan biskup (gospićki) i jedan ugledni teolog (Adalbert Rebić). Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, član papinske komisije koji je supotpisao rješenje, s oltara uzima u obranu papu, odnosno sebe samoga, govori o provali mržnje prema papi, Bogu i tome slično, iako za to i nema baš argumenata. Pri tome nije smatrao potrebnim učiniti niti najobičniji civilizirani potez – objasniti spor i svoju ulogu njemu.
Ostali pripadnici visokog klera u Hrvatskoj šute.
Ali podjela visi u zraku. Materijalni interesi nadvladali su nabožnjačku slatkorječivost. Odjednom je mnogima u Crkvi Osimski sporazum postao alfa i omega, pri tome ih ne smeta što je i on komunistički, Titov. Ne smatraju niti da su benediktinski svećenici iz Dajle protjerani, već su „sami otišli“. Jedan rukavac ovih zbivanja usmjeren je i na slabljenje pozicije kardinala Bozanića u hrvatskom episkopatu. Tu je predvodnik najtiražniji dnevni list u Hrvatskoj, inače u vlasništvu – Katoličke crkve! Iz Austrije. Optužuju Bozanića za izdaju, dodovoravanje papi zbog osobnog probitka, zloupotrebu oltara.
I u široj javnosti povela se zanimljiva rasprava, pri čemu su za ovdašnje prilike uobičajene lijevo-desne pozicije ispremiješane. Desni pozivaju na protivljenje Vatikanu, supotpisuje se i posebna peticija. Kod mnogih je odjednom isparila tisućljetna vjernost Crkvi. Više uvažavanja realnosti iskazali su oni koje se obično svrstava u protivnike prevelikog utjecaja Crkve na javni život.
Sve u svemu, otrežnjujuća rasprava. Površnost koja inače dominira u javnom diskursu kao da je malo ustuknula pred ozbiljnošću problema.
Konačno rješavanje slučaja samostana Dajla može imati dalekosežne posljedice. Hoće li slijediti niz sličnih, hoće li se iz naftalina vaditi knjige iz feudalnog doba? Ili će prevadati zdrav razum, kontinuitet država, međunarodnih ugovora i realnost?
Je li došlo vrijeme i da se preispitaju ugovori s Vatikanom? Mirno, argumentirano i – pravedno. Crkva se voli pozivati na pravednost.
Sama je vatikanska diplomacija, kako je to ovih dana podsjetio talijanist, profesor Damir Grubiša, svojedobno sporazume s Hrvatskom ocijenila „najpovoljnijim sporazumom za Katoličku crkvu u svijetu“.