Ćudljivo ljeto još je u punom zamahu. Nesnosne vrućine smjenjuju iznenadne oluje, Jadran je prepun šarolikih i veselih turista. Neki su i sluđeni – kiša ih tjera na bijeg, sunce opet vraća natrag. Tako nekako i domaći ljudi preživljavaju ljeto – između razbibrige i crnih slutnji.
Uvijek nas je bilo dvije vrste na odmoru – jedni su se naprosto iskopčali, zatvorili televizore, prestali kupovati novine i prepustili se ljetu i svemu što ono donosi. Činilo im se da, makar i nakratko, mogu živjeti i neki drugi život, biti nešto drugo. Drugi bi samo privremeno promijenili adresu i nastavili i na moru brinuti iste brige, gledati iste TV programe, kupovati iste novine, voditi iste razgovore o politici, sportu, zabavi. Svi bi se poslije ljetovanja, koje je u Hrvatskoj tradicionalno trajalo i do mjesec dana, vratili kućama veseliji i zdraviji.
Sada se sve to nekako ispremiješalo. Po službenim podacima i u ovom trenutku na Jadranu je 750.000 domaćih turista. Ali, na moru su daleko kraće. I ponovno, u sve skromnijem smještaju. Hoteli su im luksuz, kao prije 40-tak godina. U omiljenim turističkim destinacijama, svojim dojučerašnjim oazama mira i spokoja, „kontinentalci“ se susreću sa zabrinutim domaćinima koje muče iste brige – što nas sutra čeka.
Uskoro, kada nestane i taj varljivi, turistički prihod nastupa egzistencijalni strah. Malim poduzetnicima na naplatu uredno stižu svi računi - svoje dužnike ne mogu natjerati na plaćanje, banke su neumoljive, stvara se začarani krug, a država nemoćna. Kako djecu školovati, do jučer dobrostojeće obitelji s dvoje zaposlenih ne mogu više školovati djecu u Zagrebu, jer ne primaju plaću mjesecima. Masovno se zatvaraju male firme jer ne mogu podnositi teret davanja, a novog posla nema. U krizi je i najžilavija od svih oblasti – trgovina. Dramatično pada kupovna moć. U Dalmaciji i u Hrvatskom primorju obnavljaju se stare i vade nove „matrikule“, plovidbene dozvole pomoraca, sredovječni ljudi otiskuju se na more, kao prije stotinu godina, zbog gole egzistencije obitelji. U Istri je udomaćen rad u Italiji na dnevnoj i tjednoj bazi, uz onaj privremeni. Tisuće ljudi tako rade.
Uspješni mali poduzetnici, vlasnici hotela, restorana, seoskih imanja, malih remontnih brodogradilišta, vinari, maslinari, koji su doista obogatili turističku ponudu i doprinijeli da Hrvatska zauzme visoko mjesto među najuglednijim poželjnim destinacijama – ako ne posluju u sivoj zoni i ne peru novac mafije – ugroženi su.
U međuvremenu su tisuće hektara zemlje uz more promijenile vlasnika na netransparentni način i dospjele u ruke domaćih i stranih tajkuna. Uz pripadajuće ograde, zaštitare, pse čuvare. Taj je proces nepovratan. Novouvedena ustavna odredba o nezastarijevanju kriminala u privatizaciji samo je smokvin list.
Afera s austrijskom Hypo Alpe Adria Bankom koja se tek rasplamsava hapšenjem nekadašnjeg direktora u Austriji, otkriva djeliće goleme hobotnice koja je krakove imala i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Pa smo doznali i da su zemljišta mijenjala vlasnike na mutan način, da su poslovno-stambene zgrade nicale kao gljive poslije kiše s gabaritima izvan svih urbanističkih normi. Da su se odobravali milijunski krediti odabranima bez pologa i garancija. Da su velebna golf igrališta s luksuznim apartmanskim naseljima uz njih nicala podmićivanjem. Da veličanstvene jahte-krstarice, nabavljene na leasing tvrtki-kćeri te banke, nisu plaćene, ili su nakon zapljene i namještene nove procjene preprodavane opet odabranima. I da, naravno, nitko nije plaćao porez. Ili carine i trošarine na te jahte.
U krizu se još dublje tone
Uz mnoge od ovih radnji vezuje se ime bivšeg premijera Ive Sanadera i njegovog „unutarnjeg kruga“, ali korijen je još u ratnim vremenima i modelu upravljanja državom koji je iz njega izrastao.
Mediji razvlače afere, jedna mijenja drugu sve većom brzinom.
Naklapanja oko toga hoće li ruka pravde zahvatiti i Sanadera služe skretanju pozornosti. S činjenice da je Vlada ista, model isti.
Kriza se priznala, i to je nešto.
Ponuđena rješenja služe održavanju budžeta iznad vode. Svode se na nova zaduživanja, štednju i neke preraspodjele.
Sada je na redu ozbiljniji rebalans proračuna koji će najvjerojatnije zahvatiti i plaće, jer novaca za plaće, penzije, socijalna davanja, kapitalne investicije i materijalne troškove naprosto nema.
U svim tim mjerama nema razvojne vizije i kraj krize se ne nazire, već se u nju i dalje tone.
U tome se slažu svi ozbiljni ekonomisti, bez obzira na ekonomske škole kojima pripadaju.
Da biste nešto kupili, morate nešto i zaraditi. Ovo jednostavno pravilo svakog domaćinstva i svake ekonomije, kao da ne dopire do kreatora ekonomske politike. Nova proizvodnja, nova radna mjesta nisu na vidiku.
Zima ionako sama dolazi
Kada je bivši predsjednik Mesić, u svome drugom mandatu, uporno, iz godine u godinu, najavljivao upravo ovakav razvoj događaja i zalagao se za reindustrijalizaciju, obnovu proizvodnje i izvoznu orijentaciju, ministri u Vladi (od kojih je jedan završio u zatvoru) i sadašnji Vladini savjetnici ismijavali su ga i optuživali za povratak socijalizmu i planskoj privredi. Kada su najrazvijenije države svijeta posegnule za državnim intervencionizmom i obuzdavanjem bankarskih moloha, šutjeli su. I nisu ništa poduzeli.
Premijerkin savjetnik i kreator ekonomske politike iz 1990-tih Borislav Škegro, nedavno je napisao da „nije siguran da Hrvati uistinu žele opći i dugoročni ekonomski napredak“. Ilustrirao je to pitanjima uglednih stranih investitora, s ozbiljnim novcem i garancijama, zbog kojih se, kaže, „crvenio“ – ima li uopće smisla investirati u Hrvatsku, jer je njihovo dosadašnje iskustvo katastrofalno. Šikanirali su ih svi redom – pravi reketari, lokalne vlasti, državne institucije, spori sudovi, šutnja administracije.
I za sve to Škegro, čovjek ne bez makroekonomskih znanja, optužio je – narod! Hrvate koji ne mogu prihvatiti da bi se netko mogao obogatiti, pa je „teror mediokriteta naša jedina izvjesna budućnost“.
Pa nije „narod“ stvorio reketare, podmitljivu lokalnu i državnu vlast, spore sudove i lošu administraciju, već sustav kojeg je (i) Škegro stvorio.
Ne rade ljudi malo ili su bez posla zato što neće raditi, već zato što im država nema osmišljenu ekonomsku politku i sposobnu vlast.
Škegrina logika pokazuje domete sadašnje vlasti. Ona ne mijenja ambijent koji je sama stvorila i koji guši zdravu ekonomiju, već svadljivo upire prstom na građane kojima kao nije stalo do općeg dobra, pa i boljitka vlastite djece.
U međuvremenu se premijerka i lider opozicije s raznih morskih adresa isprazno prepucavaju s „dobro jutro“ i „laku noć“.
U takvoj situaciji najbolje je uhvatiti još malo sunačnih dana što ih je preostalo.
Jer zima ionako sama dolazi.
I kralj Ubu je poželio „neki drugi narod“. Njemu smo se barem smijali.
Sada se sve to nekako ispremiješalo. Po službenim podacima i u ovom trenutku na Jadranu je 750.000 domaćih turista. Ali, na moru su daleko kraće. I ponovno, u sve skromnijem smještaju. Hoteli su im luksuz, kao prije 40-tak godina. U omiljenim turističkim destinacijama, svojim dojučerašnjim oazama mira i spokoja, „kontinentalci“ se susreću sa zabrinutim domaćinima koje muče iste brige – što nas sutra čeka.
Uskoro, kada nestane i taj varljivi, turistički prihod nastupa egzistencijalni strah. Malim poduzetnicima na naplatu uredno stižu svi računi - svoje dužnike ne mogu natjerati na plaćanje, banke su neumoljive, stvara se začarani krug, a država nemoćna. Kako djecu školovati, do jučer dobrostojeće obitelji s dvoje zaposlenih ne mogu više školovati djecu u Zagrebu, jer ne primaju plaću mjesecima. Masovno se zatvaraju male firme jer ne mogu podnositi teret davanja, a novog posla nema. U krizi je i najžilavija od svih oblasti – trgovina. Dramatično pada kupovna moć. U Dalmaciji i u Hrvatskom primorju obnavljaju se stare i vade nove „matrikule“, plovidbene dozvole pomoraca, sredovječni ljudi otiskuju se na more, kao prije stotinu godina, zbog gole egzistencije obitelji. U Istri je udomaćen rad u Italiji na dnevnoj i tjednoj bazi, uz onaj privremeni. Tisuće ljudi tako rade.
Tisuće hektara zemlje uz more promijenile su vlasnika na netransparentni način i dospjele u ruke domaćih i stranih tajkuna. Uz pripadajuće ograde, zaštitare, pse čuvare. Taj je proces nepovratan.
Uspješni mali poduzetnici, vlasnici hotela, restorana, seoskih imanja, malih remontnih brodogradilišta, vinari, maslinari, koji su doista obogatili turističku ponudu i doprinijeli da Hrvatska zauzme visoko mjesto među najuglednijim poželjnim destinacijama – ako ne posluju u sivoj zoni i ne peru novac mafije – ugroženi su.
U međuvremenu su tisuće hektara zemlje uz more promijenile vlasnika na netransparentni način i dospjele u ruke domaćih i stranih tajkuna. Uz pripadajuće ograde, zaštitare, pse čuvare. Taj je proces nepovratan. Novouvedena ustavna odredba o nezastarijevanju kriminala u privatizaciji samo je smokvin list.
Afera s austrijskom Hypo Alpe Adria Bankom koja se tek rasplamsava hapšenjem nekadašnjeg direktora u Austriji, otkriva djeliće goleme hobotnice koja je krakove imala i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Pa smo doznali i da su zemljišta mijenjala vlasnike na mutan način, da su poslovno-stambene zgrade nicale kao gljive poslije kiše s gabaritima izvan svih urbanističkih normi. Da su se odobravali milijunski krediti odabranima bez pologa i garancija. Da su velebna golf igrališta s luksuznim apartmanskim naseljima uz njih nicala podmićivanjem. Da veličanstvene jahte-krstarice, nabavljene na leasing tvrtki-kćeri te banke, nisu plaćene, ili su nakon zapljene i namještene nove procjene preprodavane opet odabranima. I da, naravno, nitko nije plaćao porez. Ili carine i trošarine na te jahte.
U krizu se još dublje tone
Uz mnoge od ovih radnji vezuje se ime bivšeg premijera Ive Sanadera i njegovog „unutarnjeg kruga“, ali korijen je još u ratnim vremenima i modelu upravljanja državom koji je iz njega izrastao.
Mediji razvlače afere, jedna mijenja drugu sve većom brzinom.
Naklapanja oko toga hoće li ruka pravde zahvatiti i Sanadera služe skretanju pozornosti. S činjenice da je Vlada ista, model isti.
Kriza se priznala, i to je nešto.
Ponuđena rješenja služe održavanju budžeta iznad vode. Svode se na nova zaduživanja, štednju i neke preraspodjele.
Sada je na redu ozbiljniji rebalans proračuna koji će najvjerojatnije zahvatiti i plaće, jer novaca za plaće, penzije, socijalna davanja, kapitalne investicije i materijalne troškove naprosto nema.
Sada je na redu ozbiljniji rebalans proračuna koji će najvjerojatnije zahvatiti i plaće, jer novaca za plaće, penzije, socijalna davanja, kapitalne investicije i materijalne troškove naprosto nema.
U svim tim mjerama nema razvojne vizije i kraj krize se ne nazire, već se u nju i dalje tone.
U tome se slažu svi ozbiljni ekonomisti, bez obzira na ekonomske škole kojima pripadaju.
Da biste nešto kupili, morate nešto i zaraditi. Ovo jednostavno pravilo svakog domaćinstva i svake ekonomije, kao da ne dopire do kreatora ekonomske politike. Nova proizvodnja, nova radna mjesta nisu na vidiku.
Zima ionako sama dolazi
Kada je bivši predsjednik Mesić, u svome drugom mandatu, uporno, iz godine u godinu, najavljivao upravo ovakav razvoj događaja i zalagao se za reindustrijalizaciju, obnovu proizvodnje i izvoznu orijentaciju, ministri u Vladi (od kojih je jedan završio u zatvoru) i sadašnji Vladini savjetnici ismijavali su ga i optuživali za povratak socijalizmu i planskoj privredi. Kada su najrazvijenije države svijeta posegnule za državnim intervencionizmom i obuzdavanjem bankarskih moloha, šutjeli su. I nisu ništa poduzeli.
Premijerkin savjetnik i kreator ekonomske politike iz 1990-tih Borislav Škegro, nedavno je napisao da „nije siguran da Hrvati uistinu žele opći i dugoročni ekonomski napredak“. Ilustrirao je to pitanjima uglednih stranih investitora, s ozbiljnim novcem i garancijama, zbog kojih se, kaže, „crvenio“ – ima li uopće smisla investirati u Hrvatsku, jer je njihovo dosadašnje iskustvo katastrofalno. Šikanirali su ih svi redom – pravi reketari, lokalne vlasti, državne institucije, spori sudovi, šutnja administracije.
I za sve to Škegro, čovjek ne bez makroekonomskih znanja, optužio je – narod! Hrvate koji ne mogu prihvatiti da bi se netko mogao obogatiti, pa je „teror mediokriteta naša jedina izvjesna budućnost“.
Ne rade ljudi malo ili su bez posla zato što neće raditi, već zato što im država nema osmišljenu ekonomsku politku i sposobnu vlast.
Ne rade ljudi malo ili su bez posla zato što neće raditi, već zato što im država nema osmišljenu ekonomsku politku i sposobnu vlast.
Škegrina logika pokazuje domete sadašnje vlasti. Ona ne mijenja ambijent koji je sama stvorila i koji guši zdravu ekonomiju, već svadljivo upire prstom na građane kojima kao nije stalo do općeg dobra, pa i boljitka vlastite djece.
U međuvremenu se premijerka i lider opozicije s raznih morskih adresa isprazno prepucavaju s „dobro jutro“ i „laku noć“.
U takvoj situaciji najbolje je uhvatiti još malo sunačnih dana što ih je preostalo.
Jer zima ionako sama dolazi.
I kralj Ubu je poželio „neki drugi narod“. Njemu smo se barem smijali.