U Hrvatskoj se 22. siječnja održava referendum o pristupu Europskoj uniji. Posljednje ankete pokazuju da ulazak u Uniju podržava većina građana. Za pristupanje su se izjasnile praktički sve parlamentarne političke stranke, kao i najutjecajniji društveni i ekonomski krugovi, od poduzetnika, sindikata, akademske zajednice i medija, do crkve i najvećih veteranskih i umirovljeničkih udruga. Protivnici ulaska su marginalne izvanparlamentarne desničarske stranke i udruge, te dio ljevičarskih udruga i aktivista. Euroskeptici zamjeraju slabu pripremljenost institucija i neobaviještenost građana.
Površno promatrajući, Hrvatska spokojno očekuje nedjeljni referendum. Ishod se čini neupitnim, kao i većinsko opredjeljenje građana.
Na središnjem skupu protivnika ulaska u Uniju u organizaciji čak 14 stranaka i udruga okupilo se tek 400 građana.
Ali, nije ih mnogo više bilo niti na onom u organizaciji vlasti, na kojemu su zajedno sudjelovali šefovi države, Sabora, Vlade, kao i šefica opozicije.
Građani su upadljivo rezervirani. Zabrinuti su kako svojom trenutačnom situacijom, tako i zbivanjima u samoj Europskoj uniji.
Kriza koja je zakucala na svaka vrata ispraznila je onaj davnašnji entuzijazam prema Europi.
Kako se dalekima čini onaj 1. svibnja 2004. kada je u velikoj, posljednjoj takvoj evropskoj svečanosti, odjednom u Uniju primljeno 10 zemalja. Sjedila sam za
Stvari su se promijenile, Evropa se promijenila, svijet se promijenio. Već je naknadni bugarski i rumunjski ulazak bio poslovni potez, bez euforije. U Evropi je splasnulo oduševljenje proširenjem.
Globalizam koji se predstavljao kao globalizacija općih vrijednosti vladavine prava i demokratskih standarda, pokazao se efikasnim samo kada je trebalo zaštiti financijski i korporacijski sektor. Demokratske institucije su uzmicale. Lisabonski ugovor kao nadomjestak neizglasanog europskog ustava, s nizom „kreativnih“ tumačenja prijeti da se pretvori u instrument birokracije. Mastriški kriteriji prilagođavaju se prema potrebama. Vlade se imenuju izvan izbornog procesa. Opasnost koja se nadvila nad eurom učinila je da su budućnost evropskog projekta u svoje ruke bez suvišnih krzmanja preuzele najjače članice, prije svega Njemačka.
U takvim okolnostima Hrvatska je mukotrpno vodila svoje pregovore. Korak naprijed, korak natrag.
Na tom putu sazrijevalo je i društvo. Nema nikakve dvojbe da bi bez pregovaračkog procesa s Unijom sve bilo sporije, teže i sa više konflikata.
U toku pregovora obuzdan je primitivni nacionalizam, barem onaj institucionalni, prihvaćeni opći standardi sudovanja za ratne zločine u domaćem zakonodavstvu i praksi, polako se eliminirala sistemska diskriminacija manjina, nacionalnih, vjerskih i svih ostalih. Prilagodba tržišnom gospodarstvu i pripadajuće zakonodavstvo je unaprijeđeno.
Pod pritiskom Evrope promijenio se čak i HDZ i bio prisiljen povesti borbu protiv korupcije na najvišoj razini.
Regionalna suradnja odvija se u okviru evropske politike. Hrvatska nije prijetnja niti
Jedan od najvećih dobitaka je na polju sigurnosti i političke stabilnosti, što je za novu zemlju itekako važno.
Moglo bi se naći mnogo prigovora kako su se pregovori vodili i jesu li domaće institucije i privreda profitirale od toga procesa. Najviše je opravdanih zamjerki na zatvorenost i nedovoljnu transparentnost procesa. Politička ih je klasa vodila kao svoj, a ne posao svih građana.
U toku pregovora EU je zatražila od Hrvatske samo dva odstupanja – mogućnost da zemlje članice od 2 do 7 godina odgode slobodno zapošljavanje hrvatskih radnika u zemljama EU, uz pravo Hrvatske da uvede recipročne mjere, te da za 2 godine odgodi pravo hrvatskih prijevoznika da obavljaju prijevoze između dvaju odredišta u zemljama Unije. Hrvatska je ispregovarala 80 različitih odgoda primjene evropskih standarda, od poljoprivrede, ekologije, transporta, prodaje lijekova, domaćeg bankarstva itd, od čega tek treba vidjeti što koristi građanima, a što pojedinim monopolistima.
U proteklom razdoblju privreda, politički i pravni sustav postepeno su se integrirali u Evropu. Hrvatske su banke evropske, kao i neke najveće kompanije. Je li tako trebalo biti, drugo je pitanje. Ali sada ostati bez političke integracije i potpuno se prepustiti, bez mogućnosti sudjelovanja u odlukama od vitalnog interesa, nije osobito inteligentno.
Građani to, čini se, razumiju. I iako ne iskazuju osobiti entuzijazam, spremni su donijeti racionalnu odluku.
Završetak pregovora zbio se u vrijeme izbora i promjene vlasti. Rasprava o referendumu bila je stoga očekivano formalna, više propagandna kampanja nego dijalog.
Jasno je da se novoj vlasti žuri završiti taj proces, jer je tek čekaju pravi izazovi u suočavanju s ekonomkom krizom. Računaju da su se građani u proteklih 20 godina imali prilike opredijeliti.
I zato im je sada samo preostalo skočiti u vodu i nadati se da tamo nije suviše hladno. Jer, plivati su već naučili. Barem većina.
Površno promatrajući, Hrvatska spokojno očekuje nedjeljni referendum. Ishod se čini neupitnim, kao i većinsko opredjeljenje građana.
Na središnjem skupu protivnika ulaska u Uniju u organizaciji čak 14 stranaka i udruga okupilo se tek 400 građana.
Kriza koja je zakucala na svaka vrata ispraznila je onaj davnašnji entuzijazam prema Europi.
Ali, nije ih mnogo više bilo niti na onom u organizaciji vlasti, na kojemu su zajedno sudjelovali šefovi države, Sabora, Vlade, kao i šefica opozicije.
Građani su upadljivo rezervirani. Zabrinuti su kako svojom trenutačnom situacijom, tako i zbivanjima u samoj Europskoj uniji.
Kriza koja je zakucala na svaka vrata ispraznila je onaj davnašnji entuzijazam prema Europi.
Kako se dalekima čini onaj 1. svibnja 2004. kada je u velikoj, posljednjoj takvoj evropskoj svečanosti, odjednom u Uniju primljeno 10 zemalja. Sjedila sam za
Prosvjed euroskeptika, Zagreb, 14. siječanj 2012.
televizorom i promatrala, pomalo sa sjetom, kako se skidaju granične rampe koje su usred grada dijelile talijansku Goriziju i slovensku Novu Goricu, kako se istodobno iz zgrade Berlinske filharmonije i s varšavskog glavnog trga čuje Beethovenova „Oda radosti“. Poljska i Njemačka su se simbolično pomirile, tada se Europa ujedinila. To je ono za što sam glasala davnih 90-tih. A Hrvatska je, kao i preostale zemlje bivše Jugoslavije, tada ostali izvan, na čekanju. I zbog autistične politike domaćih vlasti i zbog evropskih političkih kalkulacija.Stvari su se promijenile, Evropa se promijenila, svijet se promijenio. Već je naknadni bugarski i rumunjski ulazak bio poslovni potez, bez euforije. U Evropi je splasnulo oduševljenje proširenjem.
Globalizam koji se predstavljao kao globalizacija općih vrijednosti vladavine prava i demokratskih standarda, pokazao se efikasnim samo kada je trebalo zaštiti financijski i korporacijski sektor. Demokratske institucije su uzmicale. Lisabonski ugovor kao nadomjestak neizglasanog europskog ustava, s nizom „kreativnih“ tumačenja prijeti da se pretvori u instrument birokracije. Mastriški kriteriji prilagođavaju se prema potrebama. Vlade se imenuju izvan izbornog procesa. Opasnost koja se nadvila nad eurom učinila je da su budućnost evropskog projekta u svoje ruke bez suvišnih krzmanja preuzele najjače članice, prije svega Njemačka.
Nema nikakve dvojbe da bi bez pregovaračkog procesa s Unijom sve bilo sporije, teže i sa više konflikata.
U takvim okolnostima Hrvatska je mukotrpno vodila svoje pregovore. Korak naprijed, korak natrag.
Na tom putu sazrijevalo je i društvo. Nema nikakve dvojbe da bi bez pregovaračkog procesa s Unijom sve bilo sporije, teže i sa više konflikata.
U toku pregovora obuzdan je primitivni nacionalizam, barem onaj institucionalni, prihvaćeni opći standardi sudovanja za ratne zločine u domaćem zakonodavstvu i praksi, polako se eliminirala sistemska diskriminacija manjina, nacionalnih, vjerskih i svih ostalih. Prilagodba tržišnom gospodarstvu i pripadajuće zakonodavstvo je unaprijeđeno.
Pod pritiskom Evrope promijenio se čak i HDZ i bio prisiljen povesti borbu protiv korupcije na najvišoj razini.
Regionalna suradnja odvija se u okviru evropske politike. Hrvatska nije prijetnja niti
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović sa liderima susjednih zemalja na sesiji Igmanske inicijative, beograd, listopad 2011.
jednom susjedu. Ulaskom u Uniju otvara joj se mogućnost za produktivniju i ekonomski isplativu suradnju. Otvaraju se perspektive i susjedima.Jedan od najvećih dobitaka je na polju sigurnosti i političke stabilnosti, što je za novu zemlju itekako važno.
Moglo bi se naći mnogo prigovora kako su se pregovori vodili i jesu li domaće institucije i privreda profitirale od toga procesa. Najviše je opravdanih zamjerki na zatvorenost i nedovoljnu transparentnost procesa. Politička ih je klasa vodila kao svoj, a ne posao svih građana.
U toku pregovora EU je zatražila od Hrvatske samo dva odstupanja – mogućnost da zemlje članice od 2 do 7 godina odgode slobodno zapošljavanje hrvatskih radnika u zemljama EU, uz pravo Hrvatske da uvede recipročne mjere, te da za 2 godine odgodi pravo hrvatskih prijevoznika da obavljaju prijevoze između dvaju odredišta u zemljama Unije. Hrvatska je ispregovarala 80 različitih odgoda primjene evropskih standarda, od poljoprivrede, ekologije, transporta, prodaje lijekova, domaćeg bankarstva itd, od čega tek treba vidjeti što koristi građanima, a što pojedinim monopolistima.
U proteklom razdoblju privreda, politički i pravni sustav postepeno su se integrirali u Evropu. Hrvatske su banke evropske, kao i neke najveće kompanije. Je li tako trebalo biti, drugo je pitanje. Ali sada ostati bez političke integracije i potpuno se prepustiti, bez mogućnosti sudjelovanja u odlukama od vitalnog interesa, nije osobito inteligentno.
Građani to, čini se, razumiju. I iako ne iskazuju osobiti entuzijazam, spremni su donijeti racionalnu odluku.
Završetak pregovora zbio se u vrijeme izbora i promjene vlasti. Rasprava o referendumu bila je stoga očekivano formalna, više propagandna kampanja nego dijalog.
Jasno je da se novoj vlasti žuri završiti taj proces, jer je tek čekaju pravi izazovi u suočavanju s ekonomkom krizom. Računaju da su se građani u proteklih 20 godina imali prilike opredijeliti.
I zato im je sada samo preostalo skočiti u vodu i nadati se da tamo nije suviše hladno. Jer, plivati su već naučili. Barem većina.