Posudila sam ovaj naslov iz filma Dejana Šorka iz 2005. godine. Dvojica luzera, Hrvat i Srbin, trebaju poslužiti kao lažni svjedoci u obrani „našeg“ generala u Haagu. General ima neoborivi alibi – u vrijeme zločina bio je u – krađi! Dokaz je malo nezgodan, pa će za dobru lovu ova dvojica svjedoka, bivših ratnika zaraćenih strana, odsjediti umjesto njega u zatvoru. „Uostalom, što biste vas dvojica radili tih 8 godina“, kaže im obavješatajac koji ih priprema za svjedočenje. Ali, stvar se naravno zakomplicira...
Taj mi je film prva asocijacija kad promatram zbivanja s najvažnijih suđenja koja se trenutačno odvijaju u Hrvatskoj. Riječ je o suđenjima Tomislavu Merčepu za zločine nad srpskim civilima u Pakračkoj poljani, te Ivi Sanaderu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici za organiziranu korupciju. Ne, nisu Merčep, Sanader i HDZ zamjenski optuženici kao što su trebala biti ona dvojica sirotana. Oni su pravi ljudi (i prava stranka) na pravom mjestu. Ali, svjedoci koji se izmjenjuju na tim suđenjima su neodoljivi. Materijal za još bolji film, ili roman, ili burlesku.
Kada ne bi bila riječ o našim životima. I onima izgubljenima prije toga.
Tako smo imali prilike vidjeti bivšeg premijera Gregurića, ministre unutarnjih poslova Vekića i Jarnjaka, te HDZ-evu vječnu sivu eminenciju pravosuđa Vladimira Šeksa kako se ničega ne sjećaju i ništa ne znaju o zločinima nad Srbima iz 1991. godine. Istodobno na suđenju se pojavljuju i nekadašnji srednje rangirani šefovi policije i obavještajnih službi koji su posvjedočili da se o zločinima sve znalo i da su upravo navedeni čelnici o tome pismeno i usmeno bili obavještavani. Uključivši i predsjednika Tuđmana, naravno.
Pokazuje se da je dio političke elite stasao na lažima, prikrivanju zločina, ili na njihovom poticanju. I da su svi odreda danas veoma bogati ljudi.
Pravosuđe ima svoju logiku. I ono je patilo od amnezije dugi niz godina, danas nastoji privesti pravdi one kojima se procesuira. Svjedoci nisu u njihovoj nadležnosti. Ali jesu u nadležnosti društva. Jest, ponešto je tim HDZ-eovim veteranima okrnjen javni ugled, ali je li to dovoljno za zdravlje nacije? Takve se u pristojnom društvu ne pripušta niti za isti stol.
Ili je odmahivanje rukom – ta, bila su ratna vremena, tada se rade i prljave stvari, morao ih je netko obaviti, sada smo u drugim vremenima, imamo druge brige – ekonomija stagnira, cijene rastu nebo, nezaposlenih je sve više – sveopći nacionalni alibi?
Suđenje Ivi Sanaderu i HDZ-u zbog korupcije i izvlačenja novca iz javnog sektora još je izazovnije za suočavanje s temeljima društva koje je na tome nastalo. Defiliraju sudnicom svjedoci s različitim nevjerojatnim pričama. Ovisno o tome jesu li pokajnici, potencijalni optuženici, još uvijek pripadnici društvene, privredne i političke elite, ili samo obični suputnici moćnika, već su do sada iznijeli dovoljno podataka za ozbiljno propitivanje cijele arhitekture vlasti i organizacije države.
Ne ulazimo u procesno-pravni dio priče. Optuženici se brane kako smatraju da je za njih najbolje. Pa tako Ivo Sanader priča kako je sve namještaljka njegovih političkih protivnika, ili osoba umočenih u kriminal koji tereteći njega brane sebe, a čelnici HDZ-a kako, pogađate, ništa nisu znali o porijeklu goleme količine novca u kojemu su plivali.
Ali slika koja se polako sastavlja nedvojbeno svjedoči o zloćudnoj kriminalnoj hobotnici koja je premrežila Hrvatsku. Nebrojene firme, javna poduzeća i pojedinci bili su umreženi u stranačko-državni reket i to je postalo redovito stanje a ne iznimka. Kupovali su se izbori, mediji, firme, poslovi, radna mjesta i položaji. INA, nekadašnja perjanica hrvatske privrede, predana je na upravljanje mađarskom MOL-u bez ostvarenog većinskog vlasničkog udjela. Strateški, o INI se danas odlučuje u Budimpešti. O tome u sudnici govore hrvatski članovi menadžmenta tvrtke. Koje prije nismo čuli da se žale.
Baš kao oni ridikulozni, ali životno uvjerljivi likovi iz filma „Dva svjedoka s klupe“, sada razni poduzetnici, menadžeri, estradne zvijezde govore o pogodovanju, mitu i poreznim smicalicama kao o normalnoj stvari, računajući da će im sve biti oprošteno.
Javnost na ta suđenja gleda manje-više ravnodušno, eventualno s gnušanjem. Istražni spisi su ionako već mjesecima bili plasirani medijima, pa efekt od eksplicitnog iznošenja dokaza izostaje.
Izravni sudionici bit će najvjerojatnije sankcionirani i odbačeni. Sam Ivo Sanader će se teško izvući. Dokazi se gomilaju. Suđenje nedvojbeno ima i političku dimenziju, jer je riječ o nekada najmoćnijoj osobi u državi i o uključenosti i (zlo)upotrebi cijelog niza institucija i firmi. Ali suđenje nije političko. Zato začuđuju glasovi koji pokušavaju relativizirati njegovu krivnju, naglašavajući Sanaderove političke zasluge za stabilizaciju i normalizaciju prilika u Hrvatskoj i u regiji.
Sanader nije iznimka među tranzicijskim političarima, nije niti među nekima iz „starih“ demokarcija. Korupcije ovolikih razmjera ne bi niti bilo da mnogi od nje nisu profitirali.
Ali to ne smije biti olakotna okolnost, ukoliko društvo drži do sebe. Jer, sadašnje gnušanje i prezir prema Sanaderu, pa i HDZ-u u cijelosti, u uvjetima krize kojoj se ne nazire kraj, prijete da se prelije u sveopći negativni resentiman prema cijelom političkom spektru i, što je mnogo važnije, prema demokraciji.
Ako su svi političari isti, ako je normalno da se krade i vara, čemu uopće cijela ta komplicirana demokratska procedura?
Nije li jednostavnije živjeti u svijetu dragih vođa?
Oni filmski svjedoci s početka ove priče su bili prevareni, ovi stvarni svjedoci koji sada defiliraju zagrebačkim Županijskim sudom znaju što su radili.
Taj mi je film prva asocijacija kad promatram zbivanja s najvažnijih suđenja koja se trenutačno odvijaju u Hrvatskoj. Riječ je o suđenjima Tomislavu Merčepu za zločine nad srpskim civilima u Pakračkoj poljani, te Ivi Sanaderu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici za organiziranu korupciju. Ne, nisu Merčep, Sanader i HDZ zamjenski optuženici kao što su trebala biti ona dvojica sirotana. Oni su pravi ljudi (i prava stranka) na pravom mjestu. Ali, svjedoci koji se izmjenjuju na tim suđenjima su neodoljivi. Materijal za još bolji film, ili roman, ili burlesku.
Kada ne bi bila riječ o našim životima. I onima izgubljenima prije toga.
Tako smo imali prilike vidjeti bivšeg premijera Gregurića, ministre unutarnjih poslova Vekića i Jarnjaka, te HDZ-evu vječnu sivu eminenciju pravosuđa Vladimira Šeksa kako se ničega ne sjećaju i ništa ne znaju o zločinima nad Srbima iz 1991. godine. Istodobno na suđenju se pojavljuju i nekadašnji srednje rangirani šefovi policije i obavještajnih službi koji su posvjedočili da se o zločinima sve znalo i da su upravo navedeni čelnici o tome pismeno i usmeno bili obavještavani. Uključivši i predsjednika Tuđmana, naravno.
Branimir Glavaš tokom hapšenja u BiH, 2009.
Slično se događalo i na prethodnim suđenjima za ratne zločine. Branimiru Glavašu, na primjer. Šeks se također ničeg nije sjećao, a osoba koja je priznala da je pokušala podmititi suce u tom procesu i pravomoćno je osuđena, danas je saborski zastupnik.Pokazuje se da je dio političke elite stasao na lažima, prikrivanju zločina, ili na njihovom poticanju. I da su svi odreda danas veoma bogati ljudi.
Pravosuđe ima svoju logiku. I ono je patilo od amnezije dugi niz godina, danas nastoji privesti pravdi one kojima se procesuira. Svjedoci nisu u njihovoj nadležnosti. Ali jesu u nadležnosti društva. Jest, ponešto je tim HDZ-eovim veteranima okrnjen javni ugled, ali je li to dovoljno za zdravlje nacije? Takve se u pristojnom društvu ne pripušta niti za isti stol.
Ili je odmahivanje rukom – ta, bila su ratna vremena, tada se rade i prljave stvari, morao ih je netko obaviti, sada smo u drugim vremenima, imamo druge brige – ekonomija stagnira, cijene rastu nebo, nezaposlenih je sve više – sveopći nacionalni alibi?
Suđenje Ivi Sanaderu i HDZ-u zbog korupcije i izvlačenja novca iz javnog sektora još je izazovnije za suočavanje s temeljima društva koje je na tome nastalo. Defiliraju sudnicom svjedoci s različitim nevjerojatnim pričama. Ovisno o tome jesu li pokajnici, potencijalni optuženici, još uvijek pripadnici društvene, privredne i političke elite, ili samo obični suputnici moćnika, već su do sada iznijeli dovoljno podataka za ozbiljno propitivanje cijele arhitekture vlasti i organizacije države.
Ali slika koja se polako sastavlja nedvojbeno svjedoči o zloćudnoj kriminalnoj hobotnici koja je premrežila Hrvatsku.
Ali slika koja se polako sastavlja nedvojbeno svjedoči o zloćudnoj kriminalnoj hobotnici koja je premrežila Hrvatsku. Nebrojene firme, javna poduzeća i pojedinci bili su umreženi u stranačko-državni reket i to je postalo redovito stanje a ne iznimka. Kupovali su se izbori, mediji, firme, poslovi, radna mjesta i položaji. INA, nekadašnja perjanica hrvatske privrede, predana je na upravljanje mađarskom MOL-u bez ostvarenog većinskog vlasničkog udjela. Strateški, o INI se danas odlučuje u Budimpešti. O tome u sudnici govore hrvatski članovi menadžmenta tvrtke. Koje prije nismo čuli da se žale.
Baš kao oni ridikulozni, ali životno uvjerljivi likovi iz filma „Dva svjedoka s klupe“, sada razni poduzetnici, menadžeri, estradne zvijezde govore o pogodovanju, mitu i poreznim smicalicama kao o normalnoj stvari, računajući da će im sve biti oprošteno.
Javnost na ta suđenja gleda manje-više ravnodušno, eventualno s gnušanjem. Istražni spisi su ionako već mjesecima bili plasirani medijima, pa efekt od eksplicitnog iznošenja dokaza izostaje.
Izravni sudionici bit će najvjerojatnije sankcionirani i odbačeni. Sam Ivo Sanader će se teško izvući. Dokazi se gomilaju. Suđenje nedvojbeno ima i političku dimenziju, jer je riječ o nekada najmoćnijoj osobi u državi i o uključenosti i (zlo)upotrebi cijelog niza institucija i firmi. Ali suđenje nije političko. Zato začuđuju glasovi koji pokušavaju relativizirati njegovu krivnju, naglašavajući Sanaderove političke zasluge za stabilizaciju i normalizaciju prilika u Hrvatskoj i u regiji.
Sanader nije iznimka među tranzicijskim političarima, nije niti među nekima iz „starih“ demokarcija. Korupcije ovolikih razmjera ne bi niti bilo da mnogi od nje nisu profitirali.
Ali to ne smije biti olakotna okolnost, ukoliko društvo drži do sebe. Jer, sadašnje gnušanje i prezir prema Sanaderu, pa i HDZ-u u cijelosti, u uvjetima krize kojoj se ne nazire kraj, prijete da se prelije u sveopći negativni resentiman prema cijelom političkom spektru i, što je mnogo važnije, prema demokraciji.
Ako su svi političari isti, ako je normalno da se krade i vara, čemu uopće cijela ta komplicirana demokratska procedura?
Nije li jednostavnije živjeti u svijetu dragih vođa?
Oni filmski svjedoci s početka ove priče su bili prevareni, ovi stvarni svjedoci koji sada defiliraju zagrebačkim Županijskim sudom znaju što su radili.