Navršava se trideseta godišnjica od smrti Miroslava Krleže. Najveći hrvatski književnik, „najhrvatskiji hrvatski književnik“, komunist, Jugoslaven i titoist, Evropejac i kozmopolit, rušitelj tradicije i tradicionalist, pobunjenik i konformist, zabranjivan i zatvaran, obožavan i osporavan – Krleža i danas ostaje izazov.
Miroslav Krleža umro je 29. prosinca 1981. godine. Sahranjen je 4. siječnja iduće godine, uz državne počasti. Na njegovom lijesu bila je crvena zastava. Ispraćen je uz Lenjinov posmrtni marš. Držim pred sobom požutjele stranice Vjesnika od 5.I. 1982. Nepregledna masa ljudi na Mirogoju i na Zrinjevcu, ispred zgrade tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, gdje se odavala počast.
I tada, i danas, ta činjenica izazivala je podrugljive komentare.
Na isti dan na koji je Krleža umro, ali 1920. godine, donesena je Obznana, monarhistički akt kojim je zabranjena komunistička propaganda. Proglašena je sutradan, 30. prosinca, a iste večeri, kao svojim prvim „rezultatom“ urodila je policijskom zabranom premijere njegove Galicije, snažne antiratne drame. Komunisti su mjesec dana ranije, na izborima za Ustavotvornu skupštinu, legalno postali treća najjača stranka u Kraljevini SHS. Uskoro su stavljeni izvan zakona.
A između toga 60-tak knjiga, deseci tisuća stranica bez kojih je hrvatska književnost nezamisliva.
I ogroman utjecaj na kulturni, književni pa i politički život, na društvenu svijest epohe. Biti krležijanac značilo je mnogo toga. I imati prevratničku kritičku svijest i biti pomodar.
Snažno obilježen krvavom klaonicom Prvog svjetskog rata, Galicijom koju je i sam iskusio, stradanjem i neimaštinom puka, motiviran snažnim porivom „da se otmemo, da se dignemo, da učinimo nešto“, žestoko je i s nedosegnutom akribijom obračunao sa svijetom starih ideja svih boja. S hrvatskim književnim i drugim lažima, s nacionalnim mitovima i prevarama, s farizejštinom vladara i moćnika, s licemjerjem i glupošću klerikalaca, malograđana, dogmata i lažnih proroka.
Uvijek s opsesijom „kako da se sredi nered u glavama i svijesti“, stalno u procijepu svojih intelektualnih sumnji i raspetosti, sam je za svijest i savjest svoje epohe neizmjerno mnogo učinio.
Zagreb, Agram njegova djetinjstva, njemu je polazište i svemir. Bio je užasnut sladunjavošću i kičerskim papagajskim govorom gornjogradskih salona. Gledao ga je uronjenog u provincijski san „krčme na mađarskoj cesti za more“, kao „crnu, blatnu, nesretnu, zaboravljenu provinciju“, posmatrao „trnjanske petrolejke, blato do gležanja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte, kudrave pse bez marke – sve sivo, sve bolesno, sve beznadno... gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje djeca krepavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu“.
Njima nasuprot bio je svijet novih bogataša, ratnih profitera, skorojevića, parvenuja, tajnih banskih savjetnika i advokata, ispovjednika i bludnika, lopova i ubojica – svijet Glembajevih.
Krleža je odabrao stranu i to mu svijet Glembajevih ni do danas nije oprostio.
Lenjinski izazov kojemu se Krleža ranih 1920-tih odazvao bio je, kako je sam jednostavno napisao u „Amsterdamskim varijacijama“ zalaganje za svijet u kojemu bi „čovjek čovjeku bio čovjek a ne poslodavac“. Ili, kako je o Krležinu shvaćanju pisao Vlado Gotovac 1968. godine: „Sve što je učinjeno za veličinu čovjekova svijeta treba čovjeku i pripasti“. Za Krležu revolucija je i antidogmatski čin, čovjek se ne može reducirati na parole dana, stari svijet treba srušiti, ali i ne upasti u barbarizam.
Zagovornik revolucije, bio je svjestan njezinih zamki. Sumnjao je, preispitivao. „Sibirski grobovi“ trajno su ga obilježili. Kada je na ovim prostorima revolucija stvarno i zakucala na vrata, u osvit Drugog svjetskog rata, Krleža se povukao.
Njegovi junaci bili su pobunjenici, ali redom i gubitnici.
Sudarao se i s „marksističkim kardinalima, biskupima i filistrima“. Nije uvijek bio u pravu, sudio je žestoko i silovito. O svim njegovim sporovima napisane su čitave biblioteke.
Prodefilirali su Krležinim djelom njegov Zagreb, Hrvatska, Jugoslavija, Balkan, Evropa i Kozmos svih epoha, ratovi i sukobi, klase i narodi, politika i kultura. Uhvatio se u koštac sa svim pitanjima povijesti, neprekidno vezan uz pučku nonkomformističku tradiciju hrvatske literature, za autohtono, buntovno stvaralaštvo svih jugoslavenskih naroda koji su na balkanskoj vjetrometini čuvali svoje narodno biće „zapadu i istoku usprkos“. Vođen idejom „treće komponente“ i prevrednovanjem baštine sa stajališta narodnog napretka, inicirao je kapitalnu Enciklopediju Jugoslavije.
Zamjerali su mu poslijeratni nekritički odnos prema vlasti, zvali ga „režimskim čovjekom“.
Izvrstan poznavatelj Krležina opusa komparatist Stanko Lasić izložio ga je nesmiljenoj kritici, nazivajući ga „bipolarnom ličnošću“, jer se ne može biti i disident i suputnik vlasti.
A u tome je zapravo i suština Krležinog djelovanja.
Takav, slojevit, borben i rezigniran istodobno, Miroslav Krleža utjecao je na generacije.Sam Lasić to je dobro znao.
„Krleža je pobijedio smrt jer je u svog čitaoca unio nemir koji je pravi život. Krleža nije pobijedio smrt jer u dnu njegova djela zvoni priznanje da pobjede nema, nego je sve uzaludna jurnjava za čistom punoćom, za sobom vječnim i beskonačnim. Na kraju svih muka i svih nada čeka nas poraz, magla i dim:
V kmici, v pivnici,
Brez ikakšne luči čul se je veter
Kak v praznini huči,
s kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v žuči,
zalajal sem kak samec, kervavi pes vmiruči“
Promijenile su se države, politički sustavi, društvene vrijednosti. Ostalo je Krležino djelo, imuno na nekritičko slavljenje, kao i na malograđansko osporavanje. I ona njegova „kutija olovnih slova, jedino što je čovjek do danas izumio u obranu svoga ljudskog dostojanstva“.
Zato, vratimo se njoj i čitajmo Krležu.
Miroslav Krleža umro je 29. prosinca 1981. godine. Sahranjen je 4. siječnja iduće godine, uz državne počasti. Na njegovom lijesu bila je crvena zastava. Ispraćen je uz Lenjinov posmrtni marš. Držim pred sobom požutjele stranice Vjesnika od 5.I. 1982. Nepregledna masa ljudi na Mirogoju i na Zrinjevcu, ispred zgrade tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, gdje se odavala počast.
I tada, i danas, ta činjenica izazivala je podrugljive komentare.
Na isti dan na koji je Krleža umro, ali 1920. godine, donesena je Obznana, monarhistički akt kojim je zabranjena komunistička propaganda. Proglašena je sutradan, 30. prosinca, a iste večeri, kao svojim prvim „rezultatom“ urodila je policijskom zabranom premijere njegove Galicije, snažne antiratne drame. Komunisti su mjesec dana ranije, na izborima za Ustavotvornu skupštinu, legalno postali treća najjača stranka u Kraljevini SHS. Uskoro su stavljeni izvan zakona.
Miroslav Krleža
U tim se koordinatama odvijao Krležin život i rad. Komunistički aktivist, pa suputnik, pa otpadnik, pa član CK, pa opet otpadnik, pa onda Titovom voljom ponovno član s neprekidnim stažom od osnutka.A između toga 60-tak knjiga, deseci tisuća stranica bez kojih je hrvatska književnost nezamisliva.
I ogroman utjecaj na kulturni, književni pa i politički život, na društvenu svijest epohe. Biti krležijanac značilo je mnogo toga. I imati prevratničku kritičku svijest i biti pomodar.
Snažno obilježen krvavom klaonicom Prvog svjetskog rata, Galicijom koju je i sam iskusio, stradanjem i neimaštinom puka, motiviran snažnim porivom „da se otmemo, da se dignemo, da učinimo nešto“, žestoko je i s nedosegnutom akribijom obračunao sa svijetom starih ideja svih boja. S hrvatskim književnim i drugim lažima, s nacionalnim mitovima i prevarama, s farizejštinom vladara i moćnika, s licemjerjem i glupošću klerikalaca, malograđana, dogmata i lažnih proroka.
Uvijek s opsesijom „kako da se sredi nered u glavama i svijesti“, stalno u procijepu svojih intelektualnih sumnji i raspetosti, sam je za svijest i savjest svoje epohe neizmjerno mnogo učinio.
Zagreb, Agram njegova djetinjstva, njemu je polazište i svemir. Bio je užasnut sladunjavošću i kičerskim papagajskim govorom gornjogradskih salona. Gledao ga je uronjenog u provincijski san „krčme na mađarskoj cesti za more“, kao „crnu, blatnu, nesretnu, zaboravljenu provinciju“, posmatrao „trnjanske petrolejke, blato do gležanja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte, kudrave pse bez marke – sve sivo, sve bolesno, sve beznadno... gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje djeca krepavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu“.
Uvijek s opsesijom „kako da se sredi nered u glavama i svijesti“, stalno u procijepu svojih intelektualnih sumnji i raspetosti, sam je za svijest i savjest svoje epohe neizmjerno mnogo učinio.
Njima nasuprot bio je svijet novih bogataša, ratnih profitera, skorojevića, parvenuja, tajnih banskih savjetnika i advokata, ispovjednika i bludnika, lopova i ubojica – svijet Glembajevih.
Krleža je odabrao stranu i to mu svijet Glembajevih ni do danas nije oprostio.
Lenjinski izazov kojemu se Krleža ranih 1920-tih odazvao bio je, kako je sam jednostavno napisao u „Amsterdamskim varijacijama“ zalaganje za svijet u kojemu bi „čovjek čovjeku bio čovjek a ne poslodavac“. Ili, kako je o Krležinu shvaćanju pisao Vlado Gotovac 1968. godine: „Sve što je učinjeno za veličinu čovjekova svijeta treba čovjeku i pripasti“. Za Krležu revolucija je i antidogmatski čin, čovjek se ne može reducirati na parole dana, stari svijet treba srušiti, ali i ne upasti u barbarizam.
Zagovornik revolucije, bio je svjestan njezinih zamki. Sumnjao je, preispitivao. „Sibirski grobovi“ trajno su ga obilježili. Kada je na ovim prostorima revolucija stvarno i zakucala na vrata, u osvit Drugog svjetskog rata, Krleža se povukao.
Njegovi junaci bili su pobunjenici, ali redom i gubitnici.
Miroslav Krleža 1951. godine, Foto: daz.hr
Pa opet, smatrao je da su u Josipu Brozu Titu ovdašnji prostori i narodi našli „vlastiti topli dom nad glavom“ kojega do tada nikada nisu imali. Sumnjao je i da se taj svijet može održati. Zaželio je jednom da ode prije Tita.Sudarao se i s „marksističkim kardinalima, biskupima i filistrima“. Nije uvijek bio u pravu, sudio je žestoko i silovito. O svim njegovim sporovima napisane su čitave biblioteke.
Prodefilirali su Krležinim djelom njegov Zagreb, Hrvatska, Jugoslavija, Balkan, Evropa i Kozmos svih epoha, ratovi i sukobi, klase i narodi, politika i kultura. Uhvatio se u koštac sa svim pitanjima povijesti, neprekidno vezan uz pučku nonkomformističku tradiciju hrvatske literature, za autohtono, buntovno stvaralaštvo svih jugoslavenskih naroda koji su na balkanskoj vjetrometini čuvali svoje narodno biće „zapadu i istoku usprkos“. Vođen idejom „treće komponente“ i prevrednovanjem baštine sa stajališta narodnog napretka, inicirao je kapitalnu Enciklopediju Jugoslavije.
Zamjerali su mu poslijeratni nekritički odnos prema vlasti, zvali ga „režimskim čovjekom“.
Izvrstan poznavatelj Krležina opusa komparatist Stanko Lasić izložio ga je nesmiljenoj kritici, nazivajući ga „bipolarnom ličnošću“, jer se ne može biti i disident i suputnik vlasti.
A u tome je zapravo i suština Krležinog djelovanja.
Takav, slojevit, borben i rezigniran istodobno, Miroslav Krleža utjecao je na generacije.Sam Lasić to je dobro znao.
„Krleža je pobijedio smrt jer je u svog čitaoca unio nemir koji je pravi život. Krleža nije pobijedio smrt jer u dnu njegova djela zvoni priznanje da pobjede nema, nego je sve uzaludna jurnjava za čistom punoćom, za sobom vječnim i beskonačnim. Na kraju svih muka i svih nada čeka nas poraz, magla i dim:
V kmici, v pivnici,
Brez ikakšne luči čul se je veter
Kak v praznini huči,
s kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v žuči,
zalajal sem kak samec, kervavi pes vmiruči“
Promijenile su se države, politički sustavi, društvene vrijednosti. Ostalo je Krležino djelo, imuno na nekritičko slavljenje, kao i na malograđansko osporavanje. I ona njegova „kutija olovnih slova, jedino što je čovjek do danas izumio u obranu svoga ljudskog dostojanstva“.
Zato, vratimo se njoj i čitajmo Krležu.