Protekle božićne i novogodišnje blagdane u Hrvatskoj obilježile su dvije mise. Točnije rečeno, jedna misa i jedno bogosluženje. Predstavnici najviših državnih vlasti prisustvovali su božićnim slavljima u dvjema najvećim vjerskim zajednicama – u Katoličkoj i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Državno vodstvo Hrvatske u ovome trenutku čine deklarirani ateisti ili agnostici. Svi demokratski izabrani uvjerljivom većinom. Ta je činjenica u razvijenim demokracijama nevažna, jer su crkva i država odvojene ne samo po slovu ustava, nego i faktički.
U Hrvatskoj je u proteklih mjesec dana učinjen korak u tom pravcu. I to ne konfrontacijom, nego približavanjem.
Katolička crkva u Hrvatskoj se, što zbog svojih negativnih iskustava s komunističkim vlastima, što zbog vlastitog dogmatizma i zaostajanja za vremenom, u proteklih 20 godina pretvorila u čvrsti bastion „antikomunizma“. Vidjela ga je i tamo gdje ga doista više nije bilo. Podržavala je nacionalistički režim Franje Tuđmana, javno ustajala protiv povratka „crvenih“ na vlast. Pri tome je jačala svoju poziciju u javnoj sferi, ozakonjenu Konkordatom s Vatikanom. S borbenim pokličem „apage satanas“ komunističku opasnost prepoznavala je u gotovo svakom modernitetu i liberalnom zakonodavstvu. Proglasila se braniteljicom nacije, pa i kada joj povijesni argumenti i nisu davali za pravo.
Kada je doživjela poraz na političkom polju, a njezini favoriti hametice poraženi na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, shvatila je da je došlo vrijeme za promjene u javnom djelovanju.
Oprezno su podržali novu vlast i poželjeli joj uspjeh, upozoravajući da su i vlast onih koji je nisu izabrali.
Novoizabrana vlast trenutačno uživa veliku podršku, ali je svjesna da bi je uskoro, pod težinom ekonomske situacije, mogla početi i gubiti. Nisu isključeni niti socijalni i politički nemiri.
Zato joj je potreban što širi društveni konsenzus. Odlučila se za pozitivan, nekonfliktni način javnog diksursa.
Takvim pristupom pobjednička vladajuća koalicija potpuno je u predizbornoj kampanji dotukla HDZ, koji je sa svojim svađalačkim palanačkim pristupom ostao ogoljen. Sada je samo stranka loših gubitnika.
Reprezentativno prisustvujući glavnim božićnim manifestacijama vlast je poručila da poštuje građane i njihova uvjerenja, onako kao što i građani laici poštuju svoje prijatelje, prisustvujući vjerskim obredima, vjenčanjima, krštenjima, sahranama.
To je u javnosti pretežno dobro prihvaćeno. Bilo je i onih koji su te geste shvatili kao dodvoravanje crkvi i desnici.
Poboljšanje političke klime, otvoreni dijalog i uvažavanje razlika važne su društvene činjenice.
Pri tome je još važnije kakve će se politike promovirati i provoditi.
Bolje s porukama mira nego s namrgođenim svađalicama
Razlike ostaju i njih teba biti svjestan. Crkva je i u najnovijem razdoblju uputila nekoliko poruka o svojim stvarnim preferencijama. To je učinila i kada je zabranila svećeniku don Ivanu Grubišiću, poznatom po kritikama hijerarhije i zagovaratelju revizije međudržavnog ugovora s Vatikanom, daljnje obavljanje svećeničkih dužnosti zato što je izabran u Sabor. Bavljenje politikom dopustila je svećenicima u Tuđmanovo vrijeme. Ni na koji način nije kaznila poklonike Ante Pavelića u vlastitim redovima. Svoje opredjeljenje iskazala je i kada je osporila državno odlikovanje novinaru Dragi Hedlu, najzaslužnijem za rasvjetljavanje ubojstava srpskih civila u ratnom Osijeku.
A nije sankcionirala ni svećenike koji su i nakon presuda govorili o „nevinom“ Branimiru Glavašu, Mirku Norcu ili Dariju Kordiću.
Vlasti ignoriraju takve crkvene izlete. Šef države Josipović drži ih „privatnim“ ili „marginalnim“. Za jedne je takvo držanje političara koji se deklariraju kao ljevičari znak mudrosti, za druge kukavičluka.
Sa svoje strane, Vlada Zorana Milanovića najavljuje nastavak reforme školstva, uvođenje građanskog odgoja i seksualnog obrazovanja u škole, liberalizaciju zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i druge proevropske zakone, na koje Crkva ima primjedbe.
Vlada namjerava provoditi svoj program primjeren sekularnoj državi.
Ovogodišnje naglašeno prisustvo svih najvažnijih nositelja državnih funkcija na obilježavanju Božića u pravoslavnim crkvama i na prijemu u Srpskom narodnom vijeću ima specifičnu težinu.
Tako se od predsjednika Republike moglo čuti da Hrvatska ne bi bila ista bez srpskog doprinosa u prošlosti i sadašnjosti, a od premijera da ne treba koristiti riječi „suživot“ i „tolerancija“, jer „tolerancija podrazumijeva otpornost na nešto sa strane, a suživot sugerira nijemo nametanje, pa je pojam život ono čemu treba težiti. Moramo graditi zajedničko građansko društvo“, riječi su Zorana Milanovića.
Upadljivi izostanak predstavnika HDZ-a sa svečanosti govori da je interes te stranke za poboljšanjem odnosa sa srpskom zajednicom prestao sa završetkom pregovora s Europskom unijom. Ili sa silaskom s vlasti.
U hrvatsko-srpskim odnosima problemi i različita gledanja, naravno, i dalje postoje. Pozitivan ton koji daju čelni ljudi pretpostavka je da se problemi otvoreno imenuju i rješavaju.
Ova svojevrsna „božićna idila“ koja je proteklih dana vladala u Hrvatskoj nikoga nije zavarala.
Hrvatsku čekaju pakleni dani i mjeseci, Vlada će uskoro dobiti priliku da pokaže svoj stvarni kapacitet. Za strateško promišljanje budućnosti i za dnevno-pragmatične mjere kojima bi se život većine učinio podnošljivim.
Do tada, bolje je živjeti s porukama mira i dobre volje, nego s namrgođenim svađalicama.
U Hrvatskoj je u proteklih mjesec dana učinjen korak u tom pravcu. I to ne konfrontacijom, nego približavanjem.
Katolička crkva u Hrvatskoj se, što zbog svojih negativnih iskustava s komunističkim vlastima, što zbog vlastitog dogmatizma i zaostajanja za vremenom, u proteklih 20 godina pretvorila u čvrsti bastion „antikomunizma“. Vidjela ga je i tamo gdje ga doista više nije bilo. Podržavala je nacionalistički režim Franje Tuđmana, javno ustajala protiv povratka „crvenih“ na vlast. Pri tome je jačala svoju poziciju u javnoj sferi, ozakonjenu Konkordatom s Vatikanom. S borbenim pokličem „apage satanas“ komunističku opasnost prepoznavala je u gotovo svakom modernitetu i liberalnom zakonodavstvu. Proglasila se braniteljicom nacije, pa i kada joj povijesni argumenti i nisu davali za pravo.
Kada je doživjela poraz na političkom polju, a njezini favoriti hametice poraženi na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, shvatila je da je došlo vrijeme za promjene u javnom djelovanju.
Oprezno su podržali novu vlast i poželjeli joj uspjeh, upozoravajući da su i vlast onih koji je nisu izabrali.
Novoizabrana vlast trenutačno uživa veliku podršku, ali je svjesna da bi je uskoro, pod težinom ekonomske situacije, mogla početi i gubiti. Nisu isključeni niti socijalni i politički nemiri.
Zato joj je potreban što širi društveni konsenzus. Odlučila se za pozitivan, nekonfliktni način javnog diksursa.
Takvim pristupom pobjednička vladajuća koalicija potpuno je u predizbornoj kampanji dotukla HDZ, koji je sa svojim svađalačkim palanačkim pristupom ostao ogoljen. Sada je samo stranka loših gubitnika.
Reprezentativno prisustvujući glavnim božićnim manifestacijama vlast je poručila da poštuje građane i njihova uvjerenja, onako kao što i građani laici poštuju svoje prijatelje, prisustvujući vjerskim obredima, vjenčanjima, krštenjima, sahranama.
To je u javnosti pretežno dobro prihvaćeno. Bilo je i onih koji su te geste shvatili kao dodvoravanje crkvi i desnici.
Poboljšanje političke klime, otvoreni dijalog i uvažavanje razlika važne su društvene činjenice.
Pri tome je još važnije kakve će se politike promovirati i provoditi.
Bolje s porukama mira nego s namrgođenim svađalicama
Razlike ostaju i njih teba biti svjestan. Crkva je i u najnovijem razdoblju uputila nekoliko poruka o svojim stvarnim preferencijama. To je učinila i kada je zabranila svećeniku don Ivanu Grubišiću, poznatom po kritikama hijerarhije i zagovaratelju revizije međudržavnog ugovora s Vatikanom, daljnje obavljanje svećeničkih dužnosti zato što je izabran u Sabor. Bavljenje politikom dopustila je svećenicima u Tuđmanovo vrijeme. Ni na koji način nije kaznila poklonike Ante Pavelića u vlastitim redovima. Svoje opredjeljenje iskazala je i kada je osporila državno odlikovanje novinaru Dragi Hedlu, najzaslužnijem za rasvjetljavanje ubojstava srpskih civila u ratnom Osijeku.
A nije sankcionirala ni svećenike koji su i nakon presuda govorili o „nevinom“ Branimiru Glavašu, Mirku Norcu ili Dariju Kordiću.
Vlasti ignoriraju takve crkvene izlete. Šef države Josipović drži ih „privatnim“ ili „marginalnim“. Za jedne je takvo držanje političara koji se deklariraju kao ljevičari znak mudrosti, za druge kukavičluka.
Sa svoje strane, Vlada Zorana Milanovića najavljuje nastavak reforme školstva, uvođenje građanskog odgoja i seksualnog obrazovanja u škole, liberalizaciju zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i druge proevropske zakone, na koje Crkva ima primjedbe.
Milorad Pupovac, Ivo Josipović i Zoran Milanović na primanju pred Božić po Julijanskom kalendaru, Zagreb, 5. siječnja 2012.
Vlada namjerava provoditi svoj program primjeren sekularnoj državi.
Ovogodišnje naglašeno prisustvo svih najvažnijih nositelja državnih funkcija na obilježavanju Božića u pravoslavnim crkvama i na prijemu u Srpskom narodnom vijeću ima specifičnu težinu.
Tako se od predsjednika Republike moglo čuti da Hrvatska ne bi bila ista bez srpskog doprinosa u prošlosti i sadašnjosti, a od premijera da ne treba koristiti riječi „suživot“ i „tolerancija“, jer „tolerancija podrazumijeva otpornost na nešto sa strane, a suživot sugerira nijemo nametanje, pa je pojam život ono čemu treba težiti. Moramo graditi zajedničko građansko društvo“, riječi su Zorana Milanovića.
Upadljivi izostanak predstavnika HDZ-a sa svečanosti govori da je interes te stranke za poboljšanjem odnosa sa srpskom zajednicom prestao sa završetkom pregovora s Europskom unijom. Ili sa silaskom s vlasti.
U hrvatsko-srpskim odnosima problemi i različita gledanja, naravno, i dalje postoje. Pozitivan ton koji daju čelni ljudi pretpostavka je da se problemi otvoreno imenuju i rješavaju.
Ova svojevrsna „božićna idila“ koja je proteklih dana vladala u Hrvatskoj nikoga nije zavarala.
Hrvatsku čekaju pakleni dani i mjeseci, Vlada će uskoro dobiti priliku da pokaže svoj stvarni kapacitet. Za strateško promišljanje budućnosti i za dnevno-pragmatične mjere kojima bi se život većine učinio podnošljivim.
Do tada, bolje je živjeti s porukama mira i dobre volje, nego s namrgođenim svađalicama.