Posjet hrvatskog predsjednika Josipovića Srbiji naišao je na pozitivan odjek u obje zemlje. To je još jedna u nizu političkih manifestacija i gesta dobre volje kojih je u regiji ovoga proljeća i ljeta bilo dosta. Poruka da je potrebno surađivati, bez obzira na prošlost i uvažavajući njezina opterećenja, svakako je važna. Još važnija će biti neposredna korist za građane.
Na margini Josipovićeva posjeta, tek kao novinarsko pitanje, spomenuto je i granično razgraničnje između Hrvatske i Srbije.
„Najbolje ga je razriješiti dogovorom, možda i atipičnim rješenjem... a ukoliko se u tome ne uspije, treba zatražiti međunarodnu arbitražu“ odgovorio je hrvatski predsjednik, inače profesor prava.
Nisam pravnica, nisam stručnjak za pitanje granica, nemam nikakvih insajderskih informacija što je Ivo Josipović mislio, ili što kani poduzeti. Ali, eto, uzdam se u ono nešto novinarskog iskustva i zrna soli koje mi govori: a) kada se spominju granice, oprez! Političari možda opet kuhaju neki spor za zabavu gladnom narodu, a granice su tokom povijesti isuviše puta bile sjajno geopolitičko nacionalističko sredstvo za casus belli; i b) ako su stvarno na dnevnom redu granice, a nisu na stolu kao sipino crnilo – s ratom je i definitivno gotovo!
Uz rizik da ispadnem lakovjerna i naivna, odlučujem se za drugu soluciju. Želim vjerovati, a barem što se tiče namjera Ive Josipovića, u to sam i prilično sigurna, da je došlo vrijeme i za stvarno i fer rješenje toga pitanja. Koje će optimalno definirati državne granice i pomoći građanima, naročito onima uz granicu, da lakše rješavaju svoja svakodnevna životna pitanja.
Hrvatska ima 2.028 kilometara kopnenih granica. Samo je granica s Mađarskom definirana, oko 330 kilometara. S bivšim jugoslavenskim republikama nisu utvrđene granične crte, postoje provizoriji, poput Sporazuma s Bosnom i Hercegovinom iz 1999. godine. Brojne sporne točke ostale su u razgraničenju sa svim susjedima.
Srbija ima svoje specifične probleme, ona ne priznaje granicu s Kosovom; s Makedonijom postoje ozbiljni sporovi.
Protekli ratovi zakomplicirali su diplomatsko-pravno rješenje pitanja granica.
Možda je bilo i politički oportuno odgađati raspravu kako se ne bi podgrijavale strasti.
Na primjeru trakavice s hrvatsko-slovenskim sporom oko Piranskog zaljeva/Savudrijske vale vidljiva je politička instrumentalizacija graničnog pitanja. Slovenija nema teritorijalnog dodira s otvorenim morem – što je proglasila svojim državnim i nacionalnim interesom – bez korekcije granice na kopnu. Iz toga proizlaze svi sporovi i beskrajno nadmudrivanje političara koje je prouzročilo i podgrijavanje strasti u javnosti obje zemlje. Nedavno dogovorena specifična arbitraža, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, spor je odvela u mirnije vode.
Posve je drukčiji slučaj Prevlake. Na krilima demokratskih promjena u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji na početku 2000-tih, dvije su se zemlje relativno brzo dogovorile za privremeno rješenje koje je praktički sankcioniralo postojeće stanje. Dakle, objektivno kompleksniji spor, na području u kojemu je u najnovijoj prošlosti bilo i ratnih sukoba, mirno je prevladan. Nije trajno riješen, ali postojeće stanje funkcionira i nije kamen spoticanja u odnosima Hrvatske i Crne Gore. Ako se dvije države ne budu mogle usuglasiti o trajnoj graničnoj crti, spor će dogovorno prepustiti Međunarodnom sudu. Diplomatsko i elegantno rješenje.
Pokazuje se da se može pronaći modus vivendi u itekako osjetljivom pitanju, ako se obostrano djeluje odgovorno i u općem interesu, ako prevladava svijest da suradnja nema alternative.
Zašto tako ne bi bilo i u slučaju hrvatsko-srpskog razgraničenja na Dunavu?
Što je činjenično nesporno?
U vrijeme Račanove i Đinđićeve vlade formirana je Međudržavna komisija za identifikaciju i utvrđivanje granične crte. U protokolu iz 2002. godine zajednički je dogovoreno da će buduća državna granica biti međusobno usuglašena granična crta nekadašnjih SR Hrvatske i SR Srbije. Ona je identificirana i nesporna na području od srpsko-hrvatsko-bosanskohercegovačke tromeđe do Bačke Palanke. Sporno je ostalo područje od Bačke Palanke do srpsko-hrvatsko-mađarske tromeđe na sjeveru.
Tu su se dvije strane razišle. Srpska strana smatra da polazište treba biti Zakon o ustanovljenju Autonomne pokrajine Vojvodine iz 1945. godine, po kojemu je sredina Dunava, dakle crta sredine, osnov budućeg razgraničenja. Hrvatska strana zastupa stav da bi osnov trebao biti priznavanje katastarskih općina iz nekadašnje SFRJ. Bilo je 6 sastanaka te Komisije, napretka nije bilo. U vrijeme Sanaderove i Koštuničine vlade rad komisija je potpuno zamro. Po prvi put nakon 7 godina ponovno su se sastale u proljeće ove godine.
Za sada javno nema promjena pozicija.
Jasno je da svaka strana zastupa stav koji joj više odgovara. To je legitimno, a ozbiljan je onaj pristup koji ima utemeljenje i u međunarodnom pravu i u praksi civiliziranog rješavanja sporova.
Hrvatskoj je odgovarao princip „crte sredine“ u sporu sa Slovenijom u Piranskom zaljevu. U ovom slučaju joj ne odgovara, jer bi njegova primjena značila da oko 10.000 hektara teritorija koji su katastarski bili u sastavu SR Hrvatske, a nalaze se na lijevoj obali Dunava i na nekoliko dunavskih otoka, među kojima je najpoznatija Šarengradska ada ispred Vukovara, sada pripadnu Srbiji, a oko 900 hektara iz srpskih katastarskih općina koji se nalaze na desnoj obali Dunava, ostali bi u Hrvatskoj. Nesrazmjer je očigledan i za Hrvatsku je neprihvatljiva automatska primjena toga načela.
S druge strane, primjena načela katastarskih općina za Srbiju bi značilo da se mora odreći dobrog dijela teritorija općina Apatin i Sombor, što je njoj potpuno neprihvatljivo. Posegnula je za Zakonom o ustanovljenju AP Vojvodine kao kriterijem, iako je tu autonomiju glatko u međuvremenu poništila.
I što sada? Vaditi karte iz doba Austrougarske, pozivati se na Đilasa i njegovu komisiju, prisjetiti se ratova, obnoviti ostrašćene rasprave, ili pokušati riješiti spor?
U tom kontekstu treba promatrati najavu Ive Josipovića iz Beograda da su moguća i „atipična rješenja“.
Je li ono u modificiranoj primjeni načela „crte sredine“? Po kojemu je to načelo osnovni kriterij, a konkretna crta se odredi „metar po metar“. Dakle, s odstupanjima koja vode računa o povijesti, geografiji i faktičnom stanju.
Tako se čini dosta razumnim da kopneni teritorij koji se nalazi na lijevoj, srpskoj strani Dunava, bude sporazumno priključen Srbiji, a da teritorij s desne obale pripadne Hrvatskoj. Istodobno, dunavski otoci, a osobito Šarengradska i Vukovarska ada, sporazumno bi pripali Hrvatskoj. Time bi se, barem djelomično, uvažio i „katastarski kriterij“, jer je riječ o otocima koji su doista i vlasnički i faktički i emotivno bili sastavni dio Vukovara.
Eto, ipak sam se uključila među kartografe-amatere. Tješim se da dobronamjerno zagovaram mirno i, čini mi se, logično rješenje.
*****
Kolumnu Teofila Pančića koja se bavi prvim zvaničnim posjetom predsjednika Hrvatske Ive Josipovića Srbiji, ukoliko vas zanima, možete pročitati OVDJE.
„Najbolje ga je razriješiti dogovorom, možda i atipičnim rješenjem... a ukoliko se u tome ne uspije, treba zatražiti međunarodnu arbitražu“ odgovorio je hrvatski predsjednik, inače profesor prava.
Nisam pravnica, nisam stručnjak za pitanje granica, nemam nikakvih insajderskih informacija što je Ivo Josipović mislio, ili što kani poduzeti. Ali, eto, uzdam se u ono nešto novinarskog iskustva i zrna soli koje mi govori: a) kada se spominju granice, oprez! Političari možda opet kuhaju neki spor za zabavu gladnom narodu, a granice su tokom povijesti isuviše puta bile sjajno geopolitičko nacionalističko sredstvo za casus belli; i b) ako su stvarno na dnevnom redu granice, a nisu na stolu kao sipino crnilo – s ratom je i definitivno gotovo!
Uz rizik da ispadnem lakovjerna i naivna, odlučujem se za drugu soluciju. Želim vjerovati, a barem što se tiče namjera Ive Josipovića, u to sam i prilično sigurna, da je došlo vrijeme i za stvarno i fer rješenje toga pitanja. Koje će optimalno definirati državne granice i pomoći građanima, naročito onima uz granicu, da lakše rješavaju svoja svakodnevna životna pitanja.
Hrvatska ima 2.028 kilometara kopnenih granica. Samo je granica s Mađarskom definirana, oko 330 kilometara. S bivšim jugoslavenskim republikama nisu utvrđene granične crte, postoje provizoriji, poput Sporazuma s Bosnom i Hercegovinom iz 1999. godine. Brojne sporne točke ostale su u razgraničenju sa svim susjedima.
Srbija ima svoje specifične probleme, ona ne priznaje granicu s Kosovom; s Makedonijom postoje ozbiljni sporovi.
Protekli ratovi zakomplicirali su diplomatsko-pravno rješenje pitanja granica.
Možda je bilo i politički oportuno odgađati raspravu kako se ne bi podgrijavale strasti.
Na primjeru trakavice s hrvatsko-slovenskim sporom oko Piranskog zaljeva/Savudrijske vale vidljiva je politička instrumentalizacija graničnog pitanja. Slovenija nema teritorijalnog dodira s otvorenim morem – što je proglasila svojim državnim i nacionalnim interesom – bez korekcije granice na kopnu. Iz toga proizlaze svi sporovi i beskrajno nadmudrivanje političara koje je prouzročilo i podgrijavanje strasti u javnosti obje zemlje. Nedavno dogovorena specifična arbitraža, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, spor je odvela u mirnije vode.
Posve je drukčiji slučaj Prevlake. Na krilima demokratskih promjena u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji na početku 2000-tih, dvije su se zemlje relativno brzo dogovorile za privremeno rješenje koje je praktički sankcioniralo postojeće stanje. Dakle, objektivno kompleksniji spor, na području u kojemu je u najnovijoj prošlosti bilo i ratnih sukoba, mirno je prevladan. Nije trajno riješen, ali postojeće stanje funkcionira i nije kamen spoticanja u odnosima Hrvatske i Crne Gore. Ako se dvije države ne budu mogle usuglasiti o trajnoj graničnoj crti, spor će dogovorno prepustiti Međunarodnom sudu. Diplomatsko i elegantno rješenje.
Pokazuje se da se može pronaći modus vivendi u itekako osjetljivom pitanju, ako se obostrano djeluje odgovorno i u općem interesu, ako prevladava svijest da suradnja nema alternative.
Zašto tako ne bi bilo i u slučaju hrvatsko-srpskog razgraničenja na Dunavu?
Što je činjenično nesporno?
U vrijeme Račanove i Đinđićeve vlade formirana je Međudržavna komisija za identifikaciju i utvrđivanje granične crte. U protokolu iz 2002. godine zajednički je dogovoreno da će buduća državna granica biti međusobno usuglašena granična crta nekadašnjih SR Hrvatske i SR Srbije. Ona je identificirana i nesporna na području od srpsko-hrvatsko-bosanskohercegovačke tromeđe do Bačke Palanke. Sporno je ostalo područje od Bačke Palanke do srpsko-hrvatsko-mađarske tromeđe na sjeveru.
Tu su se dvije strane razišle. Srpska strana smatra da polazište treba biti Zakon o ustanovljenju Autonomne pokrajine Vojvodine iz 1945. godine, po kojemu je sredina Dunava, dakle crta sredine, osnov budućeg razgraničenja. Hrvatska strana zastupa stav da bi osnov trebao biti priznavanje katastarskih općina iz nekadašnje SFRJ. Bilo je 6 sastanaka te Komisije, napretka nije bilo. U vrijeme Sanaderove i Koštuničine vlade rad komisija je potpuno zamro. Po prvi put nakon 7 godina ponovno su se sastale u proljeće ove godine.
Za sada javno nema promjena pozicija.
Jasno je da svaka strana zastupa stav koji joj više odgovara. To je legitimno, a ozbiljan je onaj pristup koji ima utemeljenje i u međunarodnom pravu i u praksi civiliziranog rješavanja sporova.
Hrvatskoj je odgovarao princip „crte sredine“ u sporu sa Slovenijom u Piranskom zaljevu. U ovom slučaju joj ne odgovara, jer bi njegova primjena značila da oko 10.000 hektara teritorija koji su katastarski bili u sastavu SR Hrvatske, a nalaze se na lijevoj obali Dunava i na nekoliko dunavskih otoka, među kojima je najpoznatija Šarengradska ada ispred Vukovara, sada pripadnu Srbiji, a oko 900 hektara iz srpskih katastarskih općina koji se nalaze na desnoj obali Dunava, ostali bi u Hrvatskoj. Nesrazmjer je očigledan i za Hrvatsku je neprihvatljiva automatska primjena toga načela.
S druge strane, primjena načela katastarskih općina za Srbiju bi značilo da se mora odreći dobrog dijela teritorija općina Apatin i Sombor, što je njoj potpuno neprihvatljivo. Posegnula je za Zakonom o ustanovljenju AP Vojvodine kao kriterijem, iako je tu autonomiju glatko u međuvremenu poništila.
I što sada? Vaditi karte iz doba Austrougarske, pozivati se na Đilasa i njegovu komisiju, prisjetiti se ratova, obnoviti ostrašćene rasprave, ili pokušati riješiti spor?
U tom kontekstu treba promatrati najavu Ive Josipovića iz Beograda da su moguća i „atipična rješenja“.
Je li ono u modificiranoj primjeni načela „crte sredine“? Po kojemu je to načelo osnovni kriterij, a konkretna crta se odredi „metar po metar“. Dakle, s odstupanjima koja vode računa o povijesti, geografiji i faktičnom stanju.
Tako se čini dosta razumnim da kopneni teritorij koji se nalazi na lijevoj, srpskoj strani Dunava, bude sporazumno priključen Srbiji, a da teritorij s desne obale pripadne Hrvatskoj. Istodobno, dunavski otoci, a osobito Šarengradska i Vukovarska ada, sporazumno bi pripali Hrvatskoj. Time bi se, barem djelomično, uvažio i „katastarski kriterij“, jer je riječ o otocima koji su doista i vlasnički i faktički i emotivno bili sastavni dio Vukovara.
Eto, ipak sam se uključila među kartografe-amatere. Tješim se da dobronamjerno zagovaram mirno i, čini mi se, logično rješenje.
*****
Kolumnu Teofila Pančića koja se bavi prvim zvaničnim posjetom predsjednika Hrvatske Ive Josipovića Srbiji, ukoliko vas zanima, možete pročitati OVDJE.