''Cijela naša Hrvatska tone. Zaronimo zajedno.'' Ovako se reklamira jedna tvrtka za – tečaj ronjenja.
Dugogodišnji negativni ekonomski, pa socijalni trendovi pretočili su se i u političke. Milanovićeva vlada rapidno gubi podršku. Na predstojećim lokalnim izborima građani po svemu sudeći namjeravaju izabrati - još gore.
Ankete predviđaju da će u velikim hrvatskim gradovima pobijediti mnogi lokalni političari koji su još prije godinu-dvije dana bili u javnosti potopljeni. Što zbog korupcionaških afera, što zbog grandiozne nesposobnosti i nerada.
Kao da se maratonska suđenja bivšem premijeru Ivi Sanderu odvijaju u paralelnom svemiru. Njegovi jataci i klijenti nesmetano nastavljaju svoj poslovni i politički život. A radnici koji su (i) zbog takve politike završili na cesti ostaju to i dalje. Kolona im je još dulja. I osvajaju poneku upravnu zgradu ili pogon, nadajući se barem zaostalim plaćama. Njihova su djeca na izlaznim vratima iz Hrvatske. Počinovničeni sindikati vode neke apstraktne bitke, bez većeg odjeka.
Množe se pitanja bez odgovora. Zašto se to događa? Zašto građani biraju osvjedočeno loše političare, do grla u aferama?
Prvobitno tranzicijsko razdoblje odvijalo se u velikom ideološkom srazu, k tome još i u ratnim uvjetima. Iako sljednici nekadašnjeg Saveza komunista nisu ni programatski niti praktično-politički zagovarali ni ''s'' od socijalizma, a kamo li komunizma, u prvom naletu HDZ-eove revolucije preovladala je teza kako je temeljito poništavanje socijalističkog nasljeđa preduvjet razvoja. U sjeni velikih patriotskih parola i ideoloških obračuna sa sjenama odvijala se ordinarna pljačka.
Ona je korespondirala i s novom politčkom geografijom Evrope i svijeta. Padom Istočnog bloka pobjednički Zapad nije imao konkurenciju. Sustavi koji su uspostavljeni, nespremni za tržišnu i političku utakmicu, generirali su nekompetenciju i korupciju. ''Povijesna'' je zasluga Tuđmanovg HDZ-a što je i Hrvatsku uspio retroaktivno strpati u područje iza željezne zavjese, iako tamo, kao dio bivše Jugoslavije, nikada nije bila. Ni politički, ni ekonomski, niti po dosegnutom stupnju društvenog i kulturnog razvoja.
Radikalnim diskontinuitetom zbrisan je potencijalni uravnoteženi razvoj koji bi koristio dosegnuti razvoj privrede, osobito industrije i poljoprivrede, radničku participaciju i razvijenu socijalnu državu. Divljem kapitalizmu širom su otvorena vrata.
Sada je Hrvatska doista samo jedna od država ''Istoka'' koja onemoćala ulazi u veliku zapadnu obitelj. Nerazvijenih institucija i s političkim elitama koje ne bi zaposlila niti jedna ozbiljnija firma.
Sadašnji trendovi na političkoj sceni i sklonost javnosti da se priklanja već diskreditiranim opcijama i političarima korespondiraju sa sličnima u Evropi. Pod naletom krize kojoj se ne vidi izlaz vlade u pravilu padaju, ili masovno gube podršku, bez obzira jesu li krizu generirale. Pala je čak i islandska vlada za čijeg je mandata zemlja značajno povećala zaposlenost i smanjila inflaciju. Silvio Berlusconi nije politički propao, dapače. I tako redom.
Čemu stoga čuđenje nad sklonošću Zagrepčana prema Milanu Bandiću, Splićana prema Željku Kerumu, ili Zadrana prema Božidaru Kalmeti? Lov u mutnom, nepoštivanje zakona, vođenje gradova kao privatnih poduzeća, enormno bogaćenje bez pokrića, rasistički ispadi, vulgarni populizam – sve je to ostalo nesankcionirano. Građani su iščitali poruku – takvo se ponašanje isplati.
Financijska i ekonomska kriza u Evropi već je davno i kriza političkog predstavništva.
Političke stranke ne uspijevaju niti minimalno mobilizirati javnost na smisleno političko djelovanje. Komentirajući nedavni debakl s odazivom na evropske izbore politologinja Mirjana Kasapović konstatirala je da su se sve glavne stranke u Hrvatskoj ''primaknule rubu elementarne političke funkcionalnosti''. Ne vidi se da stranke o tome uopće brinu. Razumije se, u zadatim okolnostima, ova kriza stranaka više pogađa vladajuće, jer se na njih neposredno ruši ogorčenost i apatija građana. Slaba im je utjeha da ni opozicija nije bolja.
Političke stranke doživljavaju se kao mašinerije za zadržavanje političkog i kadrovskog monopola, a u razvojnom smislu i za očuvanje statusa quo koji im omogućuje totalni društveni monopol. Rubne građanske inicijative koje postoje nailaze na njihovu ignoranciju, ne okupljaju i ne potiču društvenu raspravu o važnim razvojnim pitanjima.
Sadašnja vladajuća koalicija u Hrvatskoj te trendove nije uspjela zaustaviti. Po svemu sudeći na predstojećim lokalnim izborima platit će političku cijenu.
Dugogodišnji negativni ekonomski, pa socijalni trendovi pretočili su se i u političke. Milanovićeva vlada rapidno gubi podršku. Na predstojećim lokalnim izborima građani po svemu sudeći namjeravaju izabrati - još gore.
Ankete predviđaju da će u velikim hrvatskim gradovima pobijediti mnogi lokalni političari koji su još prije godinu-dvije dana bili u javnosti potopljeni. Što zbog korupcionaških afera, što zbog grandiozne nesposobnosti i nerada.
Kao da se maratonska suđenja bivšem premijeru Ivi Sanderu odvijaju u paralelnom svemiru. Njegovi jataci i klijenti nesmetano nastavljaju svoj poslovni i politički život. A radnici koji su (i) zbog takve politike završili na cesti ostaju to i dalje. Kolona im je još dulja. I osvajaju poneku upravnu zgradu ili pogon, nadajući se barem zaostalim plaćama. Njihova su djeca na izlaznim vratima iz Hrvatske. Počinovničeni sindikati vode neke apstraktne bitke, bez većeg odjeka.
Množe se pitanja bez odgovora. Zašto se to događa? Zašto građani biraju osvjedočeno loše političare, do grla u aferama?
Prvobitno tranzicijsko razdoblje odvijalo se u velikom ideološkom srazu, k tome još i u ratnim uvjetima. Iako sljednici nekadašnjeg Saveza komunista nisu ni programatski niti praktično-politički zagovarali ni ''s'' od socijalizma, a kamo li komunizma, u prvom naletu HDZ-eove revolucije preovladala je teza kako je temeljito poništavanje socijalističkog nasljeđa preduvjet razvoja. U sjeni velikih patriotskih parola i ideoloških obračuna sa sjenama odvijala se ordinarna pljačka.
Ona je korespondirala i s novom politčkom geografijom Evrope i svijeta. Padom Istočnog bloka pobjednički Zapad nije imao konkurenciju. Sustavi koji su uspostavljeni, nespremni za tržišnu i političku utakmicu, generirali su nekompetenciju i korupciju. ''Povijesna'' je zasluga Tuđmanovg HDZ-a što je i Hrvatsku uspio retroaktivno strpati u područje iza željezne zavjese, iako tamo, kao dio bivše Jugoslavije, nikada nije bila. Ni politički, ni ekonomski, niti po dosegnutom stupnju društvenog i kulturnog razvoja.
Radikalnim diskontinuitetom zbrisan je potencijalni uravnoteženi razvoj koji bi koristio dosegnuti razvoj privrede, osobito industrije i poljoprivrede, radničku participaciju i razvijenu socijalnu državu. Divljem kapitalizmu širom su otvorena vrata.
Sada je Hrvatska doista samo jedna od država ''Istoka'' koja onemoćala ulazi u veliku zapadnu obitelj. Nerazvijenih institucija i s političkim elitama koje ne bi zaposlila niti jedna ozbiljnija firma.
Sadašnji trendovi na političkoj sceni i sklonost javnosti da se priklanja već diskreditiranim opcijama i političarima korespondiraju sa sličnima u Evropi. Pod naletom krize kojoj se ne vidi izlaz vlade u pravilu padaju, ili masovno gube podršku, bez obzira jesu li krizu generirale. Pala je čak i islandska vlada za čijeg je mandata zemlja značajno povećala zaposlenost i smanjila inflaciju. Silvio Berlusconi nije politički propao, dapače. I tako redom.
Milan Bandić i Željko Kerum
Čemu stoga čuđenje nad sklonošću Zagrepčana prema Milanu Bandiću, Splićana prema Željku Kerumu, ili Zadrana prema Božidaru Kalmeti? Lov u mutnom, nepoštivanje zakona, vođenje gradova kao privatnih poduzeća, enormno bogaćenje bez pokrića, rasistički ispadi, vulgarni populizam – sve je to ostalo nesankcionirano. Građani su iščitali poruku – takvo se ponašanje isplati.
Financijska i ekonomska kriza u Evropi već je davno i kriza političkog predstavništva.
Političke stranke ne uspijevaju niti minimalno mobilizirati javnost na smisleno političko djelovanje. Komentirajući nedavni debakl s odazivom na evropske izbore politologinja Mirjana Kasapović konstatirala je da su se sve glavne stranke u Hrvatskoj ''primaknule rubu elementarne političke funkcionalnosti''. Ne vidi se da stranke o tome uopće brinu. Razumije se, u zadatim okolnostima, ova kriza stranaka više pogađa vladajuće, jer se na njih neposredno ruši ogorčenost i apatija građana. Slaba im je utjeha da ni opozicija nije bolja.
Političke stranke doživljavaju se kao mašinerije za zadržavanje političkog i kadrovskog monopola, a u razvojnom smislu i za očuvanje statusa quo koji im omogućuje totalni društveni monopol. Rubne građanske inicijative koje postoje nailaze na njihovu ignoranciju, ne okupljaju i ne potiču društvenu raspravu o važnim razvojnim pitanjima.
Sadašnja vladajuća koalicija u Hrvatskoj te trendove nije uspjela zaustaviti. Po svemu sudeći na predstojećim lokalnim izborima platit će političku cijenu.