Vrući srpanj na izmaku obilježen je tragikomičnim obratima u slučaju „Pelješki most“ ili „Neumski koridor“. Što da vas zamaram sa svim tim infantilnim doskočicama, teletabis ministrima, ili sijedim glavama koji bi ponovno ratovali oko kamenja. Otvorite par „patriotskih“ i „domoljubnih“ portala i smučit će vam se život. Zato, ako nađete još koji novčić u bakinoj škrinji – put pod noge, pa na more. Jadransko.
Ili pred televizore i posvetite se – Olimpijadi.
Kada se vratite u stvarnost, sve će biti isto. Dogovorili su se da će se dogovoriti.
Nama kojima je suđeno sve to čitati, slušati i gledati, ostaje da razmotrimo trenutačno stanje.
Kako se čini, na stolu je ponovno ratifikacija sporazuma o granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što su ga u ljeto 1999. godine u Sarajevu potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Bosna i Hercegovina ga je ratificirala, Hrvatska nije. Ugovor se inače privremeno primjenjuje od dana potpisa. Riječ je o granici dugoj 1.000 kilometara.
Sporni su detalji, ali kada je riječ o granicama, detalji znače – teritorij i suverenitet. U igru ulaze emocije, povijest, nasljeđe i sve ono što ta prtljaga sa sobom donosi.
U Hrvatskoj prevladava mišljenje da su vrh poluotoka Klek (ponta, kako se govori u Dubrovačkom primorju), te dva mala otočića ispred njega, Veliki i Mali školj, hrvatski, te da za to postoje povijesni argumenti, kao i dokazi o pripadnosti tih otočićima katastarskim općinama nekadašnje SR Hrvatske. Kako je ranija pripadnost katastarskim općinama bio slovenski argument za osporavanje hrvatskog dijela Piranskog zaljeva, taj je argument zanemaren. Ne možeš za jedan slučaj uzimati argument koji u drugome osporavaš. Vrh nekog poluotoka i otočići ispred njega automatski znače i širenje teritorijalnog mora. Za Bosnu i Hercegovinu vitalno pitanje, za Hrvatsku važno, ali ne i presudno. Tu je suština spora. I sve je zastalo.
U entitetu Republika Srpska osporavano je rješenje kojim je dio Hrvatske Kostajnice pripao Hrvatskoj. U kojoj je bio i ranije.
U ovaj kompleks spada i raniji sporazum o korištenju luke Ploče i slobodnom prolazu kroz Neum, što su ga koncem 1998. u Zagrebu također potpisali Tuđman i Izetbegović. Istom prigodom Franjo Tuđman i tadašnji predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH Ejup Ganić i Vladimir Šoljić potpisali su i sporazum o posebnim odnosima između Hrvatske i Federacije BiH. Tom se sporazumu dugo opirala bošnjačka strana, a Tuđman ga je postavio kao uvjet za sporazum o Pločama i Neumu. Usuglašene tekstove su amenovali i pozdravili visoki međunarodni predstavnici u Bosni i Hercegovini, te izaslanici SAD i EU.
Nakon potpisivanja nastavilo se po starom. Tuđmanu su bili važni „posebni odnosi“, Bošnjacima Luka Ploče. Režim prolaska kroz područje Neuma je uspostavljen u skladu sa sporazumom.
U Hrvatskoj je naknadno ustanovljeno da joj sporazum o luci Ploče ugrožava suverenitet. Članak 9 toga sporazuma predviđa da posebna komisija kojoj će na čelu biti predstavnik Međunarodnog suda za prava mora preispituje sve odluke uprave. Iz BiH se uzaludno govorilo o prethodnim ulaganjima te republike u luku Ploče. Ni taj sporazum Hrvatski sabor nikada nije ratificirao. A Tuđman je umro.
Hrvatska je teritorijalno ostala presječena, skori ulazak u Europsku uniju zaoštrio je problem prolaza kroz Neum. Niz ideja, od mosta, koridora, tunela, novih trajektnih pristaništa itd., ostali su mrtvo slovo na papiru.
Sve te rasprave pratile su i povremene svađe, prepucavanja, neozbiljne ucjene.
Bez obzira koja opcija bila na vlasti.
U najnovijoj fazi, u Hrvatskoj je na burnu reakciju naišlo uvjetovanje s bosanskohercegovačke strane da se najprije ratificira sporazuma o granicama, pa tek potom realiziraju dogovori oko prolaza kroz Neum, uz obavezno paralelno rješavanje statusa luke Ploče. Provalile su strasti.
HDZ, za čije vladavine su potpisani svi sporazumi, sada ih se odriče. Pa makar bio i Tuđmanov potpis na njima. Imamo projekt svoga mosta, visokog 55 metara i s rasponom od 300 metara među glavnim lukovima i što nam tu BiH može! Uostalom, potpisali su prethodnu dokumentaciju za most. Pa što košta da košta. Visokotiražni dnevnik koji nije tabloid, Večernji list zalaže se da se Tuđmana proglasi maloumnim, jer je, kažu, bio u terminalnoj fazi bolesti i sporazume koje je potpisao treba osporiti medicinskom argumentacijom.
Krajnje je vrijeme za spuštanje lopte na zemlju. Hrvatska je nešto potpisala na najvišem nivou. A nije ratificirala. Ako ima primjedbe, one se mogu unijeti samo voljom obiju strana potpisnica. I o arbitraži se moraju složiti obje strane. A svaka eventualna arbitraža pošla bi upravo od potpisanih dokumenata, što Hrvatsku stavlja u nepovoljan položaj, upozoravaju stručnjaci međunarodnog prava. Jednostrano se može samo – otkazati sporazum. I time svih 1.000 kilometara granice dovesti u pitanje.
Je li prošlotjedno neformalno druženje Vesne Pusić i Zlatka Lagumdžije u Istri uvod u cjelovito rješavanje sporova, vidjet će se uskoro.
Hoće li Vesna Pusić, dosljedna Tuđmanova protivnica kada je riječ o odnosu prema Bosni i Hercegovini, u ime Vlade Zorana Milanovića, riješiti problem primjenjujući upravo Tuđmanov potpis?
U ovima zemljama apsurda, to ne bi bio najveći. Ali bi barem bio jedan koji bi koristio svim građanima.
Ili pred televizore i posvetite se – Olimpijadi.
Kada se vratite u stvarnost, sve će biti isto. Dogovorili su se da će se dogovoriti.
Nama kojima je suđeno sve to čitati, slušati i gledati, ostaje da razmotrimo trenutačno stanje.
Kako se čini, na stolu je ponovno ratifikacija sporazuma o granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što su ga u ljeto 1999. godine u Sarajevu potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Bosna i Hercegovina ga je ratificirala, Hrvatska nije. Ugovor se inače privremeno primjenjuje od dana potpisa. Riječ je o granici dugoj 1.000 kilometara.
Sporni su detalji, ali kada je riječ o granicama, detalji znače – teritorij i suverenitet. U igru ulaze emocije, povijest, nasljeđe i sve ono što ta prtljaga sa sobom donosi.
U Hrvatskoj prevladava mišljenje da su vrh poluotoka Klek (ponta, kako se govori u Dubrovačkom primorju), te dva mala otočića ispred njega, Veliki i Mali školj, hrvatski, te da za to postoje povijesni argumenti, kao i dokazi o pripadnosti tih otočićima katastarskim općinama nekadašnje SR Hrvatske. Kako je ranija pripadnost katastarskim općinama bio slovenski argument za osporavanje hrvatskog dijela Piranskog zaljeva, taj je argument zanemaren. Ne možeš za jedan slučaj uzimati argument koji u drugome osporavaš. Vrh nekog poluotoka i otočići ispred njega automatski znače i širenje teritorijalnog mora. Za Bosnu i Hercegovinu vitalno pitanje, za Hrvatsku važno, ali ne i presudno. Tu je suština spora. I sve je zastalo.
Franjo Tuđman
U entitetu Republika Srpska osporavano je rješenje kojim je dio Hrvatske Kostajnice pripao Hrvatskoj. U kojoj je bio i ranije.
U ovaj kompleks spada i raniji sporazum o korištenju luke Ploče i slobodnom prolazu kroz Neum, što su ga koncem 1998. u Zagrebu također potpisali Tuđman i Izetbegović. Istom prigodom Franjo Tuđman i tadašnji predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH Ejup Ganić i Vladimir Šoljić potpisali su i sporazum o posebnim odnosima između Hrvatske i Federacije BiH. Tom se sporazumu dugo opirala bošnjačka strana, a Tuđman ga je postavio kao uvjet za sporazum o Pločama i Neumu. Usuglašene tekstove su amenovali i pozdravili visoki međunarodni predstavnici u Bosni i Hercegovini, te izaslanici SAD i EU.
Nakon potpisivanja nastavilo se po starom. Tuđmanu su bili važni „posebni odnosi“, Bošnjacima Luka Ploče. Režim prolaska kroz područje Neuma je uspostavljen u skladu sa sporazumom.
U Hrvatskoj je naknadno ustanovljeno da joj sporazum o luci Ploče ugrožava suverenitet. Članak 9 toga sporazuma predviđa da posebna komisija kojoj će na čelu biti predstavnik Međunarodnog suda za prava mora preispituje sve odluke uprave. Iz BiH se uzaludno govorilo o prethodnim ulaganjima te republike u luku Ploče. Ni taj sporazum Hrvatski sabor nikada nije ratificirao. A Tuđman je umro.
Hrvatska je teritorijalno ostala presječena, skori ulazak u Europsku uniju zaoštrio je problem prolaza kroz Neum. Niz ideja, od mosta, koridora, tunela, novih trajektnih pristaništa itd., ostali su mrtvo slovo na papiru.
Sve te rasprave pratile su i povremene svađe, prepucavanja, neozbiljne ucjene.
Bez obzira koja opcija bila na vlasti.
U najnovijoj fazi, u Hrvatskoj je na burnu reakciju naišlo uvjetovanje s bosanskohercegovačke strane da se najprije ratificira sporazuma o granicama, pa tek potom realiziraju dogovori oko prolaza kroz Neum, uz obavezno paralelno rješavanje statusa luke Ploče. Provalile su strasti.
HDZ, za čije vladavine su potpisani svi sporazumi, sada ih se odriče. Pa makar bio i Tuđmanov potpis na njima. Imamo projekt svoga mosta, visokog 55 metara i s rasponom od 300 metara među glavnim lukovima i što nam tu BiH može! Uostalom, potpisali su prethodnu dokumentaciju za most. Pa što košta da košta. Visokotiražni dnevnik koji nije tabloid, Večernji list zalaže se da se Tuđmana proglasi maloumnim, jer je, kažu, bio u terminalnoj fazi bolesti i sporazume koje je potpisao treba osporiti medicinskom argumentacijom.
Krajnje je vrijeme za spuštanje lopte na zemlju. Hrvatska je nešto potpisala na najvišem nivou. A nije ratificirala. Ako ima primjedbe, one se mogu unijeti samo voljom obiju strana potpisnica. I o arbitraži se moraju složiti obje strane. A svaka eventualna arbitraža pošla bi upravo od potpisanih dokumenata, što Hrvatsku stavlja u nepovoljan položaj, upozoravaju stručnjaci međunarodnog prava. Jednostrano se može samo – otkazati sporazum. I time svih 1.000 kilometara granice dovesti u pitanje.
Je li prošlotjedno neformalno druženje Vesne Pusić i Zlatka Lagumdžije u Istri uvod u cjelovito rješavanje sporova, vidjet će se uskoro.
Hoće li Vesna Pusić, dosljedna Tuđmanova protivnica kada je riječ o odnosu prema Bosni i Hercegovini, u ime Vlade Zorana Milanovića, riješiti problem primjenjujući upravo Tuđmanov potpis?
U ovima zemljama apsurda, to ne bi bio najveći. Ali bi barem bio jedan koji bi koristio svim građanima.