Za priču o ljudima, ili narodima, koji neće čuti istinu iz BiH smo uzeli primjer Bosanske knjige mrtvih. Njenom autoru, Mirsadu Tokači, nije bilo nimalo lako. Baš kao ni udovici Nediljka Galića, koji je tokom rata u Ljubuškom spasavao susjede muslimane.
„Bilo je trenutaka kad ni ja nisam želio da budem ja“, danas, već kroz smijeh, govori Mirsad Tokača, direktor Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva. Međutim, do prije nekoliko godina, nije mu bilo do smijeha, naročito netom što je objavio podatke o broju stradalih u BiH i to na svim stranama.
Oni se nisu podudarali sa političkim preuveličavanjem, mahom Bošnjaka, zbog čega je Tokača bio izložen nemilosrdnim napadima. Optuživan je da je izdajnik, prijetilo se njemu i porodici. A sve zbog toga što je odlučio staviti tačku na manipulacije nad onima koji su tokom rata najviše propatili:
Ustati protiv nepravde u Bosni i Hercegovini skupo košta. Na vlastitoj je koži to osjetila Štefica Galić, udovica Nedeljka Neđe Galića. Njen muž Neđo, Hrvat iz Ljubuškog, tokom rata, uz pomoć falsifikovanih garantnih pisama, spasio je oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom, koji je bio pod kontrolom HVO.
Godinama je u svom gradu bila izložena verbalnom i fizičkom maltretiranju, nakon što je objavljen film koji govori o njenom suprugu. Ljubuški je nedavno i zauvijek napustila:
„Ovo je ipak naš izbor, kao što je 1993. bio izbor moga supruga i mene pokrenuti se odatle iz revolta, iz suosjećanja prema našim komšijama, koji su protjerani. Tako danas odlazim svojevoljno, niko me ne tjera, ali želim otići i ne želim ostati u toj sredini koja je toliko nezdrava i bolesna i koja okreće glavu od svega onoga što nije kako ona misli da treba da bude. Nama su do prije godinu i pol svi klimali glavom, svi su nas pozdravljali, osjećali smo se sasvim normalno, iako Ljubuški od devedesetih nije normalan u tom smislu. Međutim, zbog ovoga što se desilo u proteklu godinu i pol, i što smo proživjeli, moja obitelj i ja smo izgubili, i volju i vjeru", kaže Štefica Galić.
Mi smo isključivo isključivi
Muhamed Karić iz okoline Travnika svjedoči da u BiH nije važno koga mrzite, već koga volite. Danas živi na rubu egzistencije, skupljajući mine sa minskog polja, koje potom prodaje kao staro željezo da bi prehranio suprugu i troje djece:
„Kad moraš preživjeti, nema straha, vjerujte mi. Bilo je dana da nismo imali ni brašna da djetetu napravimo hljeb. Dijete mora u školu. Znači moralo se, nije se biralo. Nisam naučio da se bavim nekim mutnim radnjama, nisam naučio da kradem, ni ja ni moja porodica, pa bolje je i to raditi, nego nešto protivzakonito", kaže Karić.
Za ovog bivšeg hodžu, koji je samovoljno 1990. godine napustio vjersku zajednicu, nema posla, ni u komunalnom preduzeću:
„Pošto je supruga pravoslavka, to ne ide. Vidite kakvo je društvo. Mješoviti brakovi više nisu nigdje prispjeli", naglašava.
Progovoriti o korupciji i kriminalu također znači biti sam i izložen prijetnjama. Mehmedalija Osmić, predsjednik sindikata radnika UIO BiH, godinama upozorava na kriminal u ovoj instituciji, težak, kaže, milijarde. Među onima umiješanim u njega su nezaobilazno i politički mentori koje, kaže, neće imenovati jer nikakvog efekta od toga nema, osim što samo sebi stvara problem. Porodica mu zbog prijetnji živi van BiH:
„Svi su ćutali. Niko nije reagovao. Prijetili su mojoj kćerki. Ona je sad vani. Meni su prijetili. Ako ja sada vama odgovorim, te prijetnje će se nastaviti, a možda će me i likvidirati. Ni to nije isključeno. Bilo je i pokušaja da me likvidiraju. Morate me razumjeti, ne zato što se ja bojim. Kad bi bio kakav efekat da ja vama odgovorim na to pitanje, ja bih vam odgovorio", kaže Osmić.
Saša Madacki, direktor Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, objašnjava kako je bosanskohercegovačko društvo izuzetno tolerantno na nasilje, ali i fobično, kada je u pitanju ono što je drugačije:
„Balkan je zapravo ekstremno fobofobičan, a kada pričamo o odraslim ljudima, koji čine nasilje, oni su morali odrasti u nečemu. Mi rastemo u zabranama. Prva zabrana koju dobiješ kao dijete, odnosno više pedagoška uputa, je - Memoj se smijati, proplakat ćeš. Nemoj to raditi, odnijet će te Cigani. Ne budi peder, daj mi bombonu. Mi smo isključivo isključivi. Odgovor na ovo pitanje, zapravo na prevenciji bilo koje fobije, leži u obrazovanju. Prema našem istraživanju iz 2011. godine, 45 posto ispitanika na teritoriji cijele BiH smatra da je nasilje dozvoljeno da bi se od osumnjičenog izvuklo priznanje za počinjeno djelo - Ako priznaš, oprostit ću ti što sam te tukao. Mi smo svi Ilije Čvorović, zapravo živimo u 'Balkanskom špijunu' i prosto smo odgajani u tome", zaključuje Madaci.
„Bilo je trenutaka kad ni ja nisam želio da budem ja“, danas, već kroz smijeh, govori Mirsad Tokača, direktor Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva. Međutim, do prije nekoliko godina, nije mu bilo do smijeha, naročito netom što je objavio podatke o broju stradalih u BiH i to na svim stranama.
Oni se nisu podudarali sa političkim preuveličavanjem, mahom Bošnjaka, zbog čega je Tokača bio izložen nemilosrdnim napadima. Optuživan je da je izdajnik, prijetilo se njemu i porodici. A sve zbog toga što je odlučio staviti tačku na manipulacije nad onima koji su tokom rata najviše propatili:
Mirsad Tokača
„U svakom vremenu je problem govoriti istinu. Mi smo prošli kroz jedan totalitarni i autoritarni režim koji je diktirao i način pamćenja i ponošanja. Danas stvari gotovo da su iste kao u tom vremenu, samo što se jedan totalitarizam pretvorio u tri etno-totalitarizma i ako vaša priča ne odgovora određenom kvazi-elitnom klubu, oni će, ne birajući sredstva, da ustanu protiv vas. A ako vam ne mogu ništa jer je istina na vašoj strani, onda ste izloženi apsolutnom ignorisanju. Bosanska knjiga mrtvih je završena. Ovih dana putujem po cijelom svijetu jer su ljudi vani o tome čuli i to smatraju primjerom kako otvoriti procese u post-konfliktnim društvima. Ovdje, u Sarajevu, u BiH, je potpuna tišina. Kao da niste ništa napravili. Ne mogu vas ubiti, ne mogu vas dezavuirati, ne mogu vas diskreditirati, ali mogu vas ignorisati", kaže Tokača.Ustati protiv nepravde u Bosni i Hercegovini skupo košta. Na vlastitoj je koži to osjetila Štefica Galić, udovica Nedeljka Neđe Galića. Njen muž Neđo, Hrvat iz Ljubuškog, tokom rata, uz pomoć falsifikovanih garantnih pisama, spasio je oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom, koji je bio pod kontrolom HVO.
Godinama je u svom gradu bila izložena verbalnom i fizičkom maltretiranju, nakon što je objavljen film koji govori o njenom suprugu. Ljubuški je nedavno i zauvijek napustila:
„Ovo je ipak naš izbor, kao što je 1993. bio izbor moga supruga i mene pokrenuti se odatle iz revolta, iz suosjećanja prema našim komšijama, koji su protjerani. Tako danas odlazim svojevoljno, niko me ne tjera, ali želim otići i ne želim ostati u toj sredini koja je toliko nezdrava i bolesna i koja okreće glavu od svega onoga što nije kako ona misli da treba da bude. Nama su do prije godinu i pol svi klimali glavom, svi su nas pozdravljali, osjećali smo se sasvim normalno, iako Ljubuški od devedesetih nije normalan u tom smislu. Međutim, zbog ovoga što se desilo u proteklu godinu i pol, i što smo proživjeli, moja obitelj i ja smo izgubili, i volju i vjeru", kaže Štefica Galić.
Mi smo isključivo isključivi
Muhamed Karić iz okoline Travnika svjedoči da u BiH nije važno koga mrzite, već koga volite. Danas živi na rubu egzistencije, skupljajući mine sa minskog polja, koje potom prodaje kao staro željezo da bi prehranio suprugu i troje djece:
„Kad moraš preživjeti, nema straha, vjerujte mi. Bilo je dana da nismo imali ni brašna da djetetu napravimo hljeb. Dijete mora u školu. Znači moralo se, nije se biralo. Nisam naučio da se bavim nekim mutnim radnjama, nisam naučio da kradem, ni ja ni moja porodica, pa bolje je i to raditi, nego nešto protivzakonito", kaže Karić.
Za ovog bivšeg hodžu, koji je samovoljno 1990. godine napustio vjersku zajednicu, nema posla, ni u komunalnom preduzeću:
„Pošto je supruga pravoslavka, to ne ide. Vidite kakvo je društvo. Mješoviti brakovi više nisu nigdje prispjeli", naglašava.
Progovoriti o korupciji i kriminalu također znači biti sam i izložen prijetnjama. Mehmedalija Osmić, predsjednik sindikata radnika UIO BiH, godinama upozorava na kriminal u ovoj instituciji, težak, kaže, milijarde. Među onima umiješanim u njega su nezaobilazno i politički mentori koje, kaže, neće imenovati jer nikakvog efekta od toga nema, osim što samo sebi stvara problem. Porodica mu zbog prijetnji živi van BiH:
„Svi su ćutali. Niko nije reagovao. Prijetili su mojoj kćerki. Ona je sad vani. Meni su prijetili. Ako ja sada vama odgovorim, te prijetnje će se nastaviti, a možda će me i likvidirati. Ni to nije isključeno. Bilo je i pokušaja da me likvidiraju. Morate me razumjeti, ne zato što se ja bojim. Kad bi bio kakav efekat da ja vama odgovorim na to pitanje, ja bih vam odgovorio", kaže Osmić.
Saša Madacki, direktor Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, objašnjava kako je bosanskohercegovačko društvo izuzetno tolerantno na nasilje, ali i fobično, kada je u pitanju ono što je drugačije:
„Balkan je zapravo ekstremno fobofobičan, a kada pričamo o odraslim ljudima, koji čine nasilje, oni su morali odrasti u nečemu. Mi rastemo u zabranama. Prva zabrana koju dobiješ kao dijete, odnosno više pedagoška uputa, je - Memoj se smijati, proplakat ćeš. Nemoj to raditi, odnijet će te Cigani. Ne budi peder, daj mi bombonu. Mi smo isključivo isključivi. Odgovor na ovo pitanje, zapravo na prevenciji bilo koje fobije, leži u obrazovanju. Prema našem istraživanju iz 2011. godine, 45 posto ispitanika na teritoriji cijele BiH smatra da je nasilje dozvoljeno da bi se od osumnjičenog izvuklo priznanje za počinjeno djelo - Ako priznaš, oprostit ću ti što sam te tukao. Mi smo svi Ilije Čvorović, zapravo živimo u 'Balkanskom špijunu' i prosto smo odgajani u tome", zaključuje Madaci.