O poplavama koje su sredinom svibnja zadesile građane BiH priča se još uvijek kao da su bile jučer. Jer, vrlo malo je onih koji su se oporavili od posljedica te elementarne nepogode. Na pomoć države se još čeka, a ni silna međunarodna pomoć, o kojoj su toliko slušali, nikako da dođe do njih.
Pejo Mađarević iz Domaljevca ovih dana prikuplja dokumente kako bi se prijavio za novčanu pomoć. Kuća mu je 16. svibnja potpuno bila pod vodom i šteta je stotpostotna. Do sada je od pomoći dobio 600 eura:
„U ovakvoj državi za ovu poplavu dobio sam šećer, visok pritisak, idem doktorima - toliko me to demoralisalo! Jedva dišem. A u ovoj državi znate kako to ide. Dolaze izbori. I ako si stranački opredijeljen - imaš, ako nisi stranački opredijeljen - nisi ništa ni dobio.“
A nijedan euro nisu dobili Manda i Mato Đebić iako im je kuća bila pod vodom. Pričaju nam da 17 dana nisu mogli sići sa drugog kata kuće. Sve što su do sada uspjeli sanirati je od Matine mirovine.
„Nama niko nikad nije došao, vi ste prvi došli. Podnosili smo i neki zahtjev. To je bilo prošle srijede. Trebalo se ići u Orašje, potpisati taj zahtjev“, priča nam Manda.
„Hvala Bogu, dobro je, ostalo se živo. Dalje ćemo kako možemo, tako će ići“, dodaje Mato.
RSE: Što je ljudima danas najpotrebnije ovdje?
Mato: Najpotrebije je većinom sve. Svega treba. Loše je onome ko nema nikakvih primanja, ko nema od čega. To je katstrofa još gora.
RSE: Je li bilo kave pomoći?
Mato: Pa nije zasad nikakve. Niti nama ko dolazi. Mi se nadamo, uzdamo se u Boga, ako bude šta, ako ne bude, šta ćemo.
RSE: Već četiri mjeseca su prošla.
Mato: A šta ćemo? Možda nema država sad trenutno. Valjda će se i ona sjetiti nas.
Kućama se nisu mnogi vratili - niti znaju kada će. A na međunarodnu pomoć još uvijek čekaju.
„Cijelo vrijeme smo bilo kod jednog prijatelja Preve u Slatini. Ovim putem mu se zahvaljujem što nas je ugostio sa svim i svačim. Došli smo bez vrećice u ruci, stvarno nisam uspjela ništa ponijeti za djecu. Sve se promijenilo. Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Najpotrebnije je da ljudi to shvate, da prihvate nekako, ali ne može to niko prihvatiti. Nadamo se da će biti još pomoći. A što uspijemo da zaradimo, to ulažemo u kuću“, kaže Ana Mađarević.
Domaljevac u maju 2014.
Janja Tomić uspjela je sama sanirati štete. Međutim, djeca i unučad ostali su bez krova nad glavom:
„Kad smo se vratili kući bilo mi je drago, ali kad sam vidjela da ona ne može svojoj kući, onda mi je bilo teško. Ali meni moja djeca nisu teška zato što su kod mene. Ja volim, meni će biti ružno kad oni odu svojoj kući. Ali ne daj Bože više. Nisam ja dobila nikakve pomoći ni od koga.“
Svibanjske poplave mnoge su odveli iz Domaljevca, kaže nam Ivo Pavić:
„Danas su u Njemačkoj, u Austriji, u Švicarskoj. Većina bježi, naročito mladi. Svi koji mogu odlaze. Meni je 60 godina, pa mi je kasno – ali rješavaćemo kako možemo.“
Zakazale sve strukture
A da nije bilo pomoći rodbine, koja je uglavnom u inozemstvu, Domaljevac bi danas vjerojatno izgledao kao i lipnju kada se voda povukla. Ana Vlahović, iako bolesna, 20 dana nije mogla liječniku:
„U kući svojoj bila gore, na spratu. Nikud izlazila nisam. Čamcima nam donosili hranu, vodu, sve. Donesu nam, uzmemo, trošimo one konzerve. Struje nisi imao. Joj, užas bilo, pa eto - ne može se kazati.“
RSE: Kako ste onda za tablete?
Ana: Nema izgleda ni bolesti kad nešto pritisne. Kad je bio rat, ja nikad nisam znala da me boli išta. A sada joj ovdje boli, joj ondje boli – i tako.
I čelnici Općine Domaljevac svjesni su da su državne strukture potpuno zakazale. Ovih dana u Domaljevcu se najviše govori o obnovi Doma zdravlja i dječijeg vrtića. Međutim, kako nam je rekao i sam zamjenik načelnika Domaljevca Mirko Abramović, ništa ne bi uspjeli bez pomoći EU:
„Najveći donatori za obnovu naše općine su EU i još neke druge zemlje koje nisu u sastavu EU. Svjedoci smo da bez pomoći naših evropskih prijatelja ne bismo se mogli maći sa mjesta. Od države, znajući kakva je, znajući njeno ustrojstvo, znajući odnose koji vladaju u njoj, nismo očekivali puno. Dosta je kuća useljeno zahvaljujući pretežno sredstvima naših građana. Obnova infarstrukture, koja je bila uništena skoro u potpunosti, privodi se kraju uz pomoć međunarodnih donatora.“
Naši sugovornici tvrde da su nerijetko ostajali i bez pomoći Crvenog križa.
„Crveni križ tuda obilazi sve te kuće, i svima daje, a meni neće. Ja ga zaustavljam i kažem da i ja sam poplavljen - nisam dbio ni čašu hladne vode. Ja se ne bunim - ne da, ne da, nema, nema i voljno. Ali ipak, svi smo mi poplavljeni. To nije rat. Ovo je poplava. Ne pita se jesi li siromah ili si bogat. Svima treba dati za ono što je odneseno, koliko-toliko. Neće ni da im se kaže šta je na stvari“, navodi Pejo Mađarević.
Četiri i pol mjeseca nakon poplava život u Domaljevcu izgleda sasvim normalno. Međutim, ovi ljudi kažu da je sve daleko od normalnog jer su ih svibanjske poplave vratile na nulu.