Piše: Miodrag Živanović
U ovoj našoj maloj zemlji na kraju svijeta, decenijama se već politički odlučuje isključivo na etničkoj matrici. Dakako, na toj istoj matrici se i rađa, živi, pa i umire. Drugim riječima, taoci smo tog ekstremno suženog življenja samo na etnos, njegove mitove, simbole, raznorodne, manje ili više brutalne konstrukcije...
Pa, šta nam se to dogodilo, osobito u političkoj ravni?
Politika je kratkog pamćenja, tako da vrijedi podsjetiti na nekoliko, po mom sudu bitnih, činjenica. Naravno, ovo podsjećanje će biti sasvim pojednostavljeno. Dakle, ponajprije, neposredno nakon ovdašnjeg rata (ili ratova) politički milje je bio profiliran tako što smo imali preko 100 (slovima: stotinu) političkih partija, ali su iza njih stajale svega dvije i po ideologije.
Prva je bila ideologija nacionalizma, a druga se očitovala kao jedna balkanska varijanta socijal-demokratije. Ono pola ideologije, pripadalo je bivšim komunistima.
Uz dominantnu opciju koju su tada nudile Stranka demokratske akcije (SDA), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i SDS (Srpska demokratska stranka) kao i njihovi sateliti, postojale su i političke stranke drugačije ideološko-političke provenijencije: Socijaldemokratska partija (SDP), socijalisti, liberali iz Republike Srpske (RS) i Stranka nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), nekoliko manjih političkih partija iz hrvatskog nacionalnog korpusa itd.
'Šta nam se to dogodilo, osobito u političkoj ravni?': Miodrag Živanović
Pored toga, dosta snažan je bio i uticaj različitih oblika i institucija demokratske alternative, poput Foruma građana Tuzla, Helsinškog parlamenta građana iz Banjaluke, Igmanske inicijative, Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, kao i Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine...
Postojao je i Građanski alternativni parlament BiH, te Alternativno ministarsko vijeće BiH (AMV). Ova potonja institucija, okupljala je predstavnike nekoliko političkih stranaka iz oba entiteta (SDP, SNSD, SLS RS i dr) kao i istaknute pojedince iz različitih područja društvenog rada i stvaranja.
Sa i bez etno prefiksa
Postojala je, dakle, ipak jedna šarolikost ideološko-političkih identiteta na javnoj sceni naše zemlje.
Ali, višegodišnje pogubno djelovanje dominacije isključivo etničke matrice, zasnovano na samozatvaranju u "svoje" etničke prostore, patološkom na strahu Jednih od Drugih, Drugih od Trećih, te na upravo palanačkom strahu od svega što je udaljeno i nepoznato - nagrizalo je i na kraju je potpuno razorilo kakvu takvu različitost, kako u politici tako i u društvu uopšte.
Političke partije su, unazad najmanje deset godina, podijeljene samo po pukom načelu etničke pripadnosti. One postoje i djeluju tek kao bošnjačke, srpske i hrvatske. Sve je apsolutno nivelirano, danas više nema ni nacionalista (jer, nacionalizam je postao prirodno stanje političke i ukupne društvene svijesti), ali nema ni socijal-demokrata, ni liberala, kao što nemamo ni rasista i fašista. Kao da nismo atraktivni čak ni za ove posljednje.
Riječ je o temeljnoj promjeni političkih identiteta u Bosni i Hercegovini. To se vidjelo, ponajprije, na političkim partijama i njihovim liderima. Neki su se personalno priključivali vodećim nacionalnim partijama, a ako su bili na čelu manjih stranaka, kolektivno su im prilazili.
Drugi su, pod okriljem svojih partija, u nazivu obično bez etno-prefiksa, vodili i vode uske nacionalne politike brutalnije i žešće nego oni kojima su te politike doista "izvorne".
Vrijedi pomenuti neke primjere. Recimo, neposredno prije prethodnih opštih izbora, tadašnji šef SDP BiH, drug Zlatko Lagumdžija, obznanio je da je njegova partija bošnjačka (!?).
Fahrudin Radončić i njegov Savez za bolju budućnost (SBB), mada često drugačije govore, suštinski je temeljna bošnjačka partija, koja nerijetko djeluje i kao desno krilo SDA.
Dvije vodeće partije u hrvatskom nacionalnom korpusu (HDZ i HDZ 1990) postoje i djeluju na istom fonu. Demokratska fronta (DF) Željka Komšića polučila je odličan rezultat na prošlim opštim izborima – uglavnom zahvaljujući dignitetu svog lidera – ali je odmah nakon toga prešla u opoziciju. Da li je riječ o tome da ova partija pokušava djelovati koliko toliko povrh etničke matrice ili se radi o nečemu drugom, o tome se može tek nagađati.
Demokratska fronta Željka Komšića polučila je odličan rezultat na prošlim opštim izborima, ali je odmah nakon toga prešla u opoziciju: Živanović
Pragmatična transformacija Milorada Dodika
Promjene ideološko-političkog identiteta možda su se još više očitovale u Republici Srpskoj. U tome je prednjačio i prednjači Savez nezavisnih socijaldemkrata Milorada Dodika. Oni već osam godina vode jednu politiku isključivosti i na izbornim kampanjama i u medijima zastupaju tvrde nacionalističke teze.
Otkuda taj i takav zaokret? Otkuda to da se Dodik, od svojevremenog angažmana u demokratskoj alternativi BiH (on je, recimo, bio i jedan od ministara u ovdje pominjanom AMV BiH), od angažmana na povezivanju, ratom i drugim razlozima, pokidanih niti ovdašjeg života, transformisao u nešto sasvim drugo?
Naravno, teško je jednoznačno odgovoriti na ovo pitanje. No, koliko znam, vjerovatno postoje najmanje dvije grupe razloga. Prvo, čini mi se da je Dodik – daleko prije drugih političara – nekim svojim posebnim čulom – uvidio da etničke politike postaju i da će postajati ovdje jedini produktivni vid političkog praxisa. I onda je počeo, sa svom svojom enormnom energijom, graditi upravo takvu praksu.
Dodik – daleko prije drugih političara – uvidio etničke politike kao jedini produktivni vid političkog praxisa
Vjerovatno na tragu sopstvene spoznaje da je politički prostor u ovdašnjem društvu apsolutno popunjen i da jednostavno nema prostora za one prethodne, pa ni za neke nove politike. Pored toga, jedan od bitnih spoljašnjih poticaja tome bile su i svojevremene rasprave o "aprilskom paketu", kada je Haris Silajdžić tražio praktično ukidanje Republike Srpske.
Znamo, kako se to sve skupa završilo. A takođe znamo i da Dodik – kada govorimo o ideološko-političkom identitetu – nije nacionalista, ali nije ni socijaldemokrata, nije ni liberal, nije ni staljinista... On nije ništa od toga. On je, zapravo, tehnolog vlasti.
Protokom vremena, ali i uistinu predanim radom, Dodik i njegovi saborci su skoro dovršili nivelaciju političkih snaga u Republici Srpskoj. U političkoj utakmici i pozicija i opozicija u ovom entitetu igraju samo ne jednu kartu: da pokažu ko je veći Srbin i ko je veći čuvar RS-a.
Pošto su i SDS, pa i Partija demokratskog progresa (PDP) Mladena Ivanića, te Narodni demokratski savez Dragana Čavića, progutali taj mamac, moram korigovati nešto šta sam izrekao mnogo ranije: tada sam, naime, tvrdio da je SNSD ništa drugo do desno krilo SDS-a. Danas, vjerovatno, stvari stoje sasvim obrnuto: izgleda da je SDS i koalicija koju on predvodi – ništa drugo do desno krilo SNSD-a.
Kada se tome doda i skoro već završen proces nivelacije političkih identiteta i u Federaciji BiH, sa nešto drugačijim predznacima, čini mi se da ovoj našoj maloj zemlji na kraju svijeta, nije potrebna nikakva politika.
Jer, apsolutna nivelacija nekada različitih političkih identiteta, sve je moguće. Pa, čak i to da ćemo, naprimjer, u Parlamentarnoj skupštini BiH imati dva Doma naroda. Prvi će biti onaj koji će samo formalno biti predstavnički, a suštinski će imati bošnjačke, srpske i hrvatske klubove poslanika, dok će se drugi zvati Dom naroda – sa identičnom strukturom kao i prvi dom.
A onda nam, dakako, izbori i ne trebaju.
*** Miodrag Živanović je profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci