Fotograf Radija Slobodna Evropa Amos Chapple je putovao u rusku republiku Saha da upozna mještane koji, i tokom najhladnije zime, poslove obavljaju na otvorenom.
TRGOVKINJA
U posljednjih 15 godina, Sona Ugurčijeva je radila na "seljačkoj pijaci" u Jakutsku, čekajući mušterije da dođu do njenog ribljeg štanda na temperaturi koja redovno padala ispod -50 stepeni Celzijusa.
Ugurčijeva se preselila iz svoje rodne Ingušetije u Jakutsk 1993. godine, kada su pobune zahvatile ruski Sjeverni Kavkaz.
Seoska pijaca na kojoj Ugurčijeva vodi štand je 50-metarski koridor smrznutih roba u centru Jakutska koji ostaje otvoren svih sedam dana u nedjelji tokom cijele zime.
Između 7.00 sati ujutru i 7.00 navečer lokalno stanovništvo tu dolazi da kupuje ribu koja biva zamrznuta istog trenutka kada je ribari, koji pecaju na rijekama i jezerima Jakutije, uhvate i bace na led.
Osim ribe, na tržnici se može kupiti goveđe i srneće meso koje je izrezano na manje komade.
Čak se mogu naći i arktički zečevi, koji se prodaju za 1.500 rublji (26 dolara). Divlji zečevi se preferiraju pečeni u kiselom kremastom sosu.
Ugurčijeva vaga hrpu ribe za mušteriju. Ova 56-godišnjakinja nosi tri džempera ispod jakne, kao i vunene rukavice i tople vunene čizme. Ona vrlo dobro zna opasnosti od potcjenjivanja hladnoće. “Jednom sam se smrznula. Bilo je -58 Celzijusa, ali nije bilo vjetra i ja nijesam bila oprezna. Jedan od mojih obraza je pobijelio od smrznutosti i onda je počeo da se guli”.
Pijačni prodavac sa vunenim “duplim čizmama”. Ugurčijava kaže da je fizički vrlo teško raditi na tržnici “ali i veoma emotivno“. „Mnogi ljudi pokušali su ovdje da postave štandove, ali su se neki potrudili da im otežaju prodaju i onda bi pojedini odustali za nekoliko mjeseci. Ali ako možeš preživjeti nekoliko godine ovdje, bićeš OK”.
Ugurčijeva na pauzi za čaj. Ova trgovkinja kaže da ne žali zbog odluke da se preseli u Jakutsk. ”Svi kažu da će doći ovdje na jedno ljeto, a onda završe tako što ostanu zauvijek. Vremenski uslovi su teški, ali ovdje postoji osjećaj za zajednicu, što ja volim”.
SPASILAC
U gradu Kandiga, u kojem živi oko 6.000ljudi, pomjeranje tla uzrokovano neujednačenim odmrzavanjem permafrosta (stalno zamrznutih gomila) svakog ljeta izaziva ulegnuća i rušenje kuća, poput ovih stanova još iz vremena Sovjetskog Saveza.
Kada je ova nastamba posrnula, Tolik Jusipov i njegova brigada radnika pozvani su iz Jakutska, udaljenog sedam sati vožnje automobilom, da bi je kompletnu rastavili testerama.
Jusipov procjenjuje da će im za potpuno okončanje ovog posla trebati mjesec ili više dana. Iako bi vozač u toploj kabini nekog kopača mogao obaviti posao za nekoliko sati, dragocjena drvena građa bila bi uništena.
Građa koja je odvojena od uništene zgrade spremana je za prevoz kamionom. Neuništeno drvo će biti prodato za novo korištenje na ljetnjim građavinskim projektima.
Brigada odvaja drvenu građu nakon što su iz nje izvadili eksere. Jusipov je počeo da radi od 18. godine i slali su ga kroz cijelu Saha Republiku, bez obzira na vremenske uslove.
“Naravno, više volim ljeto. Kada je zaista hladno tvoji prsti ne funkcinišu kako treba… rukavice su najvažnija stvar kada postane hladno, jer držimo po cijeli dan taj prokleti metalni alat.”
Jusipov se okreće prema dimu iz jedne od 16 grejnih stanica na ugalj koji se vide na nebu u Kandigi. Ovaj 47-godišnjak sa svojom brigadom radi od svitanja do smrzavajućih noćnih sati nakon zalaska sunca.
Jedan od radnika u brigadi lopatom čisti otpad sa srušene građevine. Neki dijelovi strukture, ispostavilo se, bili su urađeni od azbesta. Na pitanje da li taj material predstavlja zdravstveni rizik tokom rada, Jusipov odmahuje glavom i odgovara, “ja to ne znam.”
Soba u razrušenoj kući evakuisana je krajem 2017.
Jusipov ne misli mnogo o svom poslu, niti se trudi da razmišlja o ekstremnim uslovima u kojima radi. “To je samo posao, svi su isti. Ne bih rekao da uživam u njemu, ali znam kako da ga radim. Čovjek mora raditi.”
PASTIR
Nekoliko kilometara izvan sela Topolinoe, Griša Zamjatin drži stado od 40 irvasa.
Zamjatin je član manjinske zajednice Evneka, čije veze sa irvasima sežu u praistoriju.
Zamjatinovom kampu može se pristupiti sankama koje vuku irvasi ili snowmobilom preko smrznute rijeke Tompo.
Zamjatinov kamp je napravljen od šatora iz sovjetske ere. Jedan je za ljude, a drugi predstavlja neku vrstu tople “garže” za sanke sa irvasima ili snowmobile.
Nakon prve svjetlosti, poslije noći tokom koje je vatra u Zamjatinovom šatoru mogla da se ugasi, smrznuti pastir izlazeći iz kreveta pilom počinje da blanja listiće drveta za metalni šporet koji iznenađujuće brzo zagrije šator.
Ovaj 40-godišnjak sprema jela uglavnom od ulovljenih životinja. Tokom mog boravka kod njega jeli smo jela od kuvane planinske ovčetine te želudac i bubrege pržene na margarinu. Zamjatin kaže da je unutar šatora nered “zato što mi žena nije bila ovdje već sedmicama“. „Da je moja žena sada ovdje, ovo bi mjesto izgledalo kao Hilton.”
Irvasi u oblasti oko Topolimoea mogu preživjeti niske temperaturu koje može pasti na nivo suvog leda.
Zahvaljujući gustom sloju dlačica (koji djeluje kao plutajuća "jakna za spašavanje" kad plivaju preko rijeke ljeti), irvasi zimi imaju noseve potpuno prekrivene snijegom preko krzna.
Zamjatin lomi komad leda iz zamrznute rijeke da bi uzeo vodu za piće. Ovaj stari pastir kaže da uprkos ekstremnoj hladnoći koja “ponekad povrijedi moja poluća”, on više voli zime nego leta.
“Tokom ljeta ima komaraca i kiše, a irvasi se razbole. Zima je najbolja, jednom kad snijeg počne da pada, irvasi i ja se možemo malo opustiti”.
Slike i tekst: Amos Chapple
Uredio: Andy Heil