Sedamdesetogodišnja Sarajka nakon što se razvela, poslije skoro 25 godina braka, završila je na ulici. U preživljavanju su joj pomogle komšije i prijatelji, budući da nikada nije formalno radila i nije stekla pravo na penziju. Na sudu je morala da traži imovinu koja joj prema Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) pripada.

Advokat Enver Baždar za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako ovakvi primjeri nisu rijetkost.

“U konkretnom slučaju ta osoba, nakon razvoda braka je zatražila da se utvrdi da njoj po osnovu zajedničkog rada, za vrijeme trajanja bračne stečevine, pripadaju određena prava u pogledu porodične kuće koju je ona zajedno sa svojim mužem gradila i radila preko 20 godina života”, objašnjava on.

Prvostepenom presudom je utvrđeno da ženi koja je godinama ulagala i stvarala sa svojim mužem i djecom ne pripada nikakvo pravo, a nakon žalbe, sud je utvrdio određeni iznos prava koja joj pripadaju, no, na takvu se odluku žalila druga strana i predmet je još aktivan.

“Nije to ništa neuobičajeno, to su vrlo česte situacije s kojima se susreću naše sestre, majke, žene kada situacija kao takva nije prepoznata na pravilan način od strane, nažalost, sudija koji vode te postupke”, dodaje Baždar i podsjeća da su prema Porodičnom zakonu Federacije BiH bračni drugovi sa dijelom od jedne polovine suvlasnici na imovini koju su stekli za vrijeme trajanja braka, bez obzira da li je jedno od njih dvoje radilo, a drugo ne.

Seksizam na javnom nivou

Upravo zbog činjenice da u BiH neplaćeni rad žena, u koje se ubraja i briga o domaćinstvu, djeci ili starijim osobama, nije prepoznat i valoriziran, organizacija UN Women je pokrenula kampanju “Generacija za ravnopravnost”, koja u fokusu ima ekonomsku pravdu i sigurnost za bosanskohercegovačke žene.

Pokazatelji su potpuno zapanjujući kada je riječ o ženama, kaže za RSE Amna Muharemović iz UN Women, i podsjeća da BiH ima najnižu registrovanu ekonomsku aktivnost žena u Jugoistočnoj Evropi, koja spada u donji dio evropskog prosjeka.

“U BiH je samo 33,5 posto žena ekonomski aktivno što znači u plaćenom formalnom prijavljenom radu. Znamo iz onoga što svakodnevno vidimo oko sebe, pogotovo u urbanim sredinama, da postoji armija žena koja spada u kategoriju dugoročno nezaposlenih žena što je posljedica sistemskog raspada ekonomije i diskontinuiteta u industrijskoj proizvodnji u velikim sistemima”, objašnjava ona.

Pročitajte i ovo: Zašto svijetu treba više liderica?

Najviše žena u sivoj zoni

Zbog toga najveći broj žena od srednje do starije životne dobi radi u sivoj zoni, u neformalnom neprijavljenom radu, a isključivo u ekonomiji brige ili za djecu ili za starije osobe.

U prosjeku, sve žene u BiH, bilo da su zaposlene ili ne, provode 53 sata sedmično u neplaćenom radu.

“Iz toga se izvodi da, otprilike, nekih 7,5 sati dnevno provode u takvom radu, dok je evropski prosjek 4,1 sat dnevno. Govorimo o prosjeku, dakle i o ženama koje su na tržištu rada i onim koje su dugoročno nezaposlene”, kaže Muharemović.

Pročitajte i ovo: COVID-19 kriza ugrozila 250.000 radnih mjesta u BiH

Prema podacima te organizacije disproporcionalna angažovanost žena u odnosu na muškarce u BiH je sveprisutna. Neplaćeni rad žena se, prema njihovom mišljenju, treba prepoznati, raspodijeliti na članove porodice i valorizirati u smislu prepoznavanja, prvenstveno od strane države, ali isto tako, od privatnog sektora.

U BiH su, kako podsjeća, rijetke porodice koje mogu živjeti od jedne plate, a statistike kažu da je potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu veća od dvije udružene prosječne plate.

“Ljudi su vrlo često primorani da rade u vrlo lošim uslovima, ili da u situaciji kada nemaju apsolutno dostupnu brigu za djecu ili za starije, da odustaju od rada i žive de fakto u siromaštvu”, kaže Muharemović.

Zaposlene žene sedmično rade i do 70 sati

S troje djece i poslom vezanim uz knjigovodstvo, za Džeraldinu Himzaniju radni dan kraja nema. Kad završi s redovnim poslom, ulazi u „drugu smjenu“ u kojoj nema plate, a nema ni norme.

„To su standardni kućanski poslovi - od peglanja, čišćenja, pravljenja ručka, planiranja za sutra, kupovine namirnica. Iskrsne tu nekad i neki rođendan, djecu odvezi, dovezi ili dovedi sebi kući. Dan traje kratko koliko ima obaveza inače“, pojašnjava ona jedan svoj dan.

S obzirom da joj muž mnogo radi, a ima i zdravstvenih problema, kućanski su poslovi na njoj, ali ne i samo oni. Svaki ili svaki drugi dan provede najmanje dva sata vozeći djecu na treninge.

„Treniraju od ritmičke gimnastike, atletike, odbojke, fudbala, plivanja, po dva tri sporta treniraju. Odvezem ih, za šta mi treba pola sata, a onda čekam sat i po dva, pa opet nazad“, kaže Himzaniju, te dodaje kako od posla, porodice, kuće i još dodatno plastenika za sebe nema vremena.

Peglanje, mijenjanje posteljine, pranje podova, kupatila, priprema hrane, pa do brige za kućne biljke i ljubimce stvari su koje u 93 posto slučajeva u BiH rade isključivo žene, iako rade puno radno vrijeme, podaci su Agencije za ravnopravnost spolova BiH.

Na kućanske poslove, prema tim podacima, potroše između 10 i 30 dodatnih radnih sati sedmično, ili četiri sata dnevno.

„Žene zaista rade drugu smjenu kod kuće“, potvrđuje i direktorica Agencije, Samra Filipović.

S druge strane, muškarci prema procjenama, rutinske kućanske poslove rade i manje od 10 sati sedmično.

Pročitajte i ovo: Muškarci između posla i porodice u pandemiji

Posljedice na profesionalni život žena

„Ovo sve ostavlja negativne posljedice na privatni i profesionalni život žena. Ostavlja im pet puta manje vremena za odmor, za lični i profesionalni napredak, usavršavanje, učestvovanje u profesionalnim aktivnostima ili, pak politici, jer se često pitamo zašto nemamo veći broj žena u politici“, kaže Filipović.

U većini veza, u preko 80 posto, žena se bavi i djecom, dok u svega petini veza ravnopravno muškarci dijele ove obaveze.

„Žene su te u BiH koje preuzimaju većinu poslova u domaćinstvu na sebe troše mnogo više vremena obavljajući ih, obavljaju većinu mentalnog rada kao i obaveza i zahtjeve na svom poslu sve uz niža prosječna primanja i negativne posljedice po njihovu karijeru“, ocjenjuje Filipović.

Dodaje kako zbog toga oko 17 posto žena prekine radni odnos, dok ih isto toliko odustane od napredovanja u karijeri i profesionalnog usavršavanja radi obavljanja kućanskih poslova i ostalih porodičnih obaveza.

“Ekonomska aktivnost žene odnosno rad u formalnom smislu nije samo ženska ambicija ili samo ženski izbor nego i nasušna potreba za preživljavanje porodice, a u nekom širem ekonomskom smislu isto tako je i neophodno za razvoj ekonomije jedne zemlje”, ističe Amna Muharemović iz UN Women.

Kako popraviti situaciju?

Širok je dijapazon, kako dodaje Muharemović, onoga što država, ali i pojedinci i korporacije mogu da urade vezano za ekonomsko osnaživanje žena i valoriziranje neplaćenog rada, jednako za žene koje su zaposlene i imaju višak neplaćenih sati rada na kućnim poslovima, one koje nisu na tržištu rada ili rade u sivoj zoni.

Jedna od osnovnih prepreka za zaposlene žene, prema njenim riječima, je loš pristup uslugama koje se odnose na vođenje brige o djeci ili o starijim članovima domaćinstva. Država bi trebala da omogući dovoljno pristupačnih kapaciteta za predškolske i vrtićke ustanove ili servise za brigu o starijim osobama.

“Naravno, to neće riješiti sve probleme. Kada je osoba u stanju dugoročne nezaposlenosti potrebno je osigurati određene mogućnosti za prekvalifikaciju ili za dodatnu obuku ili dodatnu kvalifikaciju, kako bi te žene mogle da uđu na tržište rada”, kaže ona.

Kampanja za bolje uslove u porodilištima u BiH

Podsjeća kako je susjedna Hrvatska imala dobar program upošljavanja dugoročno nezaposlenih žena kao njegovateljica za starije osobe.

“Znači, radi se o tome da taj rad koji je neplaćen ili plaćen u sivoj zoni, bez radnih doprinosa, se adekvatno kategorizira i plati i nagradi tako da te žene mogu da imaju i razne doprinose i mogu da idu ka ostvarivanju penzije”, objašnjava Muharemović.

Ona dodaje kako su u BiH prepreka za formalno zapošljavanje izuzetno veliki nameti države u ukupnom radnom odnosu, koji iznose 70 posto neto plate, ali da postoje modeli gdje bi se doprinosi mogli značajno smanjiti.

“Tako da ili sami zaposleni ili njihovi poslodavci mogu da puno lakše izađu iz sive zone i dođu do određenog formalnog zaposlenja. Kada bi ti doprinosi umjesto 70 bili do 30 posto, pa da 15 posto plati poslodavac, 15 posto sama zaposlena osoba već bi mogli da govoriti o nečemu što bi ljudi sigurna sam bili voljni da izdvoje da bi ostvarili prava na penziju i sigurniju budućnost”, objašnjava ona.

Prvi korak ka svjetlijoj budućnosti žena u BIH je rasvjetljavanje ovog problema, kojim se, prema njenim riječima, mora sistemski baviti kako ne bi prolazile generacije žena koje nemaju nikakvu ekonomsku sigurnost ili imaju vrlo mala ekonomska prava.