Kako je ranije najavljeno, Zemaljski muzej BiH u Sarajevu, u četvrtak je zatvoren za javnost, a 60-ak zaposlenih u narednom periodu ostaće kod kuća. Po prvi put u 124 godine dugoj istoriji ustanove koja čuva artefakte o kulturnom i civilizacijskom kontinuitetu na ovom prostoru, vrata su zatvrena, jer radnici nisu godinu dana primili platu, niti su im uplaćeni doprinosi. Muzej, naime, kao i još šest institucija čiji je osnivač Republika BiH, nema riješeno pitanje statusa, a od obećanja kako će to jednoga dana biti, više ne može funkcionisati.
Potajno očekivani, spasonosni sudbinski salto kao u helenskoj tragediji nije se dogodio u slučaju Zemaljskog muzeja u Sarajevu, premda su građani, pretežno studenti i učenici, pokušali svojom akcijom ishoditi i takvo rješenje. Barem, privremeno odložiti neodložno.
Računalo se kako su menadžment i zaposlenici i ranije simbolički pritvarali vrata. Ovaj put međutim, osim katanca, dočekala ih je i neuporedivo izraženija odlučnost.
„Ovo nije nikakav trik i ova institucija neće biti danas zatvorena, a u naredni četvrtak otvorena. Dok se nešto radikalno ne dogodi, Muzej sigurno neće biti otvoren“, jasan je direktor Muzeja Adnan Busuladžić.
Šta se, zapravo, radikalno može desiti kulturnoj instituciji u kojoj više od 60 zaposlenika, uglavnom visokostručnih specijalista, godinu dana ne primi platu, niti može računati na podmirene obaveze, živi bez zdravstvenih knjižica i bez nade kako će zimus imati grijanje. Ili barem rasvjetu.
Njihova prava i nadanja izgubljena su u zamci propisa i totalnom nedostatku odgovornosti, u lavirintu legalnih i izmišljenih tunela, licemjernom sukobu nadležnosti, političke zlovolje i kvazipatriotskih podmetanja.
Koliko god se trudili objasniti ili probali razumjeti ta objašnjenja, nikad se u ovoj zemlji neće do kraja znati : ko je ili ko je sve kriv za stanje u Muzeju i još šest kulturnih institucija čiji je osnivač nekadašnja Republika Bosna i Hercegovina.
(FOTOGALERIJA: Zatvoren Zemaljski muzej)
U ovom trenutku se čini krivim svaki pojedinac koji ne osjeća sramotu za gašenje svjetla u ustanovi koja svijetli već 120 godina. Građani kažu:
„To je malo jači čin od sramote, ovo je nešto što se smišljeno radi na uništavanju države. Oni ako uspiju u svojim namjerama uništavanja ovakvih objekata, biće kao da nismo nismo ni postojali."
„Osjećam se kao na sahrani nekog najmilijeg, malo je reći – bruka i sramota.“
Pobijeda primitivizma
Tako, eto, govore građani koji se, naša je žalost i to, ni danas nisu okupili u očekivanom broju na ovako važnom pokopu dostojanstva civiliziranog čovjeka.
„Došla sam ovdje da šutim, jer sam strašno tužna. Ovaj muzej je dio mog života kao i dio ovoga grada“, kaže književnica Ljubica Ostojić.
„Mi danas prisutsvujemo sahrani ili dženazi, kako god hoćete, ne samo Muzeja nego civilizacijskih tekovina BiH ali i našaoj sahrani – jer je na žalost, primitivizam pobijedio“, naglašava Muhiba Kaljanac, direktorica Istorijskog muzeja, ustanove koja je sestra Zemaljskog muzeja i po zadaći i po sudbini.
Ko ne zna, valja mu pomenuti kako je Zemaljski muzej svoja vrata držao otvorenim i u najtežim danima istorije ove države i ovoga grada. Da čuva kolektivno sjećanje i samopouzdanje, ali bogme i glave onih kojima je do toga uopšte stalo.
Profesor Enver Imamović upravo je u toku rata bio direktor Muzeja. Zato je njegova kost u grlu, nekako em veća, em zlokobnija.
„U najsiromašnijim zemljama Latinske Amerike ili Afrike ovo se nikada nije desilo niti će se desiti. Žalosno!!", kaže profesor Imamović.
Etiologiju ovog morbidnog procesa sažeto sugeriše dr Sulejman Bosto, profesor filozofije.
„Ukratko, nevjerovatan skandal, sramota koja nije nikakvo iznenađenje i novost, s obzirom da trend uništavanja institucija sa svim njenim simboličkim kapitalom traje već duže. To, ne samo da traži moralnu osudu nego zapravo traži dešifriranje, a to znači da takva vrsta ignorancije odnosno sistematskog gušenja tako važnih instutucija među kojim je i Zemaljski muzej, spada u neku vrstu strategije u kojoj se ova zemlja dekomponira, tako što joj se između ostalog poništavaju i guše mjesta simboličke vrijednosti“, kaže profesor Bosto.
Poslije čina zatvaranja, silna će pitanja ostati otvorena. Direktor Busuladžić je, prije nekih mjesec dana sugerisao kako će o muzejskim eksponatima brinuti policajci. Naravno, računao je kako će to biti tek u nivou njihove kompetencije.
Ovom se hroničaru činilo suvišnim provjeravati spremnost prozvanih, jer ni Busuladžić sam ne zna kako će to funkcionisati:
„Mi smo policiju uredno obavijestili, policija se nije očitovala i ostalo je sada do njih.“
Ali, ostalo je dirljivo obećanje prekaljene muzejske djelatnice Marice Filipović:
Mi ćemo, koliko je u našoj moći, obilaziti eksponate, da pratimo situaciju.“
Kad bi i ostali u ovoj zemlji radili barem ono što je u njihovoj moći.
Potajno očekivani, spasonosni sudbinski salto kao u helenskoj tragediji nije se dogodio u slučaju Zemaljskog muzeja u Sarajevu, premda su građani, pretežno studenti i učenici, pokušali svojom akcijom ishoditi i takvo rješenje. Barem, privremeno odložiti neodložno.
Računalo se kako su menadžment i zaposlenici i ranije simbolički pritvarali vrata. Ovaj put međutim, osim katanca, dočekala ih je i neuporedivo izraženija odlučnost.
„Ovo nije nikakav trik i ova institucija neće biti danas zatvorena, a u naredni četvrtak otvorena. Dok se nešto radikalno ne dogodi, Muzej sigurno neće biti otvoren“, jasan je direktor Muzeja Adnan Busuladžić.
Šta se, zapravo, radikalno može desiti kulturnoj instituciji u kojoj više od 60 zaposlenika, uglavnom visokostručnih specijalista, godinu dana ne primi platu, niti može računati na podmirene obaveze, živi bez zdravstvenih knjižica i bez nade kako će zimus imati grijanje. Ili barem rasvjetu.
Njihova prava i nadanja izgubljena su u zamci propisa i totalnom nedostatku odgovornosti, u lavirintu legalnih i izmišljenih tunela, licemjernom sukobu nadležnosti, političke zlovolje i kvazipatriotskih podmetanja.
Koliko god se trudili objasniti ili probali razumjeti ta objašnjenja, nikad se u ovoj zemlji neće do kraja znati : ko je ili ko je sve kriv za stanje u Muzeju i još šest kulturnih institucija čiji je osnivač nekadašnja Republika Bosna i Hercegovina.
(FOTOGALERIJA: Zatvoren Zemaljski muzej)
Zatvoren Zemaljski muzej u Sarajevu
U ovom trenutku se čini krivim svaki pojedinac koji ne osjeća sramotu za gašenje svjetla u ustanovi koja svijetli već 120 godina. Građani kažu:
„To je malo jači čin od sramote, ovo je nešto što se smišljeno radi na uništavanju države. Oni ako uspiju u svojim namjerama uništavanja ovakvih objekata, biće kao da nismo nismo ni postojali."
„Osjećam se kao na sahrani nekog najmilijeg, malo je reći – bruka i sramota.“
Pobijeda primitivizma
Tako, eto, govore građani koji se, naša je žalost i to, ni danas nisu okupili u očekivanom broju na ovako važnom pokopu dostojanstva civiliziranog čovjeka.
„Došla sam ovdje da šutim, jer sam strašno tužna. Ovaj muzej je dio mog života kao i dio ovoga grada“, kaže književnica Ljubica Ostojić.
„Mi danas prisutsvujemo sahrani ili dženazi, kako god hoćete, ne samo Muzeja nego civilizacijskih tekovina BiH ali i našaoj sahrani – jer je na žalost, primitivizam pobijedio“, naglašava Muhiba Kaljanac, direktorica Istorijskog muzeja, ustanove koja je sestra Zemaljskog muzeja i po zadaći i po sudbini.
Ko ne zna, valja mu pomenuti kako je Zemaljski muzej svoja vrata držao otvorenim i u najtežim danima istorije ove države i ovoga grada. Da čuva kolektivno sjećanje i samopouzdanje, ali bogme i glave onih kojima je do toga uopšte stalo.
Profesor Enver Imamović upravo je u toku rata bio direktor Muzeja. Zato je njegova kost u grlu, nekako em veća, em zlokobnija.
„U najsiromašnijim zemljama Latinske Amerike ili Afrike ovo se nikada nije desilo niti će se desiti. Žalosno!!", kaže profesor Imamović.
Etiologiju ovog morbidnog procesa sažeto sugeriše dr Sulejman Bosto, profesor filozofije.
„Ukratko, nevjerovatan skandal, sramota koja nije nikakvo iznenađenje i novost, s obzirom da trend uništavanja institucija sa svim njenim simboličkim kapitalom traje već duže. To, ne samo da traži moralnu osudu nego zapravo traži dešifriranje, a to znači da takva vrsta ignorancije odnosno sistematskog gušenja tako važnih instutucija među kojim je i Zemaljski muzej, spada u neku vrstu strategije u kojoj se ova zemlja dekomponira, tako što joj se između ostalog poništavaju i guše mjesta simboličke vrijednosti“, kaže profesor Bosto.
Poslije čina zatvaranja, silna će pitanja ostati otvorena. Direktor Busuladžić je, prije nekih mjesec dana sugerisao kako će o muzejskim eksponatima brinuti policajci. Naravno, računao je kako će to biti tek u nivou njihove kompetencije.
Ovom se hroničaru činilo suvišnim provjeravati spremnost prozvanih, jer ni Busuladžić sam ne zna kako će to funkcionisati:
„Mi smo policiju uredno obavijestili, policija se nije očitovala i ostalo je sada do njih.“
Ali, ostalo je dirljivo obećanje prekaljene muzejske djelatnice Marice Filipović:
Mi ćemo, koliko je u našoj moći, obilaziti eksponate, da pratimo situaciju.“
Kad bi i ostali u ovoj zemlji radili barem ono što je u njihovoj moći.