Pandemija izazvana korona virusom pojačala je svijest o subjektivnom doživljaju vremena. Onima koji uživaju da rade od kuće dani prolijeću, dok drugima koji žude za putovanjima i druženjem vrijeme se kreće brzinom puža.
Često se smatra da je percepcija vremena urođena sposobnost ljudi, ali učenje kako pratiti vrijeme zapravo je jedna od osnovnih funkcija razvoja pojedinca. Nedavna istraživanja pokazala su da percepcija vremena postoji kao kontinuum, s tim što neki ljudi naročito dobro procjenjuju vrijeme, a drugi imaju više poteškoća. Na primjer, ljudi s poremećajem hiperaktivnosti s nedostatkom pažnje imaju poteškoća s procjenom vremena, a stariji ljudi vrijeme doživljavaju brže od mlađih.
Kao djeca razvijamo vještine percepcije vremena dok procjenjujemo vrijeme, i gledajući unatrag koliko je vremena prošlo od nekog događaja, i radujući se budućem događaju, a zatim dobijajući osjećaj vremena koje je potrebno dok se taj događaj ne dogodi, piše NBC News.
Kao odrasli, naš mozak bilježi koliko je vremena prošlo od ključnih trenutaka - vjenčanja prošlog oktobra, prazničnog koncerta, jučerašnjeg sastanka za ručak - kao i procjenu koliko traju pojedini događaji. Što više pažnje posvećujemo iskustvu, navodi NBC News, čini se da se duže vrijeme proteže, zbog čega se dan odmora čini duži od uobičajenog radnog dana ili traumatična i tjeskobna situacija ostavlja osjećaj da traje vječno.
Objektivno i subjektivno proticanje vremena
Objektivno vrijeme prolazi u konstantnom tempu, ali subjektivno vrijeme mijenja tempo u odnosu na aktivnosti kojim se neko bavi i emocija koje osjeća.
Ovo je utvrdila i Rurh Ogden profesorka psihologije na Univerzitetu John Moores u Liverpoolu koja je tokom aprila izvela eksperiment u kojem je istraživala kako su rani mjeseci pandemije uticali na iskustvo protoka vremena, o čemu je pisala za magazin The Conversation. Posebno ju je interesovalo kakav je bio osjećaj prolaska vremena tokom zatvaranje i izolacije u poređenju sa “normalnim” situacijama prije ovog iskustva.
Pročitajte i ovo: COVID-19: Život kao na filmuKreirala je onlajn upitnik i ispitala 604 osobe o tome kakav osjećaj imaju koliko brzo vrijeme prolazi tokom dana i nedelje u poređenju sa vremenom prije mjera zatvaranja. Učesnici u njenom istraživanju odgovarali su na pitanja koja su se ticala njihovog raspoloženja, porodičnog života i toga koliko su bili zauzeti, što određuje kontekst faktora koji su uticali na to da li je njihov osjećaj protoka vremena bio brži ili sporiji.
Rezultati koje je dobila pokazali su da je poremećaj percepcije vremena bio vrlo rasporastranjen tokom mjera zatvaranja – više od 80 posto ljudi je reklo da ima osjećaj da vrijem prolazi drugačije. Ali, zatvaranja nisu poremetila jednako percepciju vremena kod svih – za 40 posto ljudi vrijeme se ubrzalo a za 40 posto usporilo.
Zašto je to tako? Analiza je pokazala da percepcija brzine protoka vremena zavisi od starosne dobi, koliko je osoba zadovoljna nivoima socijalne interakcije koje ostvaruje, da li je pod stresom i Koliko je zauzeta. Generalno govoreći dani brže prolaze za mlađe ljude zadovoljne svojim socijalnim kontaktima, koji su zauzeti i imaju nizak novo stresa. Nasuprot njima, dan je prolazio sporije za starije ljude, posebno one starije od 60 godina, koji su bili socijalno nezadovoljni, pod stresom i nisu imali obaaveze koje će ih zaokupirati.
Pored ovih ličnih, unutrašnjih faktora, kao što su osjećaji, zauzetost i stres koji utiču na percepciju vremena i valjski uticaji kao početak školske godine ili sportska dešavanja, takođe pomažu ljudima da život stave u kontekst vremenskih odrednica.
Svi ovi indikatori promijenili su se tokom pandemije i povezanih mjera ograničenja, trauma i promjene u rutini i očekivanjima. Sve to imalo je zajednički učinak na percepciju vremena kod mnogih ljudi.
Ljudi se slikaju pored natpisa "Idi dalje, 2020!", na Times Squareu u New Yorku, 28. decembar, 2020.
Virus mjerač vremena
U 2020. korona virus je postao uporište za promjene. Njegovo marširanje kroz godinu više se ne mjeri danima, već potvrđenim slučajevima COVID-19 i brojem smrtnih slučajeva. Milano više nije pet sati ispred New Yorka, već nekoliko sedmica ispred, u zavisnosti od napredovanja pandemije, piše magazine Wired.
Virus je stvorio vlastiti sat, a u vremenskom ograničenju manje je razgraničenja između dana i sedmice, radnog dana i vikenda, jutra i noći, sadašnjosti i nedavne prošlosti. Dani se stapaju, mjeseci utapaju jendan u drugi. I dok je toliko uticaja pandemije nejednako pogodilo geogrfske, rasne i klasne odrednice iskrivljenje vremena djeluju neobično univerzalno.
Pročitajte i ovo: Šta čini da ljudi prihvataju ili odbacuju restrikcije zbog korona virusa?Iluzija vremena
Studije takođe pokazuju da strah i anksioznost oblikuju percepciju vremena. “Pojavi se poremećaj percepcije vremena kada su ljudi u strahu ili pod prijetnjom”, kaže Kevin LaBar, kognitivni neuropsihijatar sa Instituta Duke, prenosi Wired. LaBar takođe navodi da mozak voli novosti, nova iskustva koja stvaraju sjećanja, a sjećanja opet pomažu određivanje vremena.
Claudia Hammond, novinarka i autorka knjige "Iskrivljeno vrijeme: Otključavanje misterija percepcije vremena" (Time Warped: Unlocking the Mysteries of Time Perception), ovo naziva "paradoksom odmora". "Kad ljudi odu na odmor, kažu da vrijeme ide jako brzo. Dođete na pola sedmice i iznenada pomislite: ‘Ne mogu da vjerujem da smo već na pola puta’", kaže ona. "Ali kad se vratite kući, čini se kao da ste bili odsutni godinama." Odmori često ispunjeni novim iskustvima i odmakom od uobičajene rutine. To pružaju čitav niz novih uspomena na koje se možete osvrnuti - više nego što biste ih mogli imati u uobičajenoj sedmici, pojašnjava Hammond.
Na "paradoks karantina" mogla bi se primijeniti ista logika. Dani u zatvorenom mogu se činiti dugi, ali bez novih iskustava, što čini da mjeseci ponavljanja rutine izgledaju kratki.