Nije bilo u Mostaru dovoljno nakon rata podijeliti kulturne ustanove na pozorište i kazalište, školstvo na mašinsku i strojarsku školu, nego su to vlasti učinile i sa narodnim kuhinjama, pa se tako socijalni slučajevi u jednom dijelu grada hrane u pučkoj, a drugi u javnoj kuhinji.
Zato novca za kupovinu namirnica i plaćanje energenata uvijek nedostaje dok se podmire troškovi velikog broja uposlenih. Osim toga, 445.000 maraka se za kuhinje iz budžeta dijeli na dva jednaka dijela, a broj korisnika nije isti. U Pučkoj kuhinji se hrani 121, a u Javnoj kuhinji 328 korisnika.
„Niko mi ne može objasniti da postoje jedinstveni kriteriji u gradu Mostaru za korišćenje kuhinje, bez obzira kako se zove ona, pa da jedna kuhinja trenutno dobija pet maraka po korisniku dnevno, a da druga kuhinja dobije 1,85 po korisniku dnevno. To je nešto što je neprihvatljivo i neobjašnjivo. Međutim, postoje mogućnosti da se odredi tačna cijena obroka i da se taj obrok plaća, odnosno da grad participira onoliko koliko može u cijeni tog obroka“, kaže Alen Kajtaz iz Javne kuhinje.
Da obroci u Javnoj kuhinji nisu bogzna što, potvrdila nam je i Zejna koja su tu hrani već godinama:
„Pa evo vidite koliko dobijemo. Što ima - ima, dosta. Bolje išta nego ništa.“
„Ujedinjenje ovih kuhinja je jedino logičan i ispravan put ukoliko su prvi plan stavljaju interesi korisnika. Posljednjih nekoliko godina došlo je do rasta cijena osnovnih životnih namirnica, goriva itd., broj korisnika ovih kuhinja je također porastao, a izdvajanja za ovu namjenu su ostala ista. U proteklih nekoliko godina ta se izdvajanja iz gradskog proračuna nisu mijenjala“, pojašnjava Ivana Ćavar, voditeljica projekta.
Prijedlog ide Gradskom vijeću
I dok se u Javnoj kuhinji izjašnjavaju za, u Pučkoj o ujedinjenju ne žele govoriti. Franjo Slišković, direktor Pučke kuhinje, nije bio raspoložen za razgovor. Uputio nas je na adresu gradskih vlasti.
Koliko je ovakva inicijativa realna, upitali smo Mustafu Delića, voditelja gradske službe za socijalne poslove.
„Realno je sve ono što vodi nekakvoj racionalizaciji. Mislim da je racionalizacija u tom smislu neophodna i dobra. Sada je to stvar i nekakvih političkih odnosa. Koliko je realno da to prođe, ja stvarno ne bih komentarisao“, rekao nam je Delić.
Iako je i Centar za socijalni rad potpisnik CCI-jeve inicijative, ne žele se, kažu, miješati u odluke ljudi koji kuhinje vode.
„Centar za socijalni rad je izvan toga. Mi smo tu da provedemo odluku Gradskog vijeća koji dođu sa zahtjevom da ostvare pravo, da utvrdimo da li prema odluci ispunjavaju kriterije i da kroz upravni postupak donesemo pozitivno rješenje i izdamo korisničku iskaznicu. To je dio koji je dat u nadležnost Centra, drugo ne", kaže Zora Dujmović, direktorica Centra uza socijalni rad.
Prijedlog o ujedinjenju CCI će uputiti na adresu Gradskog vijeća. Odluka vijećnika bit će posljednja - oni će odlučiti je li važnije nahraniti gladna usta, ili ih podijeliti na one koji su željni hljeba i kruha.
Zato novca za kupovinu namirnica i plaćanje energenata uvijek nedostaje dok se podmire troškovi velikog broja uposlenih. Osim toga, 445.000 maraka se za kuhinje iz budžeta dijeli na dva jednaka dijela, a broj korisnika nije isti. U Pučkoj kuhinji se hrani 121, a u Javnoj kuhinji 328 korisnika.
Alen Kajtaz iz Javne kuhinje kaže kako nije uredu da jedna kuhinja dobija pet maraka po korisniku dnevno, a druga 1,85.
„Niko mi ne može objasniti da postoje jedinstveni kriteriji u gradu Mostaru za korišćenje kuhinje, bez obzira kako se zove ona, pa da jedna kuhinja trenutno dobija pet maraka po korisniku dnevno, a da druga kuhinja dobije 1,85 po korisniku dnevno. To je nešto što je neprihvatljivo i neobjašnjivo. Međutim, postoje mogućnosti da se odredi tačna cijena obroka i da se taj obrok plaća, odnosno da grad participira onoliko koliko može u cijeni tog obroka“, kaže Alen Kajtaz iz Javne kuhinje.
Da obroci u Javnoj kuhinji nisu bogzna što, potvrdila nam je i Zejna koja su tu hrani već godinama:
„Pa evo vidite koliko dobijemo. Što ima - ima, dosta. Bolje išta nego ništa.“
Mostar, siromaštvo, foto: Adla Dizdar
U Javnoj bi kuhinji, koju je inače osnovao Crveni križ grada, ujedinjenje u jednu ustanovu jedva dočekali. Takvu ideju ovih su dana pokrenuli u Centrima civilnih inicijativa.„Ujedinjenje ovih kuhinja je jedino logičan i ispravan put ukoliko su prvi plan stavljaju interesi korisnika. Posljednjih nekoliko godina došlo je do rasta cijena osnovnih životnih namirnica, goriva itd., broj korisnika ovih kuhinja je također porastao, a izdvajanja za ovu namjenu su ostala ista. U proteklih nekoliko godina ta se izdvajanja iz gradskog proračuna nisu mijenjala“, pojašnjava Ivana Ćavar, voditeljica projekta.
Prijedlog ide Gradskom vijeću
I dok se u Javnoj kuhinji izjašnjavaju za, u Pučkoj o ujedinjenju ne žele govoriti. Franjo Slišković, direktor Pučke kuhinje, nije bio raspoložen za razgovor. Uputio nas je na adresu gradskih vlasti.
"Sada je to stvar i nekakvih političkih odnosa. Koliko je realno da to prođe, ja stvarno ne bih komentarisao“, rekao nam je voditelj gradske službe za socijalne poslove Mustafa Delić.
Koliko je ovakva inicijativa realna, upitali smo Mustafu Delića, voditelja gradske službe za socijalne poslove.
„Realno je sve ono što vodi nekakvoj racionalizaciji. Mislim da je racionalizacija u tom smislu neophodna i dobra. Sada je to stvar i nekakvih političkih odnosa. Koliko je realno da to prođe, ja stvarno ne bih komentarisao“, rekao nam je Delić.
Iako je i Centar za socijalni rad potpisnik CCI-jeve inicijative, ne žele se, kažu, miješati u odluke ljudi koji kuhinje vode.
„Centar za socijalni rad je izvan toga. Mi smo tu da provedemo odluku Gradskog vijeća koji dođu sa zahtjevom da ostvare pravo, da utvrdimo da li prema odluci ispunjavaju kriterije i da kroz upravni postupak donesemo pozitivno rješenje i izdamo korisničku iskaznicu. To je dio koji je dat u nadležnost Centra, drugo ne", kaže Zora Dujmović, direktorica Centra uza socijalni rad.
Prijedlog o ujedinjenju CCI će uputiti na adresu Gradskog vijeća. Odluka vijećnika bit će posljednja - oni će odlučiti je li važnije nahraniti gladna usta, ili ih podijeliti na one koji su željni hljeba i kruha.