Hrvatska o nabavi borbenih aviona razmišlja već gotovo dva desetljeća i to je posao i to je posao koji se pokazao ne samo skupim, nego i izuzetno kompliciranim, komentira za Zašto vojni analitičar Igor Tabak s portala obris.org.
- Odgađanje
Da bi se dobilo vremena za provođenje tog posla, dosad je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dva puta provodilo modernizacije migova 21, 2003. godine i onda zaključno sa 2015. Obadvije te modernizacije trebale su neposredno predstavljat uvod u natječaj i kupovinu onda novih borbenih aviona. No, to se pokazalo problematičnime. Nakon 2003. kupovina se otegla do početka gospodarske krize da bi onda zapravo u tišini bila ta ideja odgođena do daljnjeg. A nakon 2015. trebala je pričekat faktički dvije godine i promjenu vlasti da taj cijeli postupak krene dalje.
Pri tome, više puta su prikupljane informacije, kroz onaj request for information postupak, da bi tek u ljeto 2017, konkretno 20.7., Hrvatska krenula konačno korak dalje, u fazu request for proposal.
Ponude, koje su time prikupljane, trebale su bit skupljene do 3. listopada, što se pokazalo dosta kratkim rokom, posebno jer je tu upadalo i ljeto, što je utjecalo na administrativne kapacitete pojedinih ponuđača.
- Ponude
I u listopadu 2017. zapravo iskristaliziralo se da su do roka dobivene četiri ponude. Ministarstvo obrane je tek na naknadna pitanja novinara objavilo detaljnije o čemu se radi. I tu je postalo jasno da je natječaj koji se provodio bio jako raznorodan. Naime, od četiri ponude dobivene su dvije za nove avione, a dvije za rabljene avione. Od ukupno četiri ponude, njih tri su obuhvaćale američki F-16, u raznim varijantama, dok je jedna bila švedska za nove 'gripene' (avioni JAS Gripen).
Već u to doba proračunski postupak je predvidio nekakve novčane iznose u proračunima za iduće godine i njima je zapravo dodatno pokazano da država u principu misli ozbiljno kod takve kupovine.
Evaluacija ponuda bila je vrlo brza. Dakle, od 3. listopada do 30. studenog je trajala evaluacija ponuda i pri tome, dakle, nije objavljeno koju ponudu se smatra najboljom. Iako se u medijima spominjalo da tu se u konačnici cijela tema lomi između dvije – s jedne strane rabljenih F-16 aviona države Izrael i s druge strane novih 'gripena' iz Švedske. Iako se najavljivalo jednako brzo i potpisivanje ugovora, do njega nije došlo krajem te 2017. Spominjalo se određene probleme u nabavi, iako zapravo iz službenih izvora za to nije bilo nikakve potvrde. U 2018. stvar je započeta daljnjim odgodama i slanjem službenih delegacija, ovog puta u Washington i u Izrael. Time se mogla naslutit, dakle, priroda odabira – koji u tom trenutku još nije bio objavljen.
- Odabir
Da bi onda krajem ožujka 2018. Vlada odlučila i objavila prihvaćanje ponude države Izrael. Dakle, zrakoplov F-16D Block 30, verzija 'barak 2020'. Iako, nakon prihvaćanja ponude je također bilo najava o brzom potpisivanju ugovora, taj se korak ponovno otegao, do ljeta su formirana tijela koja su o tome trebala pripremiti materijale, ali ni početkom jeseni ni u kasnu jesen do potpisivanja ugovora nije došlo, sa sve češćim spominjanjima raznih problema i poteškoća, prvenstveno u dobijanju dozvola za transfer aviona. Budući, dakle, da se radi o izraelskim avionima, ali američke proizvodnje.
Tu SAD pridržavaju pravo davanja dozvola za transfer, ali i za sve zahvate u tim avionima, bez obzira na činjenicu da Izrael ima tehnološku snagu i iskustvo u gotovo svim zamislivim izmjenama, dopunama ili pregradnjama takvih aviona, SAD tu imaju itekako što za reći.
Te dozvole su se pokazale problemom i protokom vremena prema kraju 2018. godine, uz lagano zaoštravanje vidljive retorike.
- Pregovori iza zavjese
Očigledno iza zavjesa su trajali direktni pregovori između SAD, odnosno Lockheed Martina kao proizvođača, privatne kompanije, i države Izrael, odnosno Israel Aircraft Industries kao predstavnika državne vojne industrije koja ondje održava flotu F-16. Takvi pregovori navodno nisu doveli do kompromisa i time su na kraju godine SAD u svoj kongres u postupak traženja dozvole zapravo uputile verziju zahtjeva izuzetno nepovoljnoj za Izrael, koja je tražila da se prije transfera tehnologije iz tih aviona uklone svi ti dodaci o kojima nije bio postignut sporazum.
Time, naravno, cijena tih aviona i njihove prilagodbe bi radikalno rasla. Ostalo je otvoreno i pitanje produženja njihovog životnog vijeka koji je kroz tridesetak godina aktivnog korištenja u Izraelu bio zapravo pri kraju i tu je također bilo potrebno dodatnih zahvata.
Da bi onda, evo, na samom prelazu iz 2018. u 2019. postalo jasno da sporazuma između SAD i Izraela nije bilo i da najvjerojatnije u idućih dan-dva, znači 10. i 11. siječnja bi Hrvatska i službeno biti obaviještena da Izrael zapravo nije u stanju ispuniti ono što je ponudio kroz ljeto i jesen 2017.
- Prvi takav slučaj
Dakle, činjenica je da je Hrvatska odabrala od lepeze opcija onu koja je najkompleksnija, koja je tražila puno dodatnih dogovaranja među inozemnim faktorima i to na način koji dosad nije rađen. Dakle, Izrael dosad nije prodavao letjelice na način da bi se one vraćale natrag u NATO krug, nakon dugogodišnje službe i pregradnji i izmjena u izraelskim oružanim snagama.
Taj postupak je dakle bio jedinstven, još nije bio rađen, a na njega se trebalo nadovezat onda i produženje resursa, što je dodatna stvar koja na ovom konkretnom tipu F-16 nije rađena dosad na način na koji je ovdje bilo riječi u ponudama. Dakle, to su stvari koje su netipične, a koje su tražile dodatne dogovore.
Bez obzira na medijske napise o nekakvim mogućim koruptivnim rizicima i, u krajnjoj liniji, utjecajima tržišta, dodatnog mogućeg tržišta koje bi se otvorilo uspješnim hrvatskim poslom za izraelsku vojnu industriju, treba primjetit da sami objektivni problemi tog posla su zapravo bili veliki.
- U sporu oko kontrole nad intelektualnim vlasništvom
Sporazumi o kojima je ovdje riječ, dakle o intelektualnom vlasništvu su bili prilično izraženi. Naime, Izrael je tijekom godina dobio konkretan uvid u sve aspekte aviona F-16 i imao je sposobnosti i provodio je zapravo zahvate gotovo proizvođačke kompleksnosti. No, to naravno ne znači da SAD nisu zadržale titulu vlasnika.
Dakle, upravo ovdje je bila riječ o davanju dodatnih ovlasti i za samostalno nuđenje takvih prerađenih aviona, što nije toliko pitanje nekih konkretnih kupaca, koliko činjenice da se ukupni paket intelektualnog vlasništva za F-16 kao sistem pojavio i kao akter u pregovorima tvrtke Lockheed Martin i sa Indijom, kao jedan dodatan uteg kojim se htjelo Indiju privolit na veliku, masivnu kupnju najnovijih varijanti F-16 modela.
Prema tome, tu se Hrvatska našla u velikoj industrijskoj igri, ne samo vezano samo uz nekoliko rabljenih aviona za ovu ili onu evropsku državu, od čega u međuvremenu vidljivo nije bilo ništa, već zapravo u sporu oko ukupne kontrole nad intelektualnim vlasništvom aviona F-16 kao predmetom daljih velikih kupoprodaja gdje, naravno, u momentu ako se prodaje cijeli paket sveg vezanog uz F-16 onda zapravo je teško da mimo takvih poslova Izrael dobije slobodu opet radit sam, čisto po svojoj želji.