Autori: Fiona Hill i Jeremy Shapiro, Foreign policy (Prevela: Ena Stevanović)
Stanovnici Škotske će 18.septembra odlučiti žele li ostati u Velikoj Britaniji. Kako se približava referendum, pažnja javnosti je uglavnom usmjerena na implikacije glasanja na budućnost Škotske i Velike Britanije. S obzirom da je Škotska imala središnju ulogu u stvaranju Velike Britanije prije više od 300 godina, to je sasvim prirodno.
Međutim, ishod glasanja je manje važan od njegovog šireg političkog konteksta odnosno krize upravljanja kako u Velikoj Britaniji tako i u Europskoj uniji. Škotski referendum će vjerovatno utjecati na razvoj ove krize, ali je neće razriješiti. Da bismo razumjeli zašto prvo moramo razumjeti prirodu problema koji proizilazi iz dva politička pitanja: statusa Londona u Velikoj Britaniji i statusa Velike Britanije u Europskoj uniji.
London vs.Velika Britanija
Kada se Škoti žale na Englesku, oni zapravo misle na političare koji sjede u vladi u Westminsteru, na London i južne dijelove Engleske koji su iz dana u dan sve veći, skuplji i izolovaniji od ostatka države. Politička i financijska moć Velike Britanije je uveliko koncentrirana u i oko Londona baš kao i mogućnosti za zapošljavanje. Infrastruktura Velike Britanije je daleko više razvijena na jugu nego na sjeveru, pri čemu stanovnici Škotske i Walesa ne mogu jednostavno doći do ostalih dijelova Velike Britanije, uključujući i London. Ekonomske razlike su jasno vidljive i u svakodnevnom životu. Dok glavni grad živi i dan i noć, sela i gradovi u drugim dijelovima države su pusti, čak i tijekom dana.
Stanovnicima Škotske, ali i drugih dijelova sjeverne i središnje Engleske, London izgleda kao potpuno druga država. Većina stanovništva iz ruralnih dijelova sjeverne Engleske je uvjerena isto kao i Škoti da političari u Londonu ne zastupaju njihove interese. Postoji jasna razlika između sjevera i juga Velike Britanije kada je riječ o zadovoljstvu ekonomskom situacijom. Međutim, linija razdvajanja nije granica sa Škotskom već prolazi velikim dijelom Engleske. Samo 33 posto stanovnika Londona i stanovnika južne Engleske smatraju ekonomsku situaciju "lošom"; dok 46 posto Škota i 42 posto stanovnika sjeverne Engleske smatra to isto.
Dio problema je vladajuća Konzervativna partija za koju se smatra da je južno orjentisana i elitistička. Žene, manjinske skupine i dužnosnici sa engleskim naglaskom specifičnim za određeni region su vrlo slabo zastupljeni u partiji. Stoga ne čudi što su od ukupno 153 predstavnika sjevernih regija u parlamentu samo 43 iz Konzervativne partije, kako se navodi u izvještaju Economista iz 2013.godine. S druge strane, Radnička partija koja je najjača i u Škotskoj i u Walesu ima svega deset od 197 predstavnika u tri južne regije, ako izuzmemo London. Nedavna anketa je pokazala da ukupno 60 posto Škota i stanovnika sjevernih dijelova Engleske ne odobrava postupke konzervativnog premijera Davida Camerona (u usporedbi sa 50 posto u Londonu i na jugu).
Europski Napoleonov kompleks
Problem odvajanja prijestolnice od ostatka države je vrlo prisutan i u ostalim europskim državama. U Francuskoj, koja je najcentralizovanija država Zapadne Europe, Pariz je već duže vremena kulturno, političko i ekonomsko središte, što izaziva ogorčenje ostalih provincija. Međutim, ova višegodišnja borba se sada odvija pod okriljem Europske unije. Nije iznenađujuće to što je ključni argument Škotske nacionalne stranke u njihovoj platformi za neovisnost upravo nastavak članstva u Europskoj uniji. Iako je Europska unija vrlo nepopularna u Velikoj Britaniji, Škoti smatraju da ih ona štiti od londonskih pljačkaša.
Škotski pokret za neovisnost ne bi bio moguć bez Europske unije. Bez obzira koliko su provincije mrzile prijestolnicu, ranije im je bila potrebna kako bi ih odbranila od vanjskih predatora, modernizirala ekonomiju i uspostavila tržište za njihovu robu. Danas pokrajine nužno ne trebaju veće nacionalno tijelo kako bi preživjele jer su nacionalne prijestolnice sada samo menadžeri europske politike. Stoga je pitanje da li je Škotska dovoljno velika da bi bila održiva potpuno bespotrebno. Ako joj EU i NATO pruže zaštitu od vanjskih agresora i ako im EU osigura pristup najvećem svjetskom tržištu, onda država bilo kakve veličine može biti održiva.
Razmotrimo Luksemburg, najmanju državu EU sa svega 500.000 stanovnika, a ujedno i najbogatiju koja je sve to postigla bez ulaganja u odbranu i bilo kakvih tradicionalnih sredstava održavanja nacionalnog suvereniteta. Za maleni Luksemburg, članstvo u EU je mala cijena koju su morali platiti kako bi dobili priliku da se usredotoče na lokalna pitanja i postignu prosperitet. To je također vrlo dobro i za lokalne elite koje imaju priliku da se natječu za prestiž i poziciju premijera Luksemburga i tako direktno utječu na odluke EU i NATO-a, umjesto da budu primorani služiti kao guverneri, recimo, provincije jugoistočne Belgije.
Ako škotski lideri osiguraju članstvo u EU i oni će imati iste prilike kao i njhove kolege iz Luksemburga. Lider potencijalno nezavisne Škotske također može dospjeti i do jedne od vodećih pozicija u EU, poput Jean-Claude Junckera, bivšeg premijera Luksemburga, koji je nedavno postao predsjednik Europske komisije.
Budućnost
Bez obzira hoće li škotski pokret za nezavisnost uspjeti ili ne, Škotska neće biti posljednji europski region koji traži nezavisnost. Isto žele i mnoge provincije koje imaju regionalni identitet, ambiciozne političare i koje osjećaju odbojnost prema svojoj prijestolnici. Stoga ne čudi što Katalonija, još jedan europski region sa snažnim identitetom želi krenuti istim putem. Isto tako ne čudi što je Velika Britanija, izrazito multinacionalna i sa sve većim jazom između prijestolnice i ostalih provincija, upravo prva država koja se suočava sa tzv.učinkom Europske unije.
Europska unija stoga mora razviti načine da regije sa jakim identitetom koegzistiraju sa svojim glavnim gradovima ili da se raziđu na način koji je u skladu sa prilično snažnom Europom. Škotski referendum je u tom smislu veliki test. Tačni detalji škotske sudbine će biti manje bitni od toga hoće li London i Edinburg biti u stanju uspostaviti novi odnos. Ukoliko ostanu u jednoj državi, London će morati pronaći način da smanji svoje sveopće prisustvo u Škotskoj i da oživi regionalnu autonomiju i ekonomsku vitalnost tako što će dati Škotskoj više prostora da sama odlučuje o europskim pitanjima kao što je članstvo u šengenskom bezviznom režimu. Ukoliko se razdvoje, London i Edinburg moraju pokazati kako obje države mogu nastaviti surađivati kao europski partneri na zajedničkom tržištu i pod zajedničkim sigurnosnim kišobranom.
Isto tako, London će morati istražiti nove mehanizme upravljanja Velikom Britanijom ukoliko želi da država ostane ujedinjena. Slabašna decentralizacija iz 1990.godine, koja je bila odgovor na zahtjeve nezadovoljnog lokalnog stanovništva, je stvorila politiku upravljanja u Velikoj Britaniji koja nije zadovoljila nikoga. Možda je vrijeme da London preuzme inicijativu i predloži veliko restrukturiranje i uvođenje federalnih jedinica koje bi kako samom Londonu tako i ostalim sastavnim dijelovima Velike Britanije dale jednake ovlasti u širem europskom okviru.
To bi bio radikalan korak za državu koja se tradicionalno zadovoljavala neformalnim dogovorima čiji je cilj održavati vjerovanje da sav suverenitet i dalje leži u rukama monarhije. Čak i ako je to vjerovanje bilo prikladno neko vrijeme, ono više nije održivo. Moderna Velika Britanija u modernoj Europskoj uniji mora krenuti novim putem.