Tako se dešava da na 19.000 stanovnika dolazi jedan ministar. Broj zaposlenih jednak je broju penzionera, a prema posljednjim statističkim podacima, broj nezaposlenih približava se broju zaposlenih. Svi navedeni podaci ne zabrinjavaju građane, koji su i dalje pasivni. Istovremeno, političari takvu situaciju koriste i umjesto da govore kako je riješiti, bosanskohercegovačke stanovnike bombarduju isključivo pričama o tzv. ugroženim nacionalnim interesima.
Bosna i Hercegovina, prema statističkim podacima, ima 40 posto nezaposlenih, odnosno pola miliona stanovnika. Broj nezaposlenih od 2003. godine do danas u prosjeku svake godine je rastao za 7.000. Prema kriterijima Evropske unije, zemlja koja ima 10 posto nezaposlenih može računati na socijalno nemire, a tamo gdje je nezaposlenost prešla 25 posto, predviđa se gradjanski rat. Takvi pokazatelji se ne mogu primijeniti na Bosnu i Hercegovinu, jer njeno stanovništvao toleriše apsolutno sve.
To najviše koriste političari koji, umjesto da se uhvate u koštac za nastalim problemima i izvedu zemlju iz krize, građane doslovno truju ispraznom retorikom o navodnoj nacionalnoj ugroženosti, kaže članica odbora direktora Transparency Internationala u BiH Svetlana Cenić:
„Imamo taj sloj vrlo bahatih, vrlo nekulturnih i vrlo primitivnih vođa kojima je jako dobro i koji su oko sebe napravili taj neki krug ljudi vrlo sumnjive prošlosti i ljudi koji imaju i vrlo sumnjiva znanja, da ne kažem sadržinu u glavi - tu je već onako i promaja, sem opšte pohlepe. Kako sad to objasniti? Objašnjavam to u BiH prvo jednim podaničkim mentalitetom. Mi smo izgleda u duši podanici jer vidite da se niko ne buni. I dok god ne počnemo da pitamo od čega živimo, ima li tog hljeba na stolu ili nema, nema sreće ovdje.“
Koliko su velika nadanja građana da će biti bolje najbolje ilustruju primjeri u kojima neki od njih svaki dan odlaze na posao iako im firma ne radi. Donedavno su to radili i radnici banjalučkog «Jelšingarada». Firma je sada u stječaju, a radnici su upućeni na biro za zapošljavanje, kaže Čedo Tomić, koji je u «Jelšingradu» radio 38 godina:
„Teško je objasniti i meni samom zašto sam ja dolazio na posao, a nisam primio tolike plate. Međutim, svi smo vjerovali u nešto - da će se preokrenuti, da će se pokrenuti.“
Broj nezaposlenih se približava broju zaposlenih. Penzionera i ratnih vojnih invalida ima koliko i onih koji rade. Veliki broj građana živi od bh. dijaspore koja im svaki mjesec šalje novac za preživljavanje. Ipak, ni to neće još dugo trajati sudeći prema podacima Centralne banke BiH. Govori portparolka Zijada Kovač:
„Novčane pošiljke u 2008. godini zabilježile su pad od devet posto u odnosu na 2007. godinu. U prvom kvartalu ove godine te doznake su oko pet posto manje od doznaka u istom periodu prošle godine.“
Među nezaposlenima je i veliki broj mladih ljudi. Većina njih indolentna je prema postojećem stanju, a i kada im se pruži prilika da nešto promijene u svom životu, to ne rade, kaže predstavnik Omladinske informativne agencije Jan Zlatan Kulenović:
„Ja sam sada bio u Holandiji i jedna djevojka iz BiH, danas je asistent na jednome fakultetu, mi govori kako je sedam godina, dok je studirala i završila magistarski, radila u samoposluzi na nekim bazičnim stvarima. Vrlo malo ljudi ćete naći danas kod nas koji će probati uz studije zaista naći i neki posao.“
Umjesto da učine nešto kako bi promijenili tešku ekonomsku situaciju, građani svoje vrijeme provode u kafićima i restoranima - i to u radnom vremenu za većinu evropskih zemalja. Uprkos tome, priznaju da žive skromno:
„Teško, teško s ovom platom. Naravno, ima dodatnih poslova mimo ovog posla. Radim još dva, tri posla.“
„Student sam, nisam zaposlen, ne živim na nekoj visokoj nozi i roditelji me finansiraju.“
O nezainteresovanosti građana da bilo šta promijene mogle bi se napisati ozbiljne teorijske, sociološke i sociopsihološke studije, kaže profesor mostarskog Sveučilišta Slavo Kukić. On pojašnjava zašto se bh. građani tako ponašaju:
„Kad se u prosječnog čovjeka utjera strah koji je egzistencijalne prirode, da bi ga drugi i drugačiji koji se od njega razlikuje po etničkoj ili konfesionalnoj pripadnosti mogao fizički ugroziti, onda on naprosto zaboravlja na sve svoje druge egzistencijalne probleme.“
Profesor banjalučkog Univerziteta Ivan Šijaković:
„Visok procenat onih koji imaju vrlo nizak dohodak i slaba primanja prosto sjede, očekuju šta će se desiti.“
Nevladina organizacija Građansko organizovanje za demokratiju već godinama pokušava da promijeni svijest kod bosanskohercegovačkih građana i ukaže da njihova pasivnost ne vodi ničemu, ističe predstavnik organizacije Šefko Bajić:
„Da se mi kao građani zaista ponašamo kao odgovorni građani, zamislimo da svako od nas ima neku firmu, da li bismo ove političare i ove parlamentarce zaposlili u svoju vlastitu firmu? Sigurno ne.“
Podijeljena su mišljenja oko toga da će postojeće ekonomsko stanje u zemlji rezultovati nemirima. I dok jedni vjeruju da će se to desiti, drugi smatraju kako se ništa bitnije neće promijeniti jer će i na izborima sljedeće godine građani birati po sistemu »svako za svoga», ne razmišljajući o tome da će i dalje sa vizama u Evropu i da najgore žive u regiji.
Bosna i Hercegovina, prema statističkim podacima, ima 40 posto nezaposlenih, odnosno pola miliona stanovnika. Broj nezaposlenih od 2003. godine do danas u prosjeku svake godine je rastao za 7.000. Prema kriterijima Evropske unije, zemlja koja ima 10 posto nezaposlenih može računati na socijalno nemire, a tamo gdje je nezaposlenost prešla 25 posto, predviđa se gradjanski rat. Takvi pokazatelji se ne mogu primijeniti na Bosnu i Hercegovinu, jer njeno stanovništvao toleriše apsolutno sve.
To najviše koriste političari koji, umjesto da se uhvate u koštac za nastalim problemima i izvedu zemlju iz krize, građane doslovno truju ispraznom retorikom o navodnoj nacionalnoj ugroženosti, kaže članica odbora direktora Transparency Internationala u BiH Svetlana Cenić:
„Imamo taj sloj vrlo bahatih, vrlo nekulturnih i vrlo primitivnih vođa kojima je jako dobro i koji su oko sebe napravili taj neki krug ljudi vrlo sumnjive prošlosti i ljudi koji imaju i vrlo sumnjiva znanja, da ne kažem sadržinu u glavi - tu je već onako i promaja, sem opšte pohlepe. Kako sad to objasniti? Objašnjavam to u BiH prvo jednim podaničkim mentalitetom. Mi smo izgleda u duši podanici jer vidite da se niko ne buni. I dok god ne počnemo da pitamo od čega živimo, ima li tog hljeba na stolu ili nema, nema sreće ovdje.“
Radnici rade, firma ne
Koliko su velika nadanja građana da će biti bolje najbolje ilustruju primjeri u kojima neki od njih svaki dan odlaze na posao iako im firma ne radi. Donedavno su to radili i radnici banjalučkog «Jelšingarada». Firma je sada u stječaju, a radnici su upućeni na biro za zapošljavanje, kaže Čedo Tomić, koji je u «Jelšingradu» radio 38 godina:
„Teško je objasniti i meni samom zašto sam ja dolazio na posao, a nisam primio tolike plate. Međutim, svi smo vjerovali u nešto - da će se preokrenuti, da će se pokrenuti.“
Broj nezaposlenih se približava broju zaposlenih. Penzionera i ratnih vojnih invalida ima koliko i onih koji rade. Veliki broj građana živi od bh. dijaspore koja im svaki mjesec šalje novac za preživljavanje. Ipak, ni to neće još dugo trajati sudeći prema podacima Centralne banke BiH. Govori portparolka Zijada Kovač:
„Novčane pošiljke u 2008. godini zabilježile su pad od devet posto u odnosu na 2007. godinu. U prvom kvartalu ove godine te doznake su oko pet posto manje od doznaka u istom periodu prošle godine.“
Među nezaposlenima je i veliki broj mladih ljudi. Većina njih indolentna je prema postojećem stanju, a i kada im se pruži prilika da nešto promijene u svom životu, to ne rade, kaže predstavnik Omladinske informativne agencije Jan Zlatan Kulenović:
„Ja sam sada bio u Holandiji i jedna djevojka iz BiH, danas je asistent na jednome fakultetu, mi govori kako je sedam godina, dok je studirala i završila magistarski, radila u samoposluzi na nekim bazičnim stvarima. Vrlo malo ljudi ćete naći danas kod nas koji će probati uz studije zaista naći i neki posao.“
Umjesto da učine nešto kako bi promijenili tešku ekonomsku situaciju, građani svoje vrijeme provode u kafićima i restoranima - i to u radnom vremenu za većinu evropskih zemalja. Uprkos tome, priznaju da žive skromno:
„Teško, teško s ovom platom. Naravno, ima dodatnih poslova mimo ovog posla. Radim još dva, tri posla.“
„Student sam, nisam zaposlen, ne živim na nekoj visokoj nozi i roditelji me finansiraju.“
Pasivnost građana
O nezainteresovanosti građana da bilo šta promijene mogle bi se napisati ozbiljne teorijske, sociološke i sociopsihološke studije, kaže profesor mostarskog Sveučilišta Slavo Kukić. On pojašnjava zašto se bh. građani tako ponašaju:
„Kad se u prosječnog čovjeka utjera strah koji je egzistencijalne prirode, da bi ga drugi i drugačiji koji se od njega razlikuje po etničkoj ili konfesionalnoj pripadnosti mogao fizički ugroziti, onda on naprosto zaboravlja na sve svoje druge egzistencijalne probleme.“
Profesor banjalučkog Univerziteta Ivan Šijaković:
„Visok procenat onih koji imaju vrlo nizak dohodak i slaba primanja prosto sjede, očekuju šta će se desiti.“
Nevladina organizacija Građansko organizovanje za demokratiju već godinama pokušava da promijeni svijest kod bosanskohercegovačkih građana i ukaže da njihova pasivnost ne vodi ničemu, ističe predstavnik organizacije Šefko Bajić:
„Da se mi kao građani zaista ponašamo kao odgovorni građani, zamislimo da svako od nas ima neku firmu, da li bismo ove političare i ove parlamentarce zaposlili u svoju vlastitu firmu? Sigurno ne.“
Podijeljena su mišljenja oko toga da će postojeće ekonomsko stanje u zemlji rezultovati nemirima. I dok jedni vjeruju da će se to desiti, drugi smatraju kako se ništa bitnije neće promijeniti jer će i na izborima sljedeće godine građani birati po sistemu »svako za svoga», ne razmišljajući o tome da će i dalje sa vizama u Evropu i da najgore žive u regiji.