Klizišta i poplave u Tuzlanskom kantonu odnijeli su desetine kuća u nepovrat. Ljudi su ostali bez svega, a neka sela potpuno su uništena. Velik broj ljudi čije su kuće nestale u klizištima stanuje sada u prihvatnim centrima. Na kasarni na Dubravama smješteno je stotinjak ljudi. Radi se uglavnom o povratnicima iz Podrinja, koji su po drugi put postali izbjeglice.
Alma Ikanović iz Horozovine kod Seljublja i njena obitelj ostali su bez krova nad glavom. Klizište im je u samo nekoliko minuta odnijelo dom kojeg su, kao povratnici, prije nekoliko godina izgradili:
„Pobjegli smo u drugu kuću kod jetrve i djevera da se sakrijemo tu. Tu smo spavali. Ujutro kad smo ustali, ljudi su počeli da plači i viču:’Ustajte, ustajte, bježite odatle, eto ide prema vama brdo!’ Mi smo skočili svi, djeca, ne zna se gdje ko krenuo. Nisi znao kud udaraš. Jedno preko drugog smo padali. Moja je curica je bila u travi. Nismo mogli kolje i žicu da oborimo da pređemo. Nije se znalo ni za šta. Mi smo samo bježali. Narod drugi ide, gleda. Šta ću gledati? Moraš spasiti djecu. To je nešto što se nikad nije vidjelo. Svugdje je svašta bilo, ali to je nešto najgore – da se sravne tri kuće koje su bile. Ja ne mogu da povjerujem.“
Povratka u rodni kraj, dodaje, više nema:
„Gdje? Kud? Nešto si imao, negdje si mogao doći. Gdje sad? Gdje ćeš? Nemaš kud. Ova dječica. Ali, Bože hvala, ovu djecu smo makar izbavili. Djeca su padala po travi. Mom djetetu jedna je čarapa bila na nozi, jedna nije. Ono što sam spakovala stvari, to sam i ostavila. Nisam mogla nositi. Samo dokumenta i torbu i ono što mi je bilo pri ruci. To je to. Gdje da se vratim? Sravnjene kuće do temelja. Nema kud. To je jedna velika žalost.“
Sabina Ikanović kaže da ljudi koji su smješteni u prihvatni centar u Dubravama su u jednom velikom beznađu. Ona je kao djevojčica već bila izbjeglica, onda povratnica, a sada opet bez igdje išta, s vrećicom stvari završila je u kolektivnom smještaju. Budućnost joj se, kaže, ne smiješi:
„Da li vidim, da li ne vidim, a željela bih svojoj djeci sve najbolje. Kao i svaki roditelj. Ovdje nam je fino, daju nam, lijepo nam je, ali samo tražim krov nad glavom da mi dijete ima budućnost. To tražim, ništa više. Da mi se ima dijete gdje vratiti. Da imam da stabilujem svoj život. Da se ovako ne potucam.“
I Nijaz Suljić nakon dugogodišnjeg izbjeglištva i povratka u Paraće kod Kalesije ponovno je samo sa dokumentima i obitelji napustio dom. Dvadeset duluma njegove očevine zemlja je progutala:
„Kad je bio rat, normalno sam iselio i ženu i djecu. Gore sam se vratio čim se malo smirilo. Evo opte, po drugi put... Ja ne znam. Išao sam jučer gore kući, policvija nam ne da gore da zastanemo, kažu da nema gore više ništa da se može živjeti, da se može opstati. Nema ničeg. Sve što sam imao, zemlja - imao sam 20 duluma, sad nemam ništa. Sve je sravnilo. A dalje, šta nam Bog dadne.“
(FOTOGALERIJA: Klizišta oko Tuzle, maj 2014.)
Svi ovi ljudi uglavnom su živjeli od poljoprivrede. Sada više nemaju gdje ni posijati ljetinu da bi preživjeli. Ovisni su o pomoći drugih ljudi:
„To je nestalo isto kao kad trepneš okom. Ovdje su me spasili, hvala im, dobri su, uslužni su, ali samo bih željela kuću svoju. Vidiš liovi hljeb, ja ću ga jesti pet dana, neka je opet - samo da imam svoju kuću, da umrem u svojoj kući. I uz rat što sam pobjegla, nigdje ništa nisam imala. Malo sam skuckala i napravila – ovo mi je drugi puta što hodam po svijetu.“
Elvir Ikanović danas je otišao u Paraće vidjeti mogu li se vratiti, napraviti bilo što ponovno, ali slika sela je gora nego prvi dan:
„Potpuno je sve uništeno. Nemamo ništa, ničega nemamo, sve poravnjano, uzorano, eto. Kuća nema nikako, kao da nisu tu ni postojale. To je gotovo, tu povratka nema nikako. A da li će biti kavog smještaja za stalno, to još ne znamo. Svi obećavaju, a da li će biti, da li neće, to ne znamo.“
U prihvatnom centru, tvrde, moći će ostati još nekoliko dana, jer iako imaju dovoljno hrane uvjeti nisu za živjeti, posebice za djecu. Suada Suljić kaže u Paraće se više ne može vratiti jer nema gdje, a ovdje također neće moći ostati:
„Sad zasad je u redu. Kako će biti kasnije, ali pod ovakvim uslovima sumnjam da će biti – da sto osoba ide u kupatilo jedno i wc. Onda i djeca su tu. Toga se najviše bojim. Prošlosti se ne bojim, samo se bojim budućnosti – gdje, kako i kuda? Naše su kuće negdje iza sedam gora, bogtepitao gdje. Nigdje odavdje ne idemo dok nam neko - opština, država, kanton - ne obezbijedi dva sa dva, crno po bijelom, da imamo da je naše.“
Pukovnik Huremović, komandant Petog bataljona vojne baze Dubrave, ističe da Oružane snage BiH svom evakuiranom stanovništu pružaju maksimalnu podršku:
„Što se tiče njihovog stanja, dosta je zadovoljavajuće. Imaju kompletnu brigu u vezi sa pitanjem sanitetskog zbrinjavanja, smještaja, ishrane. Imaju tri dnevna obroka, kuha se u kuhinji na lokaciji ovoj ovdje. Zatim imamo sanitetsku ekipu vojnu koja je na raspolaganju 24 sata, i imamo civilnu sanitetsku ekipu na čelu sa ljekarom - mijenjaju se iz opština Živinice i Tuzla.“
S obzirom na to da se u TK iz sata u sat javljaju nova klizišta, vojna baza Dubrave i pripadnici OS BiH spremni su prihvatiti još ljudi koji su primorani na evakuaciju. U samo nekoliko dana život ljudi u cijeloj sjeveroistočnoj Bosni potpuno je promijenjen. Bitka za budućnost ovdje opet počinje.
Alma Ikanović iz Horozovine kod Seljublja i njena obitelj ostali su bez krova nad glavom. Klizište im je u samo nekoliko minuta odnijelo dom kojeg su, kao povratnici, prije nekoliko godina izgradili:
„Pobjegli smo u drugu kuću kod jetrve i djevera da se sakrijemo tu. Tu smo spavali. Ujutro kad smo ustali, ljudi su počeli da plači i viču:’Ustajte, ustajte, bježite odatle, eto ide prema vama brdo!’ Mi smo skočili svi, djeca, ne zna se gdje ko krenuo. Nisi znao kud udaraš. Jedno preko drugog smo padali. Moja je curica je bila u travi. Nismo mogli kolje i žicu da oborimo da pređemo. Nije se znalo ni za šta. Mi smo samo bježali. Narod drugi ide, gleda. Šta ću gledati? Moraš spasiti djecu. To je nešto što se nikad nije vidjelo. Svugdje je svašta bilo, ali to je nešto najgore – da se sravne tri kuće koje su bile. Ja ne mogu da povjerujem.“
Povratka u rodni kraj, dodaje, više nema:
„Gdje? Kud? Nešto si imao, negdje si mogao doći. Gdje sad? Gdje ćeš? Nemaš kud. Ova dječica. Ali, Bože hvala, ovu djecu smo makar izbavili. Djeca su padala po travi. Mom djetetu jedna je čarapa bila na nozi, jedna nije. Ono što sam spakovala stvari, to sam i ostavila. Nisam mogla nositi. Samo dokumenta i torbu i ono što mi je bilo pri ruci. To je to. Gdje da se vratim? Sravnjene kuće do temelja. Nema kud. To je jedna velika žalost.“
Sabina Ikanović kaže da ljudi koji su smješteni u prihvatni centar u Dubravama su u jednom velikom beznađu. Ona je kao djevojčica već bila izbjeglica, onda povratnica, a sada opet bez igdje išta, s vrećicom stvari završila je u kolektivnom smještaju. Budućnost joj se, kaže, ne smiješi:
„Da li vidim, da li ne vidim, a željela bih svojoj djeci sve najbolje. Kao i svaki roditelj. Ovdje nam je fino, daju nam, lijepo nam je, ali samo tražim krov nad glavom da mi dijete ima budućnost. To tražim, ništa više. Da mi se ima dijete gdje vratiti. Da imam da stabilujem svoj život. Da se ovako ne potucam.“
I Nijaz Suljić nakon dugogodišnjeg izbjeglištva i povratka u Paraće kod Kalesije ponovno je samo sa dokumentima i obitelji napustio dom. Dvadeset duluma njegove očevine zemlja je progutala:
„Kad je bio rat, normalno sam iselio i ženu i djecu. Gore sam se vratio čim se malo smirilo. Evo opte, po drugi put... Ja ne znam. Išao sam jučer gore kući, policvija nam ne da gore da zastanemo, kažu da nema gore više ništa da se može živjeti, da se može opstati. Nema ničeg. Sve što sam imao, zemlja - imao sam 20 duluma, sad nemam ništa. Sve je sravnilo. A dalje, šta nam Bog dadne.“
(FOTOGALERIJA: Klizišta oko Tuzle, maj 2014.)
Na području Tuzle 1.500 klizišta
Svi ovi ljudi uglavnom su živjeli od poljoprivrede. Sada više nemaju gdje ni posijati ljetinu da bi preživjeli. Ovisni su o pomoći drugih ljudi:
„To je nestalo isto kao kad trepneš okom. Ovdje su me spasili, hvala im, dobri su, uslužni su, ali samo bih željela kuću svoju. Vidiš liovi hljeb, ja ću ga jesti pet dana, neka je opet - samo da imam svoju kuću, da umrem u svojoj kući. I uz rat što sam pobjegla, nigdje ništa nisam imala. Malo sam skuckala i napravila – ovo mi je drugi puta što hodam po svijetu.“
Elvir Ikanović danas je otišao u Paraće vidjeti mogu li se vratiti, napraviti bilo što ponovno, ali slika sela je gora nego prvi dan:
„Potpuno je sve uništeno. Nemamo ništa, ničega nemamo, sve poravnjano, uzorano, eto. Kuća nema nikako, kao da nisu tu ni postojale. To je gotovo, tu povratka nema nikako. A da li će biti kavog smještaja za stalno, to još ne znamo. Svi obećavaju, a da li će biti, da li neće, to ne znamo.“
U prihvatnom centru, tvrde, moći će ostati još nekoliko dana, jer iako imaju dovoljno hrane uvjeti nisu za živjeti, posebice za djecu. Suada Suljić kaže u Paraće se više ne može vratiti jer nema gdje, a ovdje također neće moći ostati:
„Sad zasad je u redu. Kako će biti kasnije, ali pod ovakvim uslovima sumnjam da će biti – da sto osoba ide u kupatilo jedno i wc. Onda i djeca su tu. Toga se najviše bojim. Prošlosti se ne bojim, samo se bojim budućnosti – gdje, kako i kuda? Naše su kuće negdje iza sedam gora, bogtepitao gdje. Nigdje odavdje ne idemo dok nam neko - opština, država, kanton - ne obezbijedi dva sa dva, crno po bijelom, da imamo da je naše.“
Pukovnik Huremović, komandant Petog bataljona vojne baze Dubrave, ističe da Oružane snage BiH svom evakuiranom stanovništu pružaju maksimalnu podršku:
„Što se tiče njihovog stanja, dosta je zadovoljavajuće. Imaju kompletnu brigu u vezi sa pitanjem sanitetskog zbrinjavanja, smještaja, ishrane. Imaju tri dnevna obroka, kuha se u kuhinji na lokaciji ovoj ovdje. Zatim imamo sanitetsku ekipu vojnu koja je na raspolaganju 24 sata, i imamo civilnu sanitetsku ekipu na čelu sa ljekarom - mijenjaju se iz opština Živinice i Tuzla.“
S obzirom na to da se u TK iz sata u sat javljaju nova klizišta, vojna baza Dubrave i pripadnici OS BiH spremni su prihvatiti još ljudi koji su primorani na evakuaciju. U samo nekoliko dana život ljudi u cijeloj sjeveroistočnoj Bosni potpuno je promijenjen. Bitka za budućnost ovdje opet počinje.