Suočavanje s prošlošću na Zapadnom Balkanu koče političke elite, jer žele prikriti vlastitu prošlost - istaknuto je, uz ostalo, na promociji knjige "Zapadni balkon" hrvatskog politologa dr Anđelka Milardovića.
U knjizi naslovljenoj "Zapadni balkon" profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti dr Anđelko Milardović govori o ideologiji i politici u 20 stoljeću, u kojoj zapadne zemlje metaforički naslovljava kao "Zapadni balkon" naspram "Zapadnog Balkana", međunarodne kovanice za zemlje bivše Jugoslavije koje teško, ali nastoje doseći standarde "Zapadnog balkona":
„Većina društava koja se još, privremeno, vode pod odrednicom Zapadni Balkan nastoje se popeti na 'Zapadni balkon', odnosno, nastoje biti dijelom tog svijeta. E, sad kakvo je to uspinjanje, očito sa nizom prepreka koje postoje, a pitanje je da li postoji i istinska volja da se napravi ta tranzicija.“
Za tranziciju je nužno i suočavanje s vlastitom prošlošću što teško ide, ne samo zemljama Zapadnog Balkana, ističe sociolog i filozof dr Žarko Pajić:
„Pitanje zbog čega je tako teško suočiti se s prošlošću jest zapravo pitanje koliko su politički poretci danas prije svega spremni razmotriti na koji način su sami protagonisti sudjelovali u nečemu što je možda i najgore, a to je - zatiranje ljudskih sloboda. Prema tome, koliko su političke garniture, političke elite, zbog toga što kriju na neki način svoju vlastitu prošlost, uopće spremne da otvore takvu vrstu diskusije.“
Pajić ne vjeruje da "suočavanju" može pomoći lustracija:
„Ja ne mislim da je moguće izvršiti lustraciju jer ona uvijek završava na nekoj vrsti odmazde. Prava situacija za pitanje krivnje, pokušaja da se političkim i pravnim sredstvima razriješi pitanje odgovornosti za koncentracione logore i sve ono što su totalitarizmi donijeli jest nešto što će stalno biti preispitivanje, to je pojam koji je inače uveo Heideger - 'prebolijevanje prošlosti'. Ono neće prijeći s jedne generacije na drugu, ali će postati manje bolno ako je politička kultura u jednoj zemlji tolerantna, liberalna, i ako zapravo ne postoji nijedno mjesto koje je tabu. To je jedini način da se suočite s prošlošću.“
Sizifov posao
Sveučilišni profesor i povjesničar dr Ivo Goldstein smatra da bi se Hrvatska i ostale države bivše Jugoslavije mogle ugledati na Njemačku, ali i Sjedinjene Američke Države:
„Imamo društva koja su se na dobar način suočila s prošlošću, poput Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država u njihovom odnosu prema Vijetnamu, prema Indijancima itd., a imamo društva koja se klimavo odnose prema prošlosti, poput Hrvatske i društva koja se ne mogu suočiti s vlastitom prošlošću i tu su gdje su, poput Srbije. Srbija se, ipak, puno teže nosi s vlastitom prošlošću, i ovom recentnom i onom iz Drugog svjetskog rata nego li Hrvatska, pa i u ekonomskom i svakom drugom smislu, naravno da su puno dalje."
Što se prije zemlje Zapadnog Balkana suoče s nedavnim ratovima, zločinima i od vlastite strane i svime što se 90-tih događalo, brže će napredovati u svakom pogledu, kaže Goldstein i potcrtava Milardovićevo upozorenje da je "bježanje od prošlosti uzaludan napor, Sizifov posao":
„Naime, često se na ulici može čuti kako je država u teškoj ekonomskoj situaciji, rasulu, nema posla, propadaju brodogradilišta, nema novca, pa šta sad opet 'suočavanje s prošlošću', s Medačkim džepom, ustašama, partizanima.. Ali, ako ne možemo stvari iz prošlosti 'svesti na nulu', onda iz toga nesređenog odnosa i nerazumijevanja prošlosti proizlazi jedan potpuno mitologizirani i potpuno krivi osjećaj onoga što se može dogoditi i što možemo očekivati u budućnosti.“
U knjizi naslovljenoj "Zapadni balkon" profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti dr Anđelko Milardović govori o ideologiji i politici u 20 stoljeću, u kojoj zapadne zemlje metaforički naslovljava kao "Zapadni balkon" naspram "Zapadnog Balkana", međunarodne kovanice za zemlje bivše Jugoslavije koje teško, ali nastoje doseći standarde "Zapadnog balkona":
„Većina društava koja se još, privremeno, vode pod odrednicom Zapadni Balkan nastoje se popeti na 'Zapadni balkon', odnosno, nastoje biti dijelom tog svijeta. E, sad kakvo je to uspinjanje, očito sa nizom prepreka koje postoje, a pitanje je da li postoji i istinska volja da se napravi ta tranzicija.“
Za tranziciju je nužno i suočavanje s vlastitom prošlošću što teško ide, ne samo zemljama Zapadnog Balkana, ističe sociolog i filozof dr Žarko Pajić:
„Pitanje zbog čega je tako teško suočiti se s prošlošću jest zapravo pitanje koliko su politički poretci danas prije svega spremni razmotriti na koji način su sami protagonisti sudjelovali u nečemu što je možda i najgore, a to je - zatiranje ljudskih sloboda. Prema tome, koliko su političke garniture, političke elite, zbog toga što kriju na neki način svoju vlastitu prošlost, uopće spremne da otvore takvu vrstu diskusije.“
Pajić ne vjeruje da "suočavanju" može pomoći lustracija:
„Ja ne mislim da je moguće izvršiti lustraciju jer ona uvijek završava na nekoj vrsti odmazde. Prava situacija za pitanje krivnje, pokušaja da se političkim i pravnim sredstvima razriješi pitanje odgovornosti za koncentracione logore i sve ono što su totalitarizmi donijeli jest nešto što će stalno biti preispitivanje, to je pojam koji je inače uveo Heideger - 'prebolijevanje prošlosti'. Ono neće prijeći s jedne generacije na drugu, ali će postati manje bolno ako je politička kultura u jednoj zemlji tolerantna, liberalna, i ako zapravo ne postoji nijedno mjesto koje je tabu. To je jedini način da se suočite s prošlošću.“
Sizifov posao
Sveučilišni profesor i povjesničar dr Ivo Goldstein smatra da bi se Hrvatska i ostale države bivše Jugoslavije mogle ugledati na Njemačku, ali i Sjedinjene Američke Države:
„Imamo društva koja su se na dobar način suočila s prošlošću, poput Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država u njihovom odnosu prema Vijetnamu, prema Indijancima itd., a imamo društva koja se klimavo odnose prema prošlosti, poput Hrvatske i društva koja se ne mogu suočiti s vlastitom prošlošću i tu su gdje su, poput Srbije. Srbija se, ipak, puno teže nosi s vlastitom prošlošću, i ovom recentnom i onom iz Drugog svjetskog rata nego li Hrvatska, pa i u ekonomskom i svakom drugom smislu, naravno da su puno dalje."
Što se prije zemlje Zapadnog Balkana suoče s nedavnim ratovima, zločinima i od vlastite strane i svime što se 90-tih događalo, brže će napredovati u svakom pogledu, kaže Goldstein i potcrtava Milardovićevo upozorenje da je "bježanje od prošlosti uzaludan napor, Sizifov posao":
„Naime, često se na ulici može čuti kako je država u teškoj ekonomskoj situaciji, rasulu, nema posla, propadaju brodogradilišta, nema novca, pa šta sad opet 'suočavanje s prošlošću', s Medačkim džepom, ustašama, partizanima.. Ali, ako ne možemo stvari iz prošlosti 'svesti na nulu', onda iz toga nesređenog odnosa i nerazumijevanja prošlosti proizlazi jedan potpuno mitologizirani i potpuno krivi osjećaj onoga što se može dogoditi i što možemo očekivati u budućnosti.“