Iako je BiH bila prva zemlja u regionu koja je usvojila Zakon o slobodi pristupa informacijama, ni devet godina nakon njegovog usvajanja mnogi nisu bili zadovoljni njegovom primjenom. Do škakljivih informacija je gotovo nemoguće doći, a postojećim zakonom nisu bile predviđene ni sankcije za one koji ga krše. Trenutno je u postupku usvajanje izmjena Zakona o slobodi pristupa informacijama kojima se predviđa uvođenje sankcija i do 15.000 maraka u slučaju da tražene informacije ostanu nedostupne.
Izmjenama Zakona o slobodi pristupa informacijama koje su nedavno usvojene u prvom čitanju u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine uvedene su sankcije za pojedince ili javne institucije koji se ogluše o odredbe zakona. Sankcije su novčane i iznose od 200 do 5.000 maraka za fizičko lice, ili od 1.000 do 15.000 maraka za instituciju. Izmjene je inicirala Istražna komisija za utvrđivanje donatorskih sredstava pri državnom Parlamentu.
Poslanik u bh. Parlamentu i prvi zamjenik predsjedavajućeg Istražne komisije Mirko Okolić kaže da dosadašnji zakon nije predviđao nikakve sankcije za njegovo kršenje, a to je otežavalo posao i na istraživanju trošenja više milijardi donatorskih sredstava pristiglih poslije rata u BiH:
„Znači da svako ko dobije zahtjev za javnom informacijom mora u roku da je podnese, i to onakvu kakva može da bude korisna, a ukoliko to ne uradi da slijede kaznene odredbe u vidu sankcija i da na taj način pokušamo da eliminišemo dosadašnju praksu, a to je izvrdavanje ili pokušavanje opstrukcije kod davanja određenih informacija.“
Bosna i Hercegovina je prva zemlja u regionu koja je još 2000. godine usvojila Zakon o slobodi pristupa informacija u kojem su primijenjena najbolja zakonska rješenja iz oblasti dostupnosti informacija. Međutim, većina istraživanja pokazuje da je provođenje tog zakona na veoma niskom nivou zbog nepostojanja mehanizma koji bi garantovao primjenu.
Selektivnost u davanju informacija
U instituciji ombudsmana Bosne i Hercegovine kažu da i devet godina poslije usvajanje Zakona ima javnih institucija koje još nemaju ni službu za informisanje, a bilježe se i konstantne prijave kršenja odredbi. Ombudsman BiH Ljubomir Sandić:
„Najviše su se odnosile na žalbe zaposlenih u javnim tijelima i organima, zatim za akte inspekcijskih nalaza i nekih drugih nalaza institucija. Osikm toga, radi se i o obraćanjima građana koji su tražili određene podatke, informacije od javnih tijela koje se odnose na neki njihov lični interes ili su, pak, podatke tražili i iz razloga što smatraju da je javni organ obavezan po zakonu da određene podatke iznese u javnost zbog postojanja nekog javnog interesa. Žalbe koje su se pred ovom institucijom pojavile uglavnom se odnose na nepostupanje organa po zahtjevima u skladu sa zakonom.“
Izmjene su posebno zanimljive i predstavnicima novinarske profesije, te nevladinim organizacijama koje se bave praćenjem rada javnih institucija.
Predsjednica Udruženja BH novinari Milkica Milojević navodi kako je zakon bez sankcija onemogućavao pristup informacijama kada se radi, naprimjer, o istraživanju korupcije:
„Vi vrlo lako možete dobiti informaciju o tome koliko je škola zatvoreno u RS ili u BiH, ili koliko je saobraćajnih prekršaja bilo. Ali zato se smatra sasvim normalnim da jedan od glavnih resursa zajednice se prodaje na privatizaciji koja je tajna. Tu se radi o milijardama eura ili maraka. Do takvih informacija je teško doći, do onih koje su bitne sa stanovišta raspolaganja društvenim resursima. Ja ne znam da li oni koji raspolažu time smatraju da smo mi toliko blesavi da to ne primjećujemo, ili misle da su toliko moćni da mogu da rade šta hoće.“
Sankcije nisu dovoljne
Izvršni direktor Transparency Internationala za BiH Srđan Blagovčanin smatra da je uvođenje sankcija tek prvi korak u obezbjeđivanju pristupa i škakljivim informacijama jer je teško očekivati odmah primjenu sankcija kaznenih odredbi:
„Smatramo to neophodnim korakom imajući u vidu sadašnji stepen implementacije ovog zakona za koji zaista možemo reći da je na jednom katastrofalnom nivou. Dakle, nakon jednog perioda poboljšanja i jačanja implementacije ovog zakona, ponovo smo došli u situaciju da ključne informacije o radu državnih institucija, o procesima privatizacije, poslovima javnih preduzeća su i dalje nedostupne za najširi sloj ljudi, odnosno nevladinih organizacija i medija.“
Jedno od istraživanja o efikasnosti Zakona o slobodi pristupa informacijama proveo je i Media centar iz Sarajeva. Istraživanje je pokazalo da je od 240 analiziranih javnih institucija samo jedna trećina odgovorila na prvi traženi zahtjev za dostavljanje neke informacije. Istraživač Media centra Adem Džihana mišljenja je da donošenje samih sankcija nije dovoljno za bolju primjenu zakona:
„Stoga smo mi izašli sa setom preporuka koji u osnovi predviđa da se umjesto institucije ombudsmena ustanovi institucija povjerenika za informacije po uzoru na slovenački model ili na model iz Republike Srbije, koji bi podrazumijevao da povjerenik za informacije ima ovlasti da naredi javnom organu da objavi određene informacije.“
O izmjenama Zakona o slobodi pristupa informacijama konačni sud treba da donese Dom naroda BiH nakon ljetne pauze. Već sada su zatražena i dodatna usaglašavanja, a primjedbe su se, između ostalog, odnosile i na visinu kazne.
Izmjenama Zakona o slobodi pristupa informacijama koje su nedavno usvojene u prvom čitanju u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine uvedene su sankcije za pojedince ili javne institucije koji se ogluše o odredbe zakona. Sankcije su novčane i iznose od 200 do 5.000 maraka za fizičko lice, ili od 1.000 do 15.000 maraka za instituciju. Izmjene je inicirala Istražna komisija za utvrđivanje donatorskih sredstava pri državnom Parlamentu.
Poslanik u bh. Parlamentu i prvi zamjenik predsjedavajućeg Istražne komisije Mirko Okolić kaže da dosadašnji zakon nije predviđao nikakve sankcije za njegovo kršenje, a to je otežavalo posao i na istraživanju trošenja više milijardi donatorskih sredstava pristiglih poslije rata u BiH:
„Znači da svako ko dobije zahtjev za javnom informacijom mora u roku da je podnese, i to onakvu kakva može da bude korisna, a ukoliko to ne uradi da slijede kaznene odredbe u vidu sankcija i da na taj način pokušamo da eliminišemo dosadašnju praksu, a to je izvrdavanje ili pokušavanje opstrukcije kod davanja određenih informacija.“
Bosna i Hercegovina je prva zemlja u regionu koja je još 2000. godine usvojila Zakon o slobodi pristupa informacija u kojem su primijenjena najbolja zakonska rješenja iz oblasti dostupnosti informacija. Međutim, većina istraživanja pokazuje da je provođenje tog zakona na veoma niskom nivou zbog nepostojanja mehanizma koji bi garantovao primjenu.
Selektivnost u davanju informacija
U instituciji ombudsmana Bosne i Hercegovine kažu da i devet godina poslije usvajanje Zakona ima javnih institucija koje još nemaju ni službu za informisanje, a bilježe se i konstantne prijave kršenja odredbi. Ombudsman BiH Ljubomir Sandić:
„Najviše su se odnosile na žalbe zaposlenih u javnim tijelima i organima, zatim za akte inspekcijskih nalaza i nekih drugih nalaza institucija. Osikm toga, radi se i o obraćanjima građana koji su tražili određene podatke, informacije od javnih tijela koje se odnose na neki njihov lični interes ili su, pak, podatke tražili i iz razloga što smatraju da je javni organ obavezan po zakonu da određene podatke iznese u javnost zbog postojanja nekog javnog interesa. Žalbe koje su se pred ovom institucijom pojavile uglavnom se odnose na nepostupanje organa po zahtjevima u skladu sa zakonom.“
Izmjene su posebno zanimljive i predstavnicima novinarske profesije, te nevladinim organizacijama koje se bave praćenjem rada javnih institucija.
Predsjednica Udruženja BH novinari Milkica Milojević navodi kako je zakon bez sankcija onemogućavao pristup informacijama kada se radi, naprimjer, o istraživanju korupcije:
„Vi vrlo lako možete dobiti informaciju o tome koliko je škola zatvoreno u RS ili u BiH, ili koliko je saobraćajnih prekršaja bilo. Ali zato se smatra sasvim normalnim da jedan od glavnih resursa zajednice se prodaje na privatizaciji koja je tajna. Tu se radi o milijardama eura ili maraka. Do takvih informacija je teško doći, do onih koje su bitne sa stanovišta raspolaganja društvenim resursima. Ja ne znam da li oni koji raspolažu time smatraju da smo mi toliko blesavi da to ne primjećujemo, ili misle da su toliko moćni da mogu da rade šta hoće.“
Sankcije nisu dovoljne
Izvršni direktor Transparency Internationala za BiH Srđan Blagovčanin smatra da je uvođenje sankcija tek prvi korak u obezbjeđivanju pristupa i škakljivim informacijama jer je teško očekivati odmah primjenu sankcija kaznenih odredbi:
„Smatramo to neophodnim korakom imajući u vidu sadašnji stepen implementacije ovog zakona za koji zaista možemo reći da je na jednom katastrofalnom nivou. Dakle, nakon jednog perioda poboljšanja i jačanja implementacije ovog zakona, ponovo smo došli u situaciju da ključne informacije o radu državnih institucija, o procesima privatizacije, poslovima javnih preduzeća su i dalje nedostupne za najširi sloj ljudi, odnosno nevladinih organizacija i medija.“
Jedno od istraživanja o efikasnosti Zakona o slobodi pristupa informacijama proveo je i Media centar iz Sarajeva. Istraživanje je pokazalo da je od 240 analiziranih javnih institucija samo jedna trećina odgovorila na prvi traženi zahtjev za dostavljanje neke informacije. Istraživač Media centra Adem Džihana mišljenja je da donošenje samih sankcija nije dovoljno za bolju primjenu zakona:
„Stoga smo mi izašli sa setom preporuka koji u osnovi predviđa da se umjesto institucije ombudsmena ustanovi institucija povjerenika za informacije po uzoru na slovenački model ili na model iz Republike Srbije, koji bi podrazumijevao da povjerenik za informacije ima ovlasti da naredi javnom organu da objavi određene informacije.“
O izmjenama Zakona o slobodi pristupa informacijama konačni sud treba da donese Dom naroda BiH nakon ljetne pauze. Već sada su zatražena i dodatna usaglašavanja, a primjedbe su se, između ostalog, odnosile i na visinu kazne.