Zakon o zabrani diskriminacije jedan je od ključnih zakona koje BiH mora usvojiti na putu priključenja Evropskoj uniji. Njegova izrada trajala je skoro dvije godine, a kada ga je konačno usvojio Zastupnički dom državnog Parlamenta reagovale su vjerske zajednice. Tvrde da ovaj zakon ostavlja mogućnosti sklapanja istospolnih brakova, te da diskriminira vjerske zajednice.
Iako je većina poslanika u državnom Parlamentu podržala zakon, neke od primjedbi koje je iznijelo Međureligijsko vijeće BiH uvažavaju. Konačnu riječ o tome da li će zakon koji, između ostalog, može donijeti i slobodu putovanja bosanskohercegovačkim građanima biti usvojen, daće Dom naroda Parlamenta BiH.
Hoće li građani BiH u zemlje Evropske unije putovati sa ili bez viza zavisi, između ostalog, i od toga hoće li Dom naroda državnog Parlamenta podržati zakon o zabrani diskriminacije. Tek što je ovaj zakon usvojen u Zastupničkom domu, reagovalo je Međureligijsko vijeće BiH. Navode da nisu protiv donošenja zakona, ali se ne slažu sa neki odredbama koje, prema njihovom mišljenju, diskriminišu vjerske zajednice i daju prostora za legalizaciju istospolne bračne zajednice. Tvrde da većina njihovih prijedloga nisu naišla na razumijevanje u radnoj grupi koja je radila nacrt zakona o zabrani diskriminacije.
Emir Kovačević, predstavnik Međureligijskog vijeća u komisiji za izradu zakona, kaže da je potrebno zakon dopuniti zaštitom institucije braka kao zajednice muškarca i žene:
„Iako se u samom Prijedlogu zakona o zabrani diskriminacije ne spominje eksplicitno da se legalizuje istospolni brak, ali smatramo da to predstavlja pravni osnov za ubuduće da određene grupacije zatraže izmjene Porodičnog zakona i da zatraže legalizaciju istospolnog braka, što mi smatramo da je nepotrebno za bh. društvo. Druga stvar jako bitna se tiče slobode vjere. Smatramo da ovakav zakon kakav je sad predložen ustvari ograničava djelovanje vjerske zajednice crkava i svih drugih organizacija koje svoje djelovanje baziraju na vjeri, govoreći jednostavnim jezikom - ako bi neko imao kritički stav protiv homoseksualnosti ili promjene spola ili neke druge takve pojave, mogao bi da se pozove na prekršajnu odgovornost.“
Zakon o zabrani diskriminacije uopšte nema terminologiju koja uključuje seksualnu orijentaciju, kaže Svetlana Đurković iz udruženja Q:
„S druge strane, mi već imamo Zakon o ravnopravnosti spolova koji je usvojen početkom 2003., tako da micanje tih diskriminacijskih zakonskih odrebi se trebalo desiti počev od 2003. pa naovamo, što se nije desilo, tako da ovaj zakon i da uključi seksualnu orijentaciju pitanje koliko bi to uopšte uticalo na Porodični zakon.“
Poslanik u državnom Parlamentu Drago Kalabić smatra da je problem u nerazumijevanju jer se određene odredbe zakona interpretiraju različito. Primjedbe Međureligijskog vijeća biće još jednom razmotrene, tvrdi Kalabić:
„To jedna standardna situacija na području cijelog Balkana gdje imate takvu vrstu primjedbi i gdje se mi svi suočavamo sa nekim stvarima. Ako hoćemo evropsku priču na ovim prostorima, određene standarde moramo prihvatiti i, bez obzira na određena protivljenja, moramo pokušati objasniti, ući u dijalog da bismo došli do rješenja. Previše je ovo kompleksno pitanje da bi bilo riješeno stavom ili Međureligijskog vijeća ili našim samim pukim glasanjem.“
Centralna institucija nadležna za spriječavanje i suzbijanje diskriminacije, prema ovom zakonu, biće ombudsmen za ljudska prava BiH. Donošenje zakona o zabrani diskriminacije samo je formalizovanje u nacionalnom zakonodavstvu nečega što BiH već mora primjenjivati na osnovu međunarodnih konvencija koje je potpisala, podsjeća Jasminka Džumhur, državni ombudsmen:
„U zakonu je data jedna odrednica koja kaže da pitanje prava iz porodičnog odnosa će biti primjenjivano odredbama Porodičnog zakona. Porodični zakoni entiteta, pošto je to pitanje regulisano na entitetskom nivou ne poznaju još uvijek istospolne zajednice, prema tome ne stoji takva jedna tvrdnja. Ovaj zakon o spriječavanju diskriminacije nije ništa drugo nego pretvaranje međunarodnog standarda u nacionalno zakonodavstvo, a prioritet u primjeni ima međunarodni standard shodno odredbama Ustava.“
Za predsjednika Helsinškog komiteta BiH Srđana Dizdarevića reakcija Međureligijskog vijeća nije iznenađujuća:
„Ne radi se tu ni o spriječavanju slobode govora, ni o iskazivanju sopstvenih sudova i mišljenja, ali se zabranjuje da građani budu dovedeni u neravnopravan položaj u zavisnosti od njihove seksualne orijentacije. Mislim da je to jedan loš potez vjerskih zajednica jer u biti su to već standardi koji su postignuti u Evropi, koji su dostignuti. I naše je da, ukoliko prihvatamo približavanje EU, prihvatimo i one standarde koji znače prihvatanje evropskih vrijednosnih valera. U tom smislu mislim da je ovo jedan potpuno nepotreban, retrogradan potez koji u biti sugeriše da vjerske zajednice nisu shvatile o čemu se radi.“
Iako je zakon o zabrani diskriminacije jedan od uslova za liberalizaciju viznog režima BiH, poslanik Halid Genjac kaže da za neke primjedbe Međureligijskog vijeća ima razumijevanja:
„Mislim da, uza sve standarde koje mi nastojimo osigurati u pogledu spriječavanja diskrimnicaije na svim poljima i među svim kategorijama društva, zavređuje pažnju primjedba Međureligijskog vijeća u pogledu mogućnosti da istospolni brakovi usvajaju djecu. Što se tiče sklapanja brakova - da imaju i građani istospolne orijentacije tu mogućnost, ne vidim tu neki problem jer to je pravo koje ne ugrožava drugoga.“
O Prijedlogu zakona o zabrani diskriminacije naredne sedmice trebalo bi da se izjasni i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Hoće li građani BiH u zemlje Evropske unije putovati sa ili bez viza zavisi, između ostalog, i od toga hoće li Dom naroda državnog Parlamenta podržati zakon o zabrani diskriminacije. Tek što je ovaj zakon usvojen u Zastupničkom domu, reagovalo je Međureligijsko vijeće BiH. Navode da nisu protiv donošenja zakona, ali se ne slažu sa neki odredbama koje, prema njihovom mišljenju, diskriminišu vjerske zajednice i daju prostora za legalizaciju istospolne bračne zajednice. Tvrde da većina njihovih prijedloga nisu naišla na razumijevanje u radnoj grupi koja je radila nacrt zakona o zabrani diskriminacije.
Emir Kovačević, predstavnik Međureligijskog vijeća u komisiji za izradu zakona, kaže da je potrebno zakon dopuniti zaštitom institucije braka kao zajednice muškarca i žene:
Smatramo da ovakav zakon kakav je sad predložen ustvari ograničava djelovanje vjerske zajednice crkava i svih drugih organizacija koje svoje djelovanje baziraju na vjeri, govoreći jednostavnim jezikom - ako bi neko imao kritički stav protiv homoseksualnosti ili promjene spola ili neke druge takve pojave, mogao bi da se pozove na prekršajnu odgovornost.
Zakon o zabrani diskriminacije uopšte nema terminologiju koja uključuje seksualnu orijentaciju, kaže Svetlana Đurković iz udruženja Q:
„S druge strane, mi već imamo Zakon o ravnopravnosti spolova koji je usvojen početkom 2003., tako da micanje tih diskriminacijskih zakonskih odrebi se trebalo desiti počev od 2003. pa naovamo, što se nije desilo, tako da ovaj zakon i da uključi seksualnu orijentaciju pitanje koliko bi to uopšte uticalo na Porodični zakon.“
Poslanik u državnom Parlamentu Drago Kalabić smatra da je problem u nerazumijevanju jer se određene odredbe zakona interpretiraju različito. Primjedbe Međureligijskog vijeća biće još jednom razmotrene, tvrdi Kalabić:
„To jedna standardna situacija na području cijelog Balkana gdje imate takvu vrstu primjedbi i gdje se mi svi suočavamo sa nekim stvarima. Ako hoćemo evropsku priču na ovim prostorima, određene standarde moramo prihvatiti i, bez obzira na određena protivljenja, moramo pokušati objasniti, ući u dijalog da bismo došli do rješenja. Previše je ovo kompleksno pitanje da bi bilo riješeno stavom ili Međureligijskog vijeća ili našim samim pukim glasanjem.“
Centralna institucija nadležna za spriječavanje i suzbijanje diskriminacije, prema ovom zakonu, biće ombudsmen za ljudska prava BiH. Donošenje zakona o zabrani diskriminacije samo je formalizovanje u nacionalnom zakonodavstvu nečega što BiH već mora primjenjivati na osnovu međunarodnih konvencija koje je potpisala, podsjeća Jasminka Džumhur, državni ombudsmen:
Porodični zakoni entiteta, pošto je to pitanje regulisano na entitetskom nivou ne poznaju još uvijek istospolne zajednice, prema tome ne stoji takva jedna tvrdnja.
Za predsjednika Helsinškog komiteta BiH Srđana Dizdarevića reakcija Međureligijskog vijeća nije iznenađujuća:
„Ne radi se tu ni o spriječavanju slobode govora, ni o iskazivanju sopstvenih sudova i mišljenja, ali se zabranjuje da građani budu dovedeni u neravnopravan položaj u zavisnosti od njihove seksualne orijentacije. Mislim da je to jedan loš potez vjerskih zajednica jer u biti su to već standardi koji su postignuti u Evropi, koji su dostignuti. I naše je da, ukoliko prihvatamo približavanje EU, prihvatimo i one standarde koji znače prihvatanje evropskih vrijednosnih valera. U tom smislu mislim da je ovo jedan potpuno nepotreban, retrogradan potez koji u biti sugeriše da vjerske zajednice nisu shvatile o čemu se radi.“
Iako je zakon o zabrani diskriminacije jedan od uslova za liberalizaciju viznog režima BiH, poslanik Halid Genjac kaže da za neke primjedbe Međureligijskog vijeća ima razumijevanja:
„Mislim da, uza sve standarde koje mi nastojimo osigurati u pogledu spriječavanja diskrimnicaije na svim poljima i među svim kategorijama društva, zavređuje pažnju primjedba Međureligijskog vijeća u pogledu mogućnosti da istospolni brakovi usvajaju djecu. Što se tiče sklapanja brakova - da imaju i građani istospolne orijentacije tu mogućnost, ne vidim tu neki problem jer to je pravo koje ne ugrožava drugoga.“
O Prijedlogu zakona o zabrani diskriminacije naredne sedmice trebalo bi da se izjasni i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.