Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Odluka Naše stranke da za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine kandiduje 42-godišnjeg Borišu Falatara ima potencijal da probudi čak i odavno obeshrabreno bosanskohercegovačko biračko tijelo koje je diglo ruke od nadanja kako bi novi izbori mogli donijeti i nešto novo i bolje: ova kandidatura, naime, poništava najčešći izgovor za apstinenciju od izbora po kojem su „svi oni isti“ i „niko ne nudi ništa novo“.
Ko je želio i stigao da provjeri – a mediji istrenirani da promovišu samo partije i karaktere na vlasti nisu za sada uradili svoj dio posla na njegovom predstavljanju – mogao je zapaziti kako u slučaju Falatara ama baš ništa nije isto u odnosu na pokušaje zavođenja demokratije kod nas u protekle tri decenije.
Potpuno drugačiji su motivi.
Nasuprot tradicionalnim zastupnicima politike insistiranja na navodnim interesima samo „svog naroda“ bez obzira kako to pogađa sve „druge“ – i kako u duboko podijeljenoj zemlji neminovno nanosi štetu svima pa i „svojima“ - Falatar je u prvom pojavljivanju pred javnošću govorio o tome kako za poratno beznađe nije kriv samo rat nego 25 godina pogrešnih poteza ljudi na vlasti. On je, kao poticaj da se kandiduje za Predsjedništvo naglasio upravo to beznađe u kojem od trideset i jednog maturanta od prije tri godine u Busovači ostaje samo jedna djevojka sa svojim dvogodišnjim djetetom i u kojem je za protekle četiri godine iz zemlje otišlo 150.000 mahom mladih ljudi. A to je najporazniji rezultat vladajućih „čuvara narodnih interesa“ od čije je brige svima samo gore.
Potpuno su drugačiji i njegova biografija i iskustvo.
Nasuprot aktuelnim političkim prvacima, u čijim je biografijama dominantna vjernost partijama na vlasti a u iskustvu sponzorstvo nad politički i rodbinski najbližima i opstajanje na vlasti zahvaljujući raširenom klijentelizmu, korupciji i zastrašivanju biračkog tijela neprijateljskim okruženjem, Falatar je znanja i profesionalna iskustva sticao u velikom svijetu, od Njujorka preko Pariza do Londona, i usput – uz tri bosanskohercegovačka – naučio i pet svjetskih jezika, više nego dovoljno da mu u međunarodnim kontaktima ne trebaju prevodioci i slušalice. Nije li, ipak, sa 42 godine – premlad? Pa ne baš: dvije godine je stariji od predsjednika jedne Francuske koji je takođe „neiskusan“ ušao u politiku i postao predsjednik tako značajne zemlje.
Iz rijetkih prvih reagovanja na vijest o kandidaturi, mogu se naslutiti pokušaji diskreditacije iz dva međusobno suprotstavljena tabora.
Oni koji su zadovoljni vlastitim ili pozicijama svojih sponzora u podijeljenom društvu „konstitutivnih naroda“ dovodiće u pitanje njegov patriotizam jer se, eto, „rodio u Sarajevu ali se otisnuo u svijet“, kako je – ne nužno iz zlih namjera – o kandidaturi izvijestio jedan portal. Prije nego što se kaže ijedna riječ osude za odlazak iz grada pod opsadom jednog šesnaestogodišnjeg dječaka treba znati da on iz te opsade nosi ranu dublju nego mnogi koji su pretrpjeli sve tri i po godine ubijanja Sarajeva. U toj opsadi je, naime, u julu 1992. snajperski metak pokosio i njegovu majku.
Drugi pokušaj diskvalifikacije može se očekivati iz vrhova stranke čija kampanja za ozakonjenje njenog prava na ekskluzivno zastupanje hrvatskog naroda – s dokazivanjem kako je neprihvatljivo, pa i protivustavno, da „drugi biraju hrvatske predstavnike“ – upravo dostiže nove razmjere s bojkotom institucija države, ucjenama izazivanjem krize i prijetnjom čak i mogućeg obnavljanja ratne „Herceg-Bosne“ kao rezultata međunarodno presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata.
Ideja da samo HDZ može birati „legitimnog predstavnika hrvatskog naroda“ može se ostvariti samo u daljem teritorijalnom zaokruživanju etničkih „izbornih jedinica“ (na fotografiji Dragan Čović, predjsednik HDZ BiH)
Tu dolazimo i do vrhunskog paradoksa ili primjera koliko daleko mogu ići neželjene posljedice ekstremne nacionalističke politike: HDZ, naime, upuštajući se u avanturu blokade institucija države, daje i najbolji primjer zašto je politička alternativa – uključujući i pojavu ličnosti poput Falatara i ne samo u hrvatskom političkom tijelu – prijeka potreba i možda najbolja prilika da se najzad nešto počne mijenjati. Ako je jedna partija riješena da u opstajanju na vlasti po svaku cijenu otvoreno radi na blokadi države i njenog euroatlantskog puta, onda je i zakonito i neophodno da građani u ovom slučaju Federacije biraju one koji će raditi za dobrobit a ne za dalje rastakanje zemlje.
- Dug spisak neispunjenog na evropskom putu BiH
- Izmjene Izbornog zakona, da ne bi bilo izmjena Dejtona
Očito je, naime, da se ideja da samo HDZ može birati „legitimnog predstavnika hrvatskog naroda“ može ostvariti samo u daljem teritorijalnom zaokruživanju etnički ekskluzivnih „izbornih jedinica“ ili u izdvajanju „nekoliko većih županija“ kao dominantno hrvatskih ili čak i formiranju „trećeg entiteta“ kao novog koraka u ostvarivanju etnofantazija iz Karađorđeva koje su vodile zločinačkom „etničkom čišćenju“ devedesetih.
Pred takvom alternativom, osvježavajuća je – i ohrabrujuća – pojava na političkoj sceni Bosne i Hercegovine kandidata koji bez uzdržavanja i politikantstva jednostavno voli svoju zemlju.