U BiH svaki narod ima svoj Dan rudara. U RS-u slavi se 17. 12., na Svetu Varvaru, u Hercegovini rudari slave svoj dan na Svetu Barbaru, zaštitnicu rudara. Prije rata tradicionalno Dan rudara obilježavao se samo 21. decembra u BiH, kao i u cijeloj bivšoj državi. Ovaj dan poznat je po čuvenoj Husinskoj buni iz 1920. godine.
Selo Husino, nadomak Tuzle, uvijek će ostati upamćeno po čuvenoj Husinskoj buni. Bio je to otpor 7.000 rudara koji su životima željeli obraniti svoj ponos i čast od nasilja državne vlasti, koja nije ispoštovala sporazum o visini nadnica rudarima.
Naš sugovornik Anto Marić danas živi na temeljima kuće Keroševića, koji su poveli Husinsku bunu.
Kao vođa otpora Husinske bune, Juro Kerošević osuđen je na smrtnu kaznu. Rudari su zbog toga opet napravili bunu i priredili niz akcija solidarnosti prema svom drugu. Pridružile su im se kolege iz inozemstva, pa je vlast bila primorana smrtnu kaznu Keroševiću zamijeniti sa 20 godina robije.
Juro Kerošević bio je stric poznatog glumca Vlade Keroševića, koji je sa nama podijelio svoja sjećanja na druženje sa svojim stricem:
„Mi smo to doživljavali kao jednu nevjerovatnu bajku pravednosti. Naprosto, mi smo imali priliku i imali sreću da živimo pored ljudi, da ih gledamo dok nam pričaju svoje doživljaje i svoja stradanja u toku tih trenutaka i tih vremena kad su se događali. Na koncu, njegova posljednja želja je bila da bude sahranjen zajedno sa svojim komoratima na spomen-groblju na Husinu. Iako je poslije smrti bilo jako puno onih u to doba socijalističkih političara koji su htjeli da ga sahrane na ateističko groblje u Tuzli, u Aleju velikana, Juro je rekao: ’Moje mjesto je među mojim komoratima.’“, prepričava Vlado Kerošević.
„Proslave Dana Husinske bune imaju umanjen značaj danas zato što su već neke generacije izumrle. Ali, i današnji sistem ne uvažava baš onu vrijednost Husinske bune koju je ona imala, pogotovu ako se zna da je Dan Husinske bune uvijek se slavio i da je centralna manifestacija bila na Husinu. U današnje vrijeme sve se to prenosi na gradski nivo, što se nama, Husinjanima, čini da je nepravedno.“
Nenad Tomić nam priča da se o buni nekada učilo u školi. Posebni sati bili su tome
posvećeni:
„Ima jedan krasan aforizam: istorija nam je bila učiteljica života, a onda su došli neki ljudi i silovali našu učiteljicu. Ovo danas što se događa malo mi liči na to. Svako izgleda ima svoju istoriju pa obilježava ono što je njemu drago, ide se po onoj: od mene svijet počinje.“
„Ovi mladi mislim da se ponose i diče tim istorijskim događajem, ali možda ne razmišljaju svakodnevno nego samo u onim situacijama kada im se to nametne.“
Na Husinu, baš kao i svugdje, svi priželjkuju nekadašnja vremena solidarnosti.
„Treba da mislimo pozitivno, da mislimo o budućnosti za našu djecu, za našu omladinu, a ne da se koškamo ko je Srbin, ko je Hrvat, ko je musliman. Mi hoćemo da živimo, da radimo, da imamo fabrike, da djecu zaposlimo svoju, da nam djeca ne idu daleko“, kaže Anto Marić.
Kada je prije 82 godine 7.000 rudara krenulo u otpor protiv državne vlasti koja ih je prevarila, vodili su se samo jednim ciljem - spasiti moral i dostojanstvo svakog čovjeka. U bunu su išli iz solidarnosti prema drugima i drugačijima. Tako bi Husinska buna i danas mnogima mogla poslužiti kao lekcija života.
Selo Husino, nadomak Tuzle, uvijek će ostati upamćeno po čuvenoj Husinskoj buni. Bio je to otpor 7.000 rudara koji su životima željeli obraniti svoj ponos i čast od nasilja državne vlasti, koja nije ispoštovala sporazum o visini nadnica rudarima.
Naš sugovornik Anto Marić danas živi na temeljima kuće Keroševića, koji su poveli Husinsku bunu.
Anto Marić na temeljima kuće Keroševića
„Tad su ljudi bili solidarni. Slovenci su došli iz Slovenije, ovdje radili u rudnicima. Naši rudari su Slovence privukli sebi jer su ih žandari ganjali. Ti Slovenci su imali u sebi pozitivno jer su mislili dobro o radničkoj klasi. I tu je Jure Kerošević odigrao veliku ulogu“, kaže Anto Marić.Kao vođa otpora Husinske bune, Juro Kerošević osuđen je na smrtnu kaznu. Rudari su zbog toga opet napravili bunu i priredili niz akcija solidarnosti prema svom drugu. Pridružile su im se kolege iz inozemstva, pa je vlast bila primorana smrtnu kaznu Keroševiću zamijeniti sa 20 godina robije.
Juro Kerošević bio je stric poznatog glumca Vlade Keroševića, koji je sa nama podijelio svoja sjećanja na druženje sa svojim stricem:
„Mi smo to doživljavali kao jednu nevjerovatnu bajku pravednosti. Naprosto, mi smo imali priliku i imali sreću da živimo pored ljudi, da ih gledamo dok nam pričaju svoje doživljaje i svoja stradanja u toku tih trenutaka i tih vremena kad su se događali. Na koncu, njegova posljednja želja je bila da bude sahranjen zajedno sa svojim komoratima na spomen-groblju na Husinu. Iako je poslije smrti bilo jako puno onih u to doba socijalističkih političara koji su htjeli da ga sahrane na ateističko groblje u Tuzli, u Aleju velikana, Juro je rekao: ’Moje mjesto je među mojim komoratima.’“, prepričava Vlado Kerošević.
Spomenik rudarima
Na Husinu na Dan rudara ništa ne podsjeća na čuvenu bunu. Ali Husinjani će se uvijek rado pohvaliti tradicijom po kojoj su poznati, ali i prigovoriti što su zanemareni, kaže Božo Tomić:„Proslave Dana Husinske bune imaju umanjen značaj danas zato što su već neke generacije izumrle. Ali, i današnji sistem ne uvažava baš onu vrijednost Husinske bune koju je ona imala, pogotovu ako se zna da je Dan Husinske bune uvijek se slavio i da je centralna manifestacija bila na Husinu. U današnje vrijeme sve se to prenosi na gradski nivo, što se nama, Husinjanima, čini da je nepravedno.“
Nenad Tomić nam priča da se o buni nekada učilo u školi. Posebni sati bili su tome
posvećeni:
„Ima jedan krasan aforizam: istorija nam je bila učiteljica života, a onda su došli neki ljudi i silovali našu učiteljicu. Ovo danas što se događa malo mi liči na to. Svako izgleda ima svoju istoriju pa obilježava ono što je njemu drago, ide se po onoj: od mene svijet počinje.“
Dalibor Vidović
Dalibor Vidović mladi je Husinjanin. O buni zna tek onoliko koliko je naučio od bake, djeda i svojih roditelja. Kaže da je i to dovoljno da se diči svojim mjestom:„Ovi mladi mislim da se ponose i diče tim istorijskim događajem, ali možda ne razmišljaju svakodnevno nego samo u onim situacijama kada im se to nametne.“
Na Husinu, baš kao i svugdje, svi priželjkuju nekadašnja vremena solidarnosti.
„Treba da mislimo pozitivno, da mislimo o budućnosti za našu djecu, za našu omladinu, a ne da se koškamo ko je Srbin, ko je Hrvat, ko je musliman. Mi hoćemo da živimo, da radimo, da imamo fabrike, da djecu zaposlimo svoju, da nam djeca ne idu daleko“, kaže Anto Marić.
Kada je prije 82 godine 7.000 rudara krenulo u otpor protiv državne vlasti koja ih je prevarila, vodili su se samo jednim ciljem - spasiti moral i dostojanstvo svakog čovjeka. U bunu su išli iz solidarnosti prema drugima i drugačijima. Tako bi Husinska buna i danas mnogima mogla poslužiti kao lekcija života.