Novi film Jasmile Žbanić "Za one koji ne mogu da govore" ("For Those Who Can Tell No Tales") imao je na Toronto Film Festivalu svjetsku, a na 61. San Sebastian Film Festivalu, Španija, evropsku premijeru. Od 3. oktobra naći će se u bh. bioskopima. Ovo je istinita priča o australijskoj glumici Kym Vercoe i njenom putovanju u Višegrad. U ovaj grad je stigla kao turista, očarana romanom Ive Andrića “Na Drini ćuprija”. Prespavala je u hotelu „Vilina vlas“ ne znajući za masovna silovanja Bošnjakinja, kao ni za ratne zločine koji su se dogodili u tom gradu.
Nakon povratka u Australiju, Kym Vercoe, užasnuta neinformisanošću o zločinu u hotelu „Vilina vlas“, postavila je pozorišnu predstavu pod nazivom “Sedam kilometara sjeveroistočno (Seven kilometers north-east)“. U ovoj monodrami prenosi svoje doživljaje i prenosi osjećanja, povremeno koristeći muziku i riječi koje je čula u BiH.
Pozorišna predstava je uvrštena u program Modula memorije na festivalu MESS 2011., kada se Kym Vercoe upoznala sa bh. rediteljicom Jasmilom Žbanić. Taj susret je uticao da se pozorišna priča pretoči u film.
Glavnu ulogu u njemu tumači upravo Kym Vercoe, žena koja je ostala zatečena saznanjem da je spavala u hotelu „Vilina vlas“, mjestu silovanja i ubijanja Bošnjakinja:
Jurica Pavičić, filmski kritičar, pisac i novinar iz Splita, koji je imao priliku vidjeti film, kaže da on na neki način polemizira sa odnosom prema prošlosti i ratnim zbivanjima u BiH:
„Riječ je o filmu kod kojeg ja mislim da je najzanimljiviji taj aspket da je on sniman na samim lokacijama, u Višegradu. Na jedan interesantan način film kontrastira idilični, malomješčanski život, sa tom sjenom prošlosti koja tu stoji. Nije to sigurno jedini grad u kojem danas kada dođete imate neki osjećaj idile, odnosno tako ga prikazuje film, a u kojemu su se prije 10 ili 15 godina, ili ako hoćete u zapadnoj Evropi prije 60 ili prije 70 godina, događale užasne stvari. I ispod te idile zapravo stoje nečiji leševi i nečije uništene egzistencije ili nečiji zločini. Ta tema je sigurno puno šira nego samo istočnobosanska, ali naravno u bosanskom kontekstu ona je sigurno polemika sa odnosom koji i lokalna zajednica i politika RS imaju prema zbivanjima iz devedesetih", ocjenjuje Pavičić.
Dr. Edina Bećirević, profesorica na Faklutetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije iz Sarajeva, srela se sa Kym Vercoe kada je ona drugi put stigla u Bosnu, nakon saznanja o ratnim zločinima u Višegradu:
„Ona me prvo kontaktirala iz Australije zbog mog istraživanja o poricanju genocida u Višegradu. Kad smo se srele u Sarajevu 2010., ona mi je rekla da je mislila da u Višegradu tokom rata nije bilo zločina. Međutim, desilo se da je noć provela u hotelu ’Vilina vlas’ i rekla mi je da je to bila za nju jedna od najneprijatnijih noći u njenom životu, da je osjetila ogromnu negativnu energiju, da je jedva čekala da svane. Kad je došla u Australiju, ona je tek tada zapravo preko interneta saznala da je ’Vilina vlas’ 1992. godine bila logor za masovno silovanje Bošnjakinja. Ona mi kaže da se nikako nije mogla osloboditi krivice zbog toga što je tamo bila, a nije znala o zločinima. Ja sam imala privilegiju da pogledam film. Mogu samo reći da je veoma dubok, da se na jedan neobična način bavi poricanjem zločina, odgovornosti običnih ljudi i posmatrača - ali također obrađuje i pitanje univerzalne ljudske odgovornosti", kaže dr. Bećirević.
Jurica Pavičić komentariše i scenu iz filma kada turistički vodič preporučuje ’Vilina vlas’ turistima bez naznake o njenoj ratnoj prošlosti:
„Tu na zanimljiv način film suprotstavlja argumente autora vodiča, koji kaže da on to namjerno nije stavio u vodič zbog toga što u tom slučaju tamo ne bi nitko došao. On smatra da izolacija nije rješenje, da ljudi moraju komunicirati i fluktuirati.“
„Istina je da sam izbacio, zato što je moja primarna odgovornost prema ljudima koji dolaze u ovu zemlju. Imam moralni kompas i nije uopšte bila dilema da izbacim jedan hotel iz knjige, ali ne podržavam da bojkotiramo jednu cijelu opštinu kao što je Višegrad ili Foča i sl. Ja sam protiv toga i uvijek ću biti protiv toga. Ne mislim da trebamo kažnjavati jednu cijelu zajednicu – kažnjavanje jedne cijele zajednice vode neki određeni ljudi", ocjenuje Tim Clancy.
Tim Clancy, ali i fim “Za one koji ne mogu govoriti” ponovo otvaraju dilemu da li bi se mjesta ratnih stradanja, zatvori i logori trebali obilježiti kao takvi ili ih, bez ikakvih naznaka treba vratiti njihovoj stvarnoj namjeni.
Film "Za one koji ne mogu da govore" uvršten je u takmičarsku selekciju festivala u San Sebastianu i boriće se za Zlatnu školjku i pet ostalih nagrada. Nakon premijere 26. septembra, rediteljica Jasmila Žbanić je za naš program izjavila:
„Imali smo premijeru u njihovoj velikoj sali, 1.200 ljudi, i bilo je vrlo emotivno na kraju. U San Sebastianu postoji običaj da nakon što se završi projekcija publika sačeka autore filma na stepenicama. To je tako lijep običaj - nisam to sretala na drugim festivalima - da se susretneš sa publikom licem u lice. Španci su dosta emotivni ljudi, pa su nas grlili, ljubili, tako da smo izašli presretni. Publika u BiH će imati priliku da vidi film od 3. oktobra u kinima u Sarajevu, Zenici, malo kasnije u Mostaru, a nadamo se uskoro i u Banjoj Luci, Višegradu i u ostalim gradovima.“
Nakon povratka u Australiju, Kym Vercoe, užasnuta neinformisanošću o zločinu u hotelu „Vilina vlas“, postavila je pozorišnu predstavu pod nazivom “Sedam kilometara sjeveroistočno (Seven kilometers north-east)“. U ovoj monodrami prenosi svoje doživljaje i prenosi osjećanja, povremeno koristeći muziku i riječi koje je čula u BiH.
Pozorišna predstava je uvrštena u program Modula memorije na festivalu MESS 2011., kada se Kym Vercoe upoznala sa bh. rediteljicom Jasmilom Žbanić. Taj susret je uticao da se pozorišna priča pretoči u film.
Glavnu ulogu u njemu tumači upravo Kym Vercoe, žena koja je ostala zatečena saznanjem da je spavala u hotelu „Vilina vlas“, mjestu silovanja i ubijanja Bošnjakinja:
Jurica Pavičić, filmski kritičar, pisac i novinar iz Splita, koji je imao priliku vidjeti film, kaže da on na neki način polemizira sa odnosom prema prošlosti i ratnim zbivanjima u BiH:
„Riječ je o filmu kod kojeg ja mislim da je najzanimljiviji taj aspket da je on sniman na samim lokacijama, u Višegradu. Na jedan interesantan način film kontrastira idilični, malomješčanski život, sa tom sjenom prošlosti koja tu stoji. Nije to sigurno jedini grad u kojem danas kada dođete imate neki osjećaj idile, odnosno tako ga prikazuje film, a u kojemu su se prije 10 ili 15 godina, ili ako hoćete u zapadnoj Evropi prije 60 ili prije 70 godina, događale užasne stvari. I ispod te idile zapravo stoje nečiji leševi i nečije uništene egzistencije ili nečiji zločini. Ta tema je sigurno puno šira nego samo istočnobosanska, ali naravno u bosanskom kontekstu ona je sigurno polemika sa odnosom koji i lokalna zajednica i politika RS imaju prema zbivanjima iz devedesetih", ocjenjuje Pavičić.
Dr. Edina Bećirević, profesorica na Faklutetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije iz Sarajeva, srela se sa Kym Vercoe kada je ona drugi put stigla u Bosnu, nakon saznanja o ratnim zločinima u Višegradu:
„Ona me prvo kontaktirala iz Australije zbog mog istraživanja o poricanju genocida u Višegradu. Kad smo se srele u Sarajevu 2010., ona mi je rekla da je mislila da u Višegradu tokom rata nije bilo zločina. Međutim, desilo se da je noć provela u hotelu ’Vilina vlas’ i rekla mi je da je to bila za nju jedna od najneprijatnijih noći u njenom životu, da je osjetila ogromnu negativnu energiju, da je jedva čekala da svane. Kad je došla u Australiju, ona je tek tada zapravo preko interneta saznala da je ’Vilina vlas’ 1992. godine bila logor za masovno silovanje Bošnjakinja. Ona mi kaže da se nikako nije mogla osloboditi krivice zbog toga što je tamo bila, a nije znala o zločinima. Ja sam imala privilegiju da pogledam film. Mogu samo reći da je veoma dubok, da se na jedan neobična način bavi poricanjem zločina, odgovornosti običnih ljudi i posmatrača - ali također obrađuje i pitanje univerzalne ljudske odgovornosti", kaže dr. Bećirević.
Jurica Pavičić komentariše i scenu iz filma kada turistički vodič preporučuje ’Vilina vlas’ turistima bez naznake o njenoj ratnoj prošlosti:
„Tu na zanimljiv način film suprotstavlja argumente autora vodiča, koji kaže da on to namjerno nije stavio u vodič zbog toga što u tom slučaju tamo ne bi nitko došao. On smatra da izolacija nije rješenje, da ljudi moraju komunicirati i fluktuirati.“
Tim Clancy
Stvarni pisac bh. turističkog vodiča Tim Clancy, Amerikanac koji već dvije decenije živi u Sarajevu, nakon što je saznao šta je u hotelu ’Vilina vlas’ doživjela Kym Vercoe, za razliku od scene u filmu, ovaj hotel - mjesto zločina je izbrisao iz knjige sa preporukama turističkih destinacija:„Istina je da sam izbacio, zato što je moja primarna odgovornost prema ljudima koji dolaze u ovu zemlju. Imam moralni kompas i nije uopšte bila dilema da izbacim jedan hotel iz knjige, ali ne podržavam da bojkotiramo jednu cijelu opštinu kao što je Višegrad ili Foča i sl. Ja sam protiv toga i uvijek ću biti protiv toga. Ne mislim da trebamo kažnjavati jednu cijelu zajednicu – kažnjavanje jedne cijele zajednice vode neki određeni ljudi", ocjenuje Tim Clancy.
Tim Clancy, ali i fim “Za one koji ne mogu govoriti” ponovo otvaraju dilemu da li bi se mjesta ratnih stradanja, zatvori i logori trebali obilježiti kao takvi ili ih, bez ikakvih naznaka treba vratiti njihovoj stvarnoj namjeni.
Film "Za one koji ne mogu da govore" uvršten je u takmičarsku selekciju festivala u San Sebastianu i boriće se za Zlatnu školjku i pet ostalih nagrada. Nakon premijere 26. septembra, rediteljica Jasmila Žbanić je za naš program izjavila:
„Imali smo premijeru u njihovoj velikoj sali, 1.200 ljudi, i bilo je vrlo emotivno na kraju. U San Sebastianu postoji običaj da nakon što se završi projekcija publika sačeka autore filma na stepenicama. To je tako lijep običaj - nisam to sretala na drugim festivalima - da se susretneš sa publikom licem u lice. Španci su dosta emotivni ljudi, pa su nas grlili, ljubili, tako da smo izašli presretni. Publika u BiH će imati priliku da vidi film od 3. oktobra u kinima u Sarajevu, Zenici, malo kasnije u Mostaru, a nadamo se uskoro i u Banjoj Luci, Višegradu i u ostalim gradovima.“