Pusta srpska sela na području Vozuće kod Zavidovića posljedica su politike koja je podržavala ostanak u Republici Srpskoj, a ne povratak stanovnika srpske nacionalnosti u njihove predratne domove na području današnje Federacije BiH, kažu rijetki povratnici u ovaj planinski kraj. Kada je Vozuća tokom rata u BiH bila pod kontrolom Vojske RS u njoj nije bilo Bošnjaka, a nakon uspostavljanja kontrole Armije RBiH sa tog područja su otišli Srbi. I jedni i drugi danas su suočeni sa istim problemima među kojima su najveći nezaposlenost, pljačka imovine i bespravna sječa šume. Na području Vozuće, kažu Bošnjaci i Srbi, nema međunacionalnih incidenata.
Sela na području Vozuće u opštini Zavidovići koja su prije rata u BiH bila pretežno naseljena stanovništvom srpske nacionalnosti danas su sablasno prazna.
Iako je rat završen prije 20 godina, u vozućkom selu Miljevići živi tek desetak staraca. Među rijetkim povratnicima je i Radivoje Jović, koji je penziju zaradio kao radnik građevinskog preduzeća „Hidrogradnja Sarajevo“.
„Bilo je 200 numera kuća u selu Miljevića. U mom selu ima jedno 12 ljudi starije dobi. Omladina se ne vraća i gotovo. Trinaest godina sad će biti kako sam ja ovdje stigao. Jedanaest kuća se bilo vratilo i to starih. Sad nema ni 11, možda jedno devet kuća“, kaže Jović.
Pusto je i selo Polje gdje živi još manje stanovnika nego u Miljevićima. Sa svoje 42 godine građevinski radnik Brano Stanković je najmlađi povratnik u Polje. I on se na područje Vozuće vratio prije 13 godina.
„Ja sa vremena na vrijeme malo promijenim, napunim baterije, odem negdje gdje ima više ljudi, ali opet čim prenoćim dvije noći, pali auto i tu sam gdje jesam. Premda živim sam, nekako - u svom si, na svom si“, veli Stanković.
Predratni stanovnici Vozuće srpske nacionalnosti sada žive uglavnom na teritoriji današnje Republike Srpske, kaže predstavnik Udruženja za povrataka u Vozuću Branko Stakić.
„Taj narod je otišao sa ovih prostora ili se nalazi tamo na području Dervente, Modriče, Doboja, Kotorskog. Naše udruženje koje smo mi osnovali za povratak Srba je imalo u cilju da vrati što više Srba, međutim, osnovano je i društvo kontra za ostanak u Republici Srpskoj i tu je politika odradila svoje“, objašnjava Stanković.
U politici koja nije podržavala povratak srpskog stanovništva u njihove predratne domove na području današnje Federacije BiH i jedan od organizatora povratka Mirko Blagojević iz Vozuće vidi glavni razlog zbog kojeg danas, na primjer, nijedno dijete srpske nacionalnosti ne pohađa lokalnu osnovnu školu.
„To je srpska politika kriva. Oni su bili za ostanak i kad sam ja zvao da se vrate oni su ostali u Kotorskom. To nije kriva ova vlast“, kaže Blagojević.
Patimo se i jedni i drugi
Kotorsko je, inače, naselje na području Doboja, gdje su predstavnici lokalne i entitetske vlasti raseljenim Srbima dali placeve i materijal za gradnju kuća na zemljištu koje je u bivšoj Jugoslaviji tokom procesa nacionalizacije oduzeto od vlasnika bošnjačke nacionalnosti.
Na prostorima Vozuće je prije rata u BiH živjelo oko 4.500 stanovnika. Oko 53 posto stanovništva je bilo bošnjačke, a ostatak srpske nacionalnosti. Bošnjaci su svoje domove zbog rata napustili 1992, a Srbi tri godine kasnije.
U ovaj planinski kraj do danas se nisu vratili ni svi stanovnici bošnjačke nacionalnosti. I jedni i drugi sada imaju iste probleme među kojima je najveći nezaposlenost, kaže Kasim Bijelić.
„Trideset posto je i njih otišlo. Ovdje nema problema nikakvih. Živi se normalno, ustvari više ništa nije normalno, a ovako između jednih i drugih nema problema nikakvih što je najbitnije, a sad život k'o život, k'o u čitavoj Bosni“, priča Bijelić.
Da nema međunacionalnih incidenata navodi i Mirko Blagojević.
„Patimo se i jedni i drugi. Pomažemo se koliko možemo. Nama starijima dođu, rade. Imaju traktore. Usluge vrše. Pošteno platim, pošteno i urade i eto“, veli Blagojević.
Poslije rata u BiH u srpskim selima na prostorima Vozuće živjeli su Bošnjaci iz Srebrenice. U svoje domove u Istočnoj Bosni nije se vratilo desetak porodica, kaže Jusuf Avdić iz srebreničkog sela Kragljivode.
„Nema u tom tamo selu nikoga. Ne zna se ni da je selo kad i bilo. Nije se nikad niko ni vratio. Ostali smo ovdje. Sad ja i žena tu živimo i tražimo starog željeza. Nazovem čovjeka iz Banovića koji po to dođe kamionom i eto", navodi Avdić.
Koliko predstavnici lokalne, kantonalne, entitetske i državne vlasti vode računa o stanovnicima Vozuće najbolji su pokazatelj loši makadamski i putevi sa dotrajalim asfaltom. Na ovom području i danas se mogu vidjeti desetine srušenih i uništenih srpskih kuća tokom i poslije bosanskohercegovačkog rata. I Bošnjaci i Srbi žale se da im je imovina česta meta pljačkaša, a da njihove šume sjeku šumokradice.
„Odnijelo mi je negdje oko 70 kilograma suhog mesa. Ono što sam ja radio čitavu godinu za jednu noć mi je odnijelo. Šume sječe svako. Ko god stigne. I ne možeš u tom šumarstvu, u toj šumskoj upravi sa ljudima naći zajedničku riječ, koji vode te šume“, žali se Branko Stakić.
Na području Vozuće nalazi se manastir koji je nakon uspostavljanja kontrole Armije BiH na tom prostoru 1995. godine u potpunosti srušen. Obnova manastira, koji je 2004. godine proglašen nacionalnim spomenikom BiH, trajala je 6 godina. Rijetki povratnici srpske nacionalnosti se nadaju da manastir i pravoslavna groblja neće ubrzo biti jedini tragovi o životu Srba na ovom prostoru.